By Povodom Dana opštine i Dana oslobođenja grada 9. decembra, sinoć je u holu Centra za kulturu arhitekta Dragan Vuković otvorio izložbu fotografija „Danilovgrad nekad i sad“ čiju je postavku uradio viši konzervator u Zavičajnom muzeju mr Boško Iković.
„Ovom postavkom autor nam prenosi jednu nesvakidašnju emociju vezanu za grad i graditeljstvo, koja predstavlja čovjekovu iskonsku potrebu za samoodržanjem i opstankom. Ovom postavkom autor nas tjera na pitanje da li znamo kakvi smo nekada bili i da li znamo kakvi možemo ili kakvi bi trebali biti. Upoznajući se sa sadržajem ovih fotografija ne možemo nikako ostati ravnodušni, a da se ne upitamo ko smo to mi i gdje to idemo. Grad i graditeljstvo su najsloženiji društveni fenomeni savremene civilizacije. Nema te društvene djelatnosti, a da ne zađene (zađe) u domen gradskog.
Nažalost, današnje pojave i životne aktivnost nijesu ni približne onim od juče. Život u gradu, a i uopšte cijeli naš život je jako ubrzan i kao da nijesmo svjesni svih opasnosti koje nam donosi taj iznuđeni ritam.
Nikako da shvatimo poruku mudrog Zuka Džumhura koji se zapitao u Zelenoj čoji Montenegra, zašto trčati da se što prije potroše koraci, kad nam je svima gospod odredio broj koji treba da pređemo u ovozemaljskom životu.
Temelji savremenog Danilovog grada su postavljeni unazad 150 god. nakon nekoliko bezuspiješnih pokušaja ranijih crnogorskih vladara, odlukom tadašnjeg knjaza Nikole, koji donosi
Odluku da na osnovu usvojenog prvog urbanističkog plana, započne izgradnju nove varoši u Bjelopavlićima. Izrada tog plana je bila povjerena inženjeru Dragutinu Milutinoviću koji ga je izradio u ljeto 1870. i predao na korištenje“, podsjetio je Vuković na istorijske činjenice i naglasio da razvoj Danilovgrada u početku primjene plana je očekivan, prilično ubrzan i dinamičan, da bi u kasnijem periodu, a posebno u periodu za vrijeme i između svjetskih ratova, izmoren ratovanjima, nemaštinom i svakom drugom krizom, doživljavao određenu stagnaciju.
„Generalno posmatrano, tek nakon 1945. godine grad počinje polako da se oblikuje i poprima konture urbane cijeline, najviše u kontaktnim zonama i širem području rijeke Zete. Reći da je grad ovo što sada imamo i doživljavamo je netačno i pogrešno. Da bi bili to što jesmo ili želimo biti, moramo se vratiti unazad, u istoriju i dodati mu istorijsko svojstvo, jer isto predstavlja sublimaciju procesa kojima trasiramo civilizacijske puteve u budućnost.
Posebna impresija se doživljava kod fotografija koje po prvi put izlaze u javnost ili ih ja prvi put gledam, kao i kod dokumentovanja lokacija iz davne prošlosti, stavljajući ih u kontekst sa današnom slikom mjesta.
Nikako se ne možemo oteti utisku, pitajući se ko je to sve gradio, kojim znanjem, kojim finansijskim sredstvima, kojim alatom, i ne manje važno u kojem vremenskom razdoblju, jer je vrijeme jedina kategorija, koja odlazi bezpovratno, koju ne možemo nadoknaditi. Ili vrijeme stoji, a mi odlazimo.
Kada nam ovo odzvoni na nivou svijesti, neminovno se zapitamo koliko je grad poput živog organizama, u suštini cjelovit, tačnije da li imamo kao sistem zaokružene podsisteme do potrebnog nivoa funkcije i estetike,da li imamo grad u koji se rado vraćemo,da li imamo grad koji zadovoljava naše potrebe i čini nas sretnim, samo su neka od pitanja.
I nikako se nebih složio, kako čujemo ovih dana, da nemamo dovoljno stručnih ljudi. Već naprotiv, mislim, da ih imamo a ponajviše kod mlađih osoba , kojima samo treba dati šansu da stvaraju modernu, savremenu i opšte prihvaćenu sredinu, na radost svih žitelja u njoj“, dodao je Vuković.
Comments