By 
Godine 1973. osam potpuno zdravih ljudi dobrovoljno je ušlo u psihijatrijske bolnice širom Sjedinjenih Američkih Država. Nijesu imali istoriju mentalnih bolesti, nijesu pokazivali simptome poremećaja i nijesu tražili terapiju. Jedino što su uradili bilo je da su kazali da čuju u svojoj glavi tri riječi: „prazno“, „šuplje“, „tupo“ — navodno kao glasove koje čuju.
To je bilo dovoljno da budu hospitalizovani.
Eksperiment je osmislio psiholog Dejvid Rozenhan kako bi odgovorio na jedno uznemirujuće pitanje Da li stručnjaci mogu pouzdano razlikovati mentalno zdravlje od mentalne bolesti?
Među učesnicima nijesu bili glumci, već obični ljudi – slikar, domaćica, pedijatar, student postdiplomskih studija. Nakon prijema u bolnicu, svi su prestali da se pretvaraju. Ponašali su se potpuno normalno, sarađivali sa osobljem i tražili otpust.
Otpust nikada nisu dobili.
Svaki njihov gest tumačen je kroz prizmu bolesti. Pisanje bilješki proglašavano je patološkim ponašanjem. Tišina je viđena kao znak emocionalne disfunkcije. Ljubaznost je opisivana kao „kontrolisano ponašanje u skladu sa dijagnozom“.
Sedam učesnika dobilo je dijagnozu šizofrenije, jedan manično-depresivni poremećaj. Niti jedan član medicinskog osoblja nije doveo dijagnoze u pitanje.
Ipak, neko jeste.
Pravi pacijenti su prilazili pseudopacijentima i šapatom govorili: „Ti nijesi kao ostali. Ti ovdje ne pripadaš.“ Oni koje je sistem već označio kao „bolesne“ pokazali su veću sposobnost razlikovanja stvarnosti od profesionalaca.
Prosječan boravak u bolnici trajao je 19 dana. Jedan učesnik zadržan je čak 52 dana. Svi su pušteni tek uz dijagnozu „u remisiji“ — nikada kao zdravi ljudi.
Kada je Rosenhan objavio rezultate u radu „O biti zdrav na ludim mjestima“, reakcija stručne javnosti bila je burna. Jedna psihijatrijska bolnica izazvala ga je da pošalje nove pseudopacijente, uvjerena da će ih otkriti.
Rosenhan je prihvatio izazov.
Tokom narednih mjeseci bolnica je identifikovala 41 „lažnog pacijenta“. Rosenhan nije poslao nijednog.
Zašto je Rozenhanov eksperiment i danas važan
Rosenhanov eksperiment nije samo kritikovao psihijatriju — on je razotkrio moć etiketa i opasnost sistema koji prestaje da vidi čovjeka kada mu jednom pripiše dijagnozu.
Njegova ključna poruka ostaje aktuelna dijagnoza često govori više o kontekstu i očekivanjima nego o osobi.
U savremenom društvu, gdje se mentalno zdravlje sve više tematizuje, ovaj eksperiment nas upozorava na opasnost brzog etiketiranja — bilo kroz medicinske sisteme, škole, radna mjesta ili društvene mreže. Kada nekoga jednom označimo, svako njegovo ponašanje počinjemo da tumačimo u skladu s tom oznakom, čak i kada ona više ne odgovara stvarnosti.
Rosenhan je takođe otvorio pitanje autoriteta koliko često vjerujemo sistemima i stručnjacima bez kritičkog preispitivanja? Eksperiment je pokazao da percepcija može iskriviti stvarnost više nego sama bolest, i da najveća opasnost ne dolazi iz greške, već iz uvjerenja da greška nije moguća.
Zbog ovog rada došlo je do značajnih promjena u dijagnostičkim kriterijumima i načinu rada psihijatrijskih ustanova. Ipak, njegova dublja lekcija ostaje univerzalna ljudi nijesu dijagnoze, a razumijevanje zahtijeva više od formulara i protokola.
Ponekad, najopasnija iluzija je uvjerenje da smo u pravu — i da nemamo razloga da sumnjamo.
Comments