By 
Danilovgradu ne fali mladih, uspješnih i ambicioznih ljudi. Priču o njima započinjemo upravo osobom koju krase te osobine – Teodorom Grozdanić. Nakon završene srednje škole u Danilovgradu, Teodora se hrabro upustila u avanturu studiranja na američkom koledžu u Dubrovniku, a imala je šansu i da iskusi studiranje u Zagrebu i Madridu gdje je provela po jedan semestar.
Pravi pokazatelj njene predanosti obrazovanju, jeste nagrada studenta generacije koju je osvojila na Rochester Institute of Technology u Dubrovniku. Pored zanimljivog i i te kako uspješnog obrazovnog puta, Teodora se bavi i veoma zanimljivim poslom u najboljoj svjetskoj kruzerskoj firmi Royal Caribbean International. Posao joj omogućava da obiđe svijet, ali i pored toga Teodora voli da putuje i u svoje slobodno vrijeme obilazi daleke turističke destinacije. Ipak, pored toliko mjesta i kontitenata koje je obišla, Teodora ističe da je najljepše mjesto na svijetu njena Crna Gora.
Foto: Privatna arhiva
Kako bi opisala svoj obrazovni put
Imala sam puno ideja ,,šta želim da budem kad porastem,” ali se u četvrtom razredu gimnazije desilo nešto što mi je promijenilo život. Prijavila sam se za stipendiju koju je davao Porto Montenegro jednom srednjoškolcu iz cijele Crne Gore za studije na američkom koledžu Rochester Institute of Technology u Dubrovniku. Osvojila sam je, i tad su krenuli da mi se ostvaraju snovi. Fakultet mi je pružio toliko mogućnosti, a ja sam baš svaku iskoristila. U toku studija, provela sam semestar u Madridu i jedan u Zagrebu. Radila sam praksu na Hvaru i u Americi. Išla sam i na glavni kampus u Rochester, a onda i u Švajcarsku na radionice koje su okupile najbolje studente hotelijerstava na jednom od najboljih fakulteta za hotelijerstvo na svijetu. Sve u svemu, fakultet su bile četiri najljepše godine, nezaboravno iskustvo i dokaz da kada donesete pravu odluku što se tiče obrazovanja, ništa nije teško i naporno.
Da li je bilo izazovno sa 18 godina pristupiti potpuno novom modelu nastave i pritom biti u drugoj državi
Bilo je izazovno u početku i trebalo mi je neko vrijeme da se skroz naviknem na okruženje, učenje na engleskom, društvo i sve nove obaveze koje mi je donio samostalni život daleko od porodice. Nakon toga sam u Dubrovniku počela da se osjećam kao kod kuće, našla sam prave prijatelje za cijeli život i navikla se na taj način života koji mi i sad nedostaje. Nije bilo lako, ali da biste ostvarili svoje snove, morate izaći iz zone komforta.
Šta smatraš svojim najvećim uspjehom?
Radila sam na otvaranju Maslina Resorta na Hvaru, koji je vjerovatno najluksuznije odmaralište na cijelom Balkanu, a onda i u Ritz-Carlton-u u Kaliforniji, koji je jedna od najluksuznijih hotelskih kompanija. Trenutno radim u najboljoj kruzerskoj firmi na svijetu. Ipak, ono što je moj najdraži uspjeh je upravo stipendija Porto Montenegra, a onda i nagrada studenta generacije na Rochester Institute of Technology u Dubrovniku. To su bili početak i kraj moje najljepše četiri godine koje su mi omogućile sve prethodne i buduće uspjehe.
Da li nam možeš reći nešto o svom trenutnom poslu i kako si odlučila da se prepustiš toj avanturi?
Brod je bio moj san od djetinjstva i jedini razlog zašto nisam išla u pomorsku školu i fakultet je to što sam uvijek slušala da to i nije za žene. Onda sam umjesto nautike, našla drugi način da dođem do broda – preko hotelijerstva. Kad sam završavala fakultet i imala milion ideja na koju stranu svijeta da idem, čovjek koji je bio moj menadžer na Hvaru, a ranije menadžer u kompaniji za koju sad radim, rekao mi je: ,,možda izabereš i najljepše mjesto na svijetu, ali zašto bi bila samo na tom jednom mjestu, kad možeš da budeš na milion različitih i najljepših mjesta radeći jedan posao.”
Foto: Privatna arhiva
Tu rečenicu ću pamtiti zauvijek i ona mi je razbila svaku nedoumicu. Uz njegovu preporuku, dobila sam posao kao Oficir za odnose sa gostima u kompaniji Royal Caribbean International, a odmah na prvom ugovoru sam dobila i unaprjeđenje. Trenutno sam Suite Concierge, odnosno na neki način privatni asisistent gostima koji su u najskupljim apartmanima na brodu, i onima koji su na brodu proveli više od 700 dana. Zadužena sam za najvažnije goste na brodu i nadgledam specijalni lounge kojem samo oni imaju pristup. Obožavam svoj posao i zaljubljena sam u brodski život.
Foto: Privatna arhiva
Posjetila si mnogobrojne svjetske destinacije, koju bi izdvojila kao posebnu?
Moshi u Tanzaniji ima posebno mjesto u mom srcu. To je mali grad na granici između Tanzanije i Kenije u kom sam posjetila afričko sirotište i sa njima proslavila svoj rođendan. Nakon tog putovanja sam osjetila mnogobrojne promjene u svom načinu života i razmišljanja, i ta afrička ekspedicija mi je omiljeno putovanje do sad. Sljedeće je Masai Mara u Keniji, zbog nezaboravnog safarija, na kom sam prisustvovala lovu lavice i spavala u Masai kampu. Od ostalih, izdvojila bih Bermudu, Arubu, Key West i Malagu. Ako me pitate koje je najljepše mjesto koje sam ikad vidjela – moj odgovor će definitivno biti moja Crna Gora.
Na društvenim mrežama te prati preko 12 hiljada naloga, koliko vremena posvećuješ tom poslu i šta on predstavlja za tebe?
Kad sam na brodu, ne provodim puno vremena na društvenim mrežama jer mi je skoro svaki minut ispunjen i skroz se odviknem od telefona. Kad sam kod kuće, više vremena posvećujem kreiranju sadržaja, onda imam i bolju statistiku i samim tim i više motivacije da radim više. Društvene mreže su za mene hobi koji jako volim i koji mi je omogućio da upoznam puno ljudi, naučim puno stvari i prenesem svoja iskustva. Puno mladih ljudi mi se javlja sa pitanjima vezanim za fakultet, karijeru, putovanja, i uvijek mi srce bude puno kad shvatim da na neki način imam uticaj na njih da ostvaruju svoje snove.
Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i koji ti njegov kutak najviše nedostaje?
Asocijacija su mi svakako porodica i prijatelji, ali i djetinjstvo koje sam provela tamo. Nedostaju mi ljetnje večeri uz obalu rijeke Zete i proslave svih praznika koji okupe ljude u grad.
Poslije toliko avantura po svijetu, da li Danilovgrad predstavlja tvoje utočište?
Uvijek se rado vraćam u Danilovgrad zbog ljudi koji me tamo čekaju. Mene ne veže mjesto, ali me definitivno vežu ljudi. Porodica i prijatelji su mi sidro koje me uvijek dovede nazad, tako da su samim tim oni moje utočište.
Da li smatraš da imaš dovoljnu količinu podrške od svog grada, kao mlada osoba koja je veoma uspješna na obrazovnom, ali i poslovnom planu i da li vidiš svoju budućnost u Danilovgradu ili ipak smatraš da ćeš ostati doslijedna dalekim predjelima?
Kao što sam već pomenula, uvijek ću mu se rado vraćati kao gost, jer su mi tamo porodica i prijatelji, ali iskreno, ne vidim sebe u Danilovgradu. U gradu ima jako malo mogućnosti za mlade ljude, počev od obrazovanja, preko vannastavnih aktivnosti, do zabavnog programa. Već nakon osnovne škole mladi su prinuđeni da odu iz grada, jer imamo samo jednu srednju školu, ili da odustanu od nekih svojih izbora i prilagode se gradu.
Djeca nemaju mogućnost da razvijaju svoje talente, da treniraju različite sportove, pohađaju razne radionice, kurseve i slično, jer je sve jako ograničeno. Grad je lijep; imamo puno talenata u različitim sferama i puno odličnih đaka, što znači puno potencijala za razvoj. Nadam se da će krenuti da se razvija u nekom drugom pravcu, jer će u suprotnom problem odliva mozgova biti sve veći.
Intervju radila Maša Đurović
Comments