Anja Simonović, talentovana fudbalerka i nekadašnja kapitenka FK Budućnost, otkriva kako je započela svoj fudbalski put u Danilovgradu i kako su je snovi vodili do profesionalnog igranja van Crne Gore. U intervjuu govori o izazovima sa kojima se suočila kao žena u fudbalu, iskustvima stečenim u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, ali i o snazi volje potrebnoj za povratak nakon povreda. Saznajte više o njenoj posvećenosti, razlikama u fudbalskoj kulturi i planovima za budućnost, kao i poruci koju šalje svim mladim djevojkama koje žele da ostvare svoje sportske snove.
Kako je počela tvoja fudbalska priča? Šta te inspirisalo da se baviš ovim sportom?
Moja fudbalska priča počela je još u djetinjstvu. Moj tata je bio ljubitelj fudbala, često je pričao o tome i bio uzor, pa nije bilo iznenađenje što sam i ja počela da se interesujem za ovaj sport. Prvi put sam zaigrala sa osam godina, iako tada nije bilo mnogo djevojaka u mom okruženju koje su se bavile fudbalom. Ipak, ljubav prema ovom sportu brzo je postala jača od svih prepreka. Inspiraciju sam dobijala iz porodične podrške, ali i iz želje da pokažem da djevojke mogu da igraju fudbal sa istom energijom i posvećenošću kao i momci.

Anja Simonović, Foto Privatna arhiva
Kako bi opisala svoju ulogu kapitenke FK Budućnost? Šta ti je to iskustvo donijelo u smislu ličnog i profesionalnog razvoja?
Što se tiče moje karijere i uloge kapitenke „Fk Budućnost“, mogu reći da je to jedno veoma važno i lijepo iskustvo u mojoj karijeri. Velika je bila i čast, a sa druga strane i obaveza, biti kapitenka tako velikog kluba. Željela bih da istaknem, da ne bih mogla biti dobar „vođa“ da iza sebe nisam imala kvalitetne ljude i cijeli tim. Ta uloga mi je mnogo pomogla u daljem razvoju svoje karijere, otvorila mi je mnoga vrata i bila sam spremna za sve ono što je uslijedilo. Od samog početka ŽFK Budućnost, bila sam dio istog, osjećala sam veliku odgovornost prema plavom dresu. Bila sam kapiten kada smo osvojile jesenju krunu i taj momenat je za mene veoma posebna uspomena koju ću pamtiti cijelog života.
Igraš u Bosni i Hercegovini, a iza sebe imaš iskustvo u Crnoj Gori i Makedoniji. Po čemu se fudbalska kultura i stil igre razlikuju u ovim sredinama?
Trenutno igram premijer ligu u Bosni i Hercegovini. To je veoma veliki izazov za mene. Iza sebe imam nastupanja u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji. Svaka država sama po sebi ima veoma različitu fudbalsku kulturu i pogled na ženski fudbal kao i sam stil igre. Ima dosta različitosti, ali sa druge strane jedna stvar je zajednička u svakom klubu – timski duh i borba za najbolji rezultat. U svakom klubu u kojem sam do sada bila, moram napomenuti imam samo riječi hvale. Nikada se nisam osjećala kao stranac, i mislim da je to veoma važno kada boravite van svoje zemlje. Svaki klub sam po sebi je veoma drugačiji, ali u suštini moje angažovanje za svaki klub je uvijek isto. Dajem sve od sebe, da budem dobra i opravdam to ime na dresu koji nosim.
Da li si tokom svoje karijere nailazila na izazove ili predrasude zbog toga što si žena u fudbalu i kako si se nosila s tim?
Da, tokom svoje karijere naišla sam na prepreke i predrasude, jer fudbal često nije bio sport koji je bio rezervisan za žene. Bilo je trenutaka kada su me gledali sa sumnjom i to je ponekad bilo izazovno. Međutim, umjesto da me to obeshrabri, upravo su te prepreke i predrasude davale dodatnu snagu da idem dalje. Motivisalo me da dokažem da je talenat i posvećenost ono što je najvažnije, bez obzira na pol. Svaka prepreka je zapravo bila prilika da pokažem da zaslužujem svoje mjesto na terenu i to me dodatno motivisalo da dajem sve od sebe. Takođe, nadam se da ćemo mi žene iz novih generacija+ da pomjerimo granice i pokažemo da ne postoji muški ili ženski sport. Svako zaslužuje da pronadje svoje mjesto u bilo kom sportu. To je jedan zdrav stil života i ja se za to zalažem, kako za sebe, tako i za svoje ljude iz okruženja.
Kako se tvoja percepcija fudbala promijenila tokom godina? Da li i danas igraš s istim entuzijazmom kao na početku karijere?
Moja percepcija fudbala se promijenila kroz godine, ali na pozitivan način. Kako sam sticala više iskustva, počela sam da cijenim sve ono što je doprinijelo mom ličnom razvoju. Iako su se zahtjevi u igri povećali kroz godine, moj entuzijazam je i dalje isti, možda čak i veći. Fudbal je postao još više dinamičan jer sam naučila kako da se bolje nosim sa izazovima i da uživam u svakom trenutku na terenu. Sada, svaki meč doživljavam sa većim uživanjem i sa još više želje da napredujem.
Koja je najveća žrtva koju si morala da doneseš zbog svoje fudbalske karijere i kada si shvatila da si donijela ispravnu odluku?
Kada odlučimo da se bavimo sportom, moramo biti svjesni da postoje mnogobrojna odricanja. I to ne bilo kakva, već kompletna promjena načina života u odnosu na ljude iz okruženja. Najteža odluka bila je odlazak od porodice i početak samostalnog života. Bilo je mnogo teško u prvim mjesecima. Vremenom sam shvatila da moram i mogu sa svim tim da se nosim. Iako, moram priznati, i dan danas mi teško pada kada moram biti kilometrima udaljena od svoje kuće za praznike, rođendane i mnogobrojna slavlja. Kada sam počela ostvarivati svoje ciljeve i napredovati, shvatila sam da je moja odluka bila ispravna. Da daljina ne mijenja ništa, da ja imam svoju porodicu i svoje ljude uvijek tu da me čekaju i slave moje uspjehe.

Anja Simonović, Foto Privatna arhiva
Kako si se nosila sa oporavkom od povrede i koliko je psihološki izazovno za profesionalnog sportistu da se vrati na svoj nivo nakon duže pauze?
Sama pomisao da si neko vrijeme udaljen od terena za svakog sportistu je nešto najteže. Za mene je to osjetljiva i bolna tema ali sa ponosom mogu pričati kako sam se izborila. Kod mene je presudila ljubav prema fudbalu i možda u tom trenutku najveća želja da ponovo zaigram sa timom. Naravno, bez podrške svoje porodice to ne bih mogla da prevaziđem sama. Oporavak nakon povrede, koliko je težak fizički, toliko je i psihički. Ono što je najvažnije jeste – upornost, stabilnost i volja za oporavkom. Posle operacije, procesa oporavka uslijedilo je ono najljepše –povratak na teren. Za mene je to veoma poseban momenat o kojem sam maštala dugo, momenat prema kom sam usmjerila svu energiju i onaj koji sam i ostvarila. Trud i naporan rad ubrzavaju proces oporavka. Nikako ne treba odustati od snova. Samo volja i ljubav prema nečemu mogu dati rezultate.
Koji bi savjet dala mladim djevojkama koje žele da se bave fudbalom, ali možda nemaju podršku ili ne znaju odakle da počnu?
Moj savjet mladim djevojkama koje žele da se bave fudbalom je da ne odustanu, bez obzira na prepreke. Ako stvarno vole fudbal, neka slijede svoju strast i ne dozvole da im bilo šta stane na put. Razumijem da ponekad nije lako, pogotovo ako nemate podršku ili ne znate odakle da krenete. Najvažnije je da vjerujete u sebe, da ne dopustite da vas nečija negativna mišljenja obeshrabre. Prvo što treba da uradite je da potražite klubove ili grupne treninge i da se povežete sa osobama koje dijele istu ljubav prema ovom sportu. Čak i ako na početku bude teško, upornost i rad donose rezultate. Ne ustručavajte se da pitate, da se uključujete u grupe, budite aktivni uvijek i svuda. Jedino trudom i radom možete ispuniti svoj san. I zapamtite, fudbal je sport koji ne poznaje granice, ni pol, ni godine – samo želju da igrate i budete najbolje što možete biti.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Da li razmišljaš o povratku u Crnu Goru ili imaš ambiciju za nastavak karijere u nekoj drugoj zemlji?
Što se tiče fudbalskog plana, prvo što bih voljela je da sam zdrava. Da me povrede zaobiđu. Planiram da nastavim da napredujem, samim tim da karijeru podižem na veći nivo. Imam velike planove, jer znam da mogu. Ali naravno sve u svoje vrijeme. Korak po korak kao i do sada. Za sada, želim da gradim karijeru van Crne Gore, da učim nove stvari i stičem iskustvo. Crna Gora je država u kojoj sam započela karijeru pa bih nju i izabrala kao državu gdje bih je i završila kada dođe to vrijeme.
Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i da li možeš izdvojiti jedno mjesto u njemu kao svoj najdraži kutak?
Prva pomisao na Danilovgrad je moja porodica i dom. Kao najdraže mjesto u njemu ne bih mogla izabrati samo jedno. Danilovgrad je za mene nešto posebno, svaki dio grada ima svoju priču, to je grad u kome sam provela svoje djetinjstvo. Ako bih morala da izdvojim, volim uvijek kad dođem da odradim dio treninga na stadionu. Ima posebno mjesto u mom srcu. Tu sam napravila prve fudbalske korake i razvila ljubav prema fudbalu.
Comments