By 
Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlića. Tako je jednog dana za zbor bio povod izmirenja krvi, poslije svađe bratstava Đuranovića i Brajovića. Okupili su se viđeniji plemenici da im pomognu u izmirenju.
Prema običaju u takvim slučajevima, otpočeše pregovori. Bila je velika zategnutost i sa jedne i sa druge strane. Jedan Đuranović odluči da na istom mjestu osveti krv svoga brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovića. Skočiše i jedni i drugi na oružje i kad ostali plemenici saznaše da Brajović nije stradao, navališe još većom žestinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se raziđoše.
Tom prilikom ostalo je ćuteći da sjedi, ne pomičući se, golobradi momak od petnaest godina, po imenu Blažo Radović, prigrnut čobanskom strukom. Prišao mu je otad Rade (koji je bio siromah, ali pošten čovjek), i pozvao Blaža da dođu kući. On zamoli oca da mu priđe jer ima nešto da mu saopšti: „Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada održao da mi se ne primijeti”.
Tek tada se saznalo da je onaj Đuranović, koji je pucao u Brajovića, pogodio Blaža. On je ćutao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi.
Blažo je prebolio. O ovom slučaju se čulo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne Gore, vladika Rade, koji je želio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a nešto kasnije postao je i serdar.
Postao je ugledan i uvažavan kako na dvoru, tako i u svojim Martinićima, odnosno Bjelopavlićima.
Comments