Narodni običaji na Vidovdan

Među Srbima i svim Slovenima vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra praznikom za oči, odnosno praznikom koji “otvara oči”.

Vidovdan važi i kao dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka, vidovčica. Tako djevojke često prizivaju vrhovno božanstvo – svetog Vida.

U nekim krajevima Šumadije vidovčica, trava sićušnog prelijepog svijetlocrvenog cvijeta, brana je zorom, prije sunca, a u drugim krajevima s večeri.

Obično to rade djevojke – udavače i potapaju je u vodu, pa se ujutru cijela porodica umiva radi očnog vida, da ih preko godine ne bi boljele oči.

Na Vidovdan se, prema knjigama i vjerovanjima ne radi u polju – da kukuruz zametne klipove, ni u vinogradu – da se grožđe ne sasuši i otpadne.

Tog dana treba probati i zrelo voće. Vjeruje se i da na Vidovdan valja započeti ručne radove – pletenje i vezenje.

U Šumadiji i još nekim krajevima bio je običaj i da se na Vidovdan iznose stvari iz kuće da se “provetre radi moljaca”. Iznošene su i tapije i obligacije da bi se razgledale i provjetrile. Iznošene su i kese s novcem – da se vidi i izbroji.

Na Homoljskim planinama se vjerovalo da godina može omanuti ako na Vidovdan nema oblaka, u Gruži da “ptica kukavica koja počinje na Mladence da kuka za kosovskom pogibijom, prestaje da kuka od Vidovdana”, a u Šumadiji da na “Vidov dan, u gluvo doba noći, sve vode na Kosovu poteku crvene kao krv”, a krvlju kosovskih junaka obojeni su i kosovski božuri.