Connect with us

Društvo

Vaso Vuković – “PARA BELLUM”

Autor: Vaso Vuković

Poručnik Fridrih Šulc se izvijao na vrancu gledajući kolonu koja je pristizala. Zemljani put sa kog se dizala prašina, uzbunjena toptanjem nebrojenih nogu njegovog bataljona, klizio je između bregova ovlaš dodirnuvši par seoskih domaćinstava. Sunčan dan je nudio plavetnilo neba i zelenilo polja i brežuljaka dokle god je oko moglo da dosegne. Brojne ptice uznemirene prolaskom vojske vinule su se u nebo i sad su se javljale zgranutim i haotičnim pojanjem. U daljini, podsjećajući na grmljavinu, odjekivala je tutnjava artiljerijskih oruđa. Šulcovim licem se razli osmijeh, ružan i zubat poput vlasnika. „Varšava je pred nama!“ – povika i dodade: „Brže to malo, vi lijene bube! Ako tako nastavite Rusi će se vratiti kući kao da su bili na ljetovanju.“

Druga je godina rata. Mladi oficir je prije par mjeseci raspoređen u ovu jedinicu. Za vrijeme zimskog zatišja jedina briga mu je bila kako da sačuva zdravlje od hladnoće i nevremena. S dolaskom proljeća i otpočinjanjem ofanzive njegovi mladalački snovi počeše da dobijaju uporište u stvarnosti i pred njegovim očima su se nizali prizori herojskih djela koja tek treba da napravi. Taktičke majstorije dostojne Cezara ili Napoleona, rezultat uma rođenog ratnika. Suludo hrabri juriši u gomilu neprijateljskih vojnika, vitlanje sabljom, ubijanje i zarobljavanje protivnika, spašavanje ranjenih saboraca, megdani s dušmanskim vojskovođama. A onda – nagrada! Slava i počasti kojim ga obasipaju preživjeli saborci, mrgodni pukovnici i sijedi generali ali i špaliri civila, kad god prođe kroz neko novooslobođeno naselje. Osmijesi i poljupci djevojaka. Buketi cvijeća. Slava. Slava! I Kajzer će čuti za njega. A onda Elza više neće moći da ga odbija s prezirom u onim divnim plavim očima.

Maštanje mu prekide topot konjskih kopita. Okrenu se baš na vrijeme da hitro salutira majoru Henkeu, komandantu bataljona. Namrgođen i brkat, kao žilet oštar, predratni oficir s podsmijehom posmatra Šulca. „Poručniče, Vaši vojnici su već odmakli. Pristignite ih i uzmite jednu desetinu. Idete u izviđanje. Na tri kilometra jugoistočno nalazi se selo. Komanda nije sigurna da su ga Rusi napustili. To bi moglo da nam ugrozi desno krilo. Provjerite i izvijestite!“ Podrugljivi osmijeh isprati još jedno salutiranje i nezgrapan okret vranca.

. . . . .

Desetak pješadinaca, s dugačkim puškama opremljenim bajonetima, u smaknutom borbenom poretku približavalo se selu. Na sredini stroja je koračao poručnik Šulc pridržavajući sablju lijevom rukom dok mu je u desnoj blistao nov „luger“. „Možda je ovo prilika da ga napokon upotrijebim. U ovom selu se nalazi ruska patrola, umorna od izviđanja. Hvatamo ih na spavanju. U onoj velikoj kući od kamena, ne u nekoj od ovih brvnara. Vojnici obezbjeđuju prozore, ja upadam na vrata. Dva hica lijevo, tri desno, preživjeli se predaju. Meni, heroju Istoka. Major će morati da skloni onaj podsmješljivi pogled kad bude stavljao medalju na moje grudi…“

Fridrih Šulc, pješadijski poručnik sa pola godine ratnog staža, nije čuo ni pucanj ni zvižduk zrna koje ga je tresnulo u zubato lice, niti je vidio kako se njegovi vojnici u neredu povlače uzvraćajući vatru a onda počinju da bježe. Nije stigao da pomisli na ordenje, slavu. Čak ni na Elzu i njen prezir. Samo se prućio po zemlji još uvijek stežući pištolj u ruci.

. . . . .

Zubato zimsko sunce se škrto probija kroz zamagljeno staklo prozora. Prostoriju zauzima velika ruska peć i prostrani krevet na kom ispružen leži visok, suvonjav, od teške bolesti ispijenog lica, plavokos čovjek. Pored njega poslužaonik s dopola ispijenom šoljom crnog čaja, par kriški crnog hleba i posudom s medom. Pogled bolesnika bludi kroz okno kao da želi da duhom bude vani kad već tijelo mora da ostane u sobi.
„Saša, pa ti ništa nijesi pojeo, zaboga!“ – Aleksandar Nikanorovič se osvrte prema vratima na kojim je stajala, zlatokosa i prozračna kao uvijek, njegova ljubljena Olga. Mrštenje čela i tankih obrva i napućena ustašca su pokazivali njeno neraspoloženje. Brigu i umor zbog višednevnog nespavanja i truda oko bolesnika nije mogla da prikrije i Aleksandrovo oštro izviđačko oko je ispitivački promatralo. „Jadna moja…“ Teško se nakašljavši on progovori: „Nijesam gladan Voljena. Čaj mi je prijao, ugrijao sam se. I ja sam umoran. Zato mi odgovara da još malo posmatram dan kad već ne dozvoljavaš da izađem napolje.“ Obješenjački osmijeh podmladi njegovo lice i Olga ne izdrža nego mu priđe i zagrli ga. Dok je udisao miris njene kose osjeti kako joj se krhko tijelo trese i začu prigušene jecaje.

Aleksandar spušti usne na Olgin vrat i blago stisnuvši nježna ramena odmaknu je od sebe. „Voljena, stvarno sam živio s tobom. Sve smo dijelili, dobro i zlo. Bilo je teških trenutaka ali sam uvijek bio srećan. Ništa ne traje vječno ali naša ljubav bi to možda mogla. Nemoj da tuguješ, imali smo dobar život. Uvijek ću te voljeti.“

Nije tu imalo što više da se kaže. Sve je bilo jasno. I njemu i njoj. Bolest koja ga je napala ne može se izliječiti, kasno je za to. Zapaljenje pluća je „zaradio“ na manevrima jesenas, bivajući danima u mokroj odjeći i obući. Više nije bio mlad. Ne kao onomad kad je ratovao protiv silnog njemačkog carstva. Ili dok je, prihvativši snove o boljem i srećnijem životu, učestvovao u revoluciji i svrgavanju nenarodne vlasti. Dok je jurio i uništavao „bijelu bandu“, gradio novu, narodnu vlast, pronosio ideje pravde, jednakosti, slobode, bratstva…

Ponovo se zagledavši u blještavi dan iza prozorskog okna Aleksandar Nikanorovič ni ne primijeti kad Olga istrča iz sobice gušeći jecaje. Sjaj sunca ga odnese u jedan dalek blistav ljetnji dan u Poljskoj. Njegovo odjeljenje je dobilo zadatak da zaposjevši jedno seoce štiti odstupanje bataljona. Već je bilo otpočelo on što će kasnije biti upamćeno kao „Veliko povlačenje“. Taman su se bili razbaškarili u nekoj staji kad neko pozva na oružje: „Dušmani!“ Aleksandar Nikanorovič zaleže pored stajskih vrata i uoči rasut stroj njemačkih strijelaca pred kojim je koračao mlad oficir. „Kao da mu je ovo djedovina! Vidi kako hoda uspravno, nadmeno, oholo. Ne traži zaklon nego ide pravo, kao da je ovo njegovo. Treba za to da plati!“ Aleksandar pridiže tešku cijev „mosinke“ prema neprijateljskom stroju ali ga naprosto preplaši pucanj. „Serjoža, uvijek mora biti prvi.“ – pomisli s nelagodom gledajući mladog oficira kako pada na zemlju. Ne razmišljajući dalje pridruži se ostatku jedinice prazneći svoje oružje uz nesnosnu buku. Kad se dim razišao na poljani se vidjelo samo napušteno tijelo njemačkog oficira i ništa više. Malo kasnije je od Sergeja za uspomenu dobio blistav i nov-novcijat „luger“, oružje nesrećnog mladića. „Nijesmo stigli da ga propisno sahranimo. Valjda su njegovi to uradili.“ S tom mišlju se ugasi pogled bivšeg vojnika, bivšeg crvenoarmejca, Olginog voljenog, na čijim očima se mrtvo odbljeskivalo sljepilo zimskog dana.

. . . . .

Tenkist u crnoj uniformi ćutke posmatra beživotno tijelo sovjetskog vojnika. Rane od topovskih gelera su pocijepale košulju i razderale muške grudi. Beživotni pogled zuri u plavetnilo neba. Zavoj na nozi ukazuje na staru ranu. S podrazumijevanom dozom teatralnosti nacist vojnički pozdravi palog neprijatelja a onda s njegovog opasača skide futrolu s pištoljem. U vojničkoj knjižici poginulog je upisano ime Nikolaj Nikanorovič, po činu general-major. Avgust je 1941-e i Ukrajina nije dobro mjesto za sovjetske vojnike.

. . . . .

Nikolaj Nikanorovič sjedi naslonjen na razgranato stablo osluškujući tutnjavu artiljerije u daljini. Prostrijelna rana se zamirila ali tup, pulsirajući bol parališe nogu i skreće mu pažnju s onog bitnog. A to je u ovom trenutku kuraženje boraca na posljednji otpor. U čeličnom nacističkom obruču se, pored ostalih jedinica, nalaze ostaci njegove divizije. Naravno, kao komandant nije mogao da prihvati da ga ranjenog evakuišu i da napušti svoje vojnike u najtežim trenucima. Podijeliće njihovu sudbinu, koliko god teška da bude. Mučno i siromašno djetinjstvo ga je naučilo da se ne predaje. Obuka u carskoj armiji, godine ratovanja i boljševička karijera krunisana generalskim činom isklesale su nepokolebljivog borca. „U ovom prokletom ljetu, ljetu prevrtljivosti i izdaje, mnoge nade će biti ugašene, mnogo života izgubljeno. Mučki, neočekivani napad iznenadio je komandu i državni vrh a dužnost vojnika je da, bez obzira na okolnosti, preduzme sve što može radi zaštite svoje otadžbine. I da položi svoj život zarad slobode i srećne budućnosti bližnjih, ako je to neophodno. I eto, došlo je do tog. Nema više tenkova, topovi su uništeni, jedva da je preostao koji metak po borcu. I ostali su nam naši životi. Sad kad je kraj tako blizu, život je bitan a opet…toliko je nevažan. Preostalo nam je samo da svojom pogibijom pokažemo dušmanima da nas mogu ubiti ali da nas ne mogu pobijediti. A nije trebalo tako.“ Rutinskim pokretom desne ruke izvuče iz futrole pištolj, poklon od brata Aleksandra. Trofej iz prvog svjetskog rata. Mračna švapska cijev podmuklo gleda u oči četrdesetčetvorogodišnjeg generala. „Dobri su u izradi mašina za ubijanje i u ubijanju. Samo to. Kakva šteta. Trebalo je da ovi mladići požive. Da rade, stvaraju porodice, podignu ovu ratovima izmučenu zemlju na noge. Rat je glupost. Rat je sranje. Rat je zlo koje nam je nametnuto. I sad je svemu kraj.“ Ruka uvježbano vrati parče hladnog čelika u kožnu futrolu. Okrenuvši se obližnjoj grupi vojnika koji su se zaklanjali iza drveća gromkim glasom progovori: „Ne plašite se, sinovi moji! Dušmani su nas iznenadili i prevarom nadvladali ali velika je naša otadžbina! Izgubićemo ovu bitku ali ćemo dobiti rat! Položimo svoje živote na oltar slobode a naša voljena zemlja će nas osvetiti i slaviti! Mi danas živimo svoju sudbinu i stvaramo istoriju!“ Zadnje riječi se izgubiše u detonacijama granata koje se sručiše na bezimeni šumarak. Začu se nekoliko jauka a nedugo zatim nastade tišina. Brujanje i podrhtavanje zemlje. Nešto dalje od skršenog drveća pojaviše se prvi tenkovi.

. . . . .

„Dragi moj Hermane, primi pozdrav od tvog brata. Živ sam i zdrav a nadam se da si i ti dobrog zdravlja. Što se tiče života…ne brinem. Kao da si otišao na odsustvo.

Iznenadio sam se kad sam saznao da je tvoj bataljon premješten na Balkan. Ako postoje veći divljaci od ovih Rusa onda su to stvorovi koji žive u tim planinama. Napori evropskih država da ih otrgnu iz divljaštva, sujevjerja i zaostalosti su oduvijek bili uzaludni. Civilizacija ih je zaobilazila u širokom luku i ostavljala na periferiji zbivanja. Svaki pokušaj državne organizacije im je bio jalov i bezuspješan tako da je jasno da je potrebno da ih učinimo bezopasnim i pukim slugama. Plata im treba biti tek goli život i ništa više.

Ne sumnjam da ćeš, kao i na ruskom frontu, izvršiti svoju dužnost i taj ljudski otpad smjestiti tamo gdje sleduje. Jedino mi nije jasno kako ćete koristiti tenkove u toj divljoj, besputnoj zemlji prepunoj zgomilanih planinčina. Bojim se da ćeš više problema imati s kvarovima nego s tim divljacima. Rado prepričavam tvoje dogodovštine svojim drugarima. Obožavaju kad im opisujem tvoju akciju u blizini Lvova i forsiranje one rijeke, uvijek zaboravim njeno ime. Ono kad si sam uništio bateriju ruskih topova a onda mitraljezima zbrisao čitavu četu pješadije.

Inače, prekjuče sam oborio dvjestoti ruski avion. Malo je asova kao što je tvoj brat. Rusi tek uče da lete tako da postaje dosadno ovo svakodnevno obaranje njihovih aviona. Prije nekoliko dana je poginuo Rudi, (sjećaš ga se, nasmijani Rudolf, upoznali ste se kad smo bili na odsustvu u Vinicama) i svi smo bili bijesni. Koliko god tog ruskog smeća da uništimo pojavljuju se novi, još brojniji. Naših drugova je sve manje a novajlije ne uspijevaju dugo da prežive. Ovaj rat postaje vrlo naporan pa se često opijamo nakon povratka sa zadatka. Očekivali smo da će rat biti gotov za par mjeseci ali ulazimo već u treću godinu a kraj mu se još ne nazire. Rusija izgleda beskrajna i ne vidim kako da ih pobijedimo. Jedno znam – pobijedićemo. Jer moramo.

Ovo sam doznao od feldmaršalovog ađutanta, neću ga imenovati: uskoro pokrećemo odlučujuću operaciju i pobjeda je tu. Nakon toga ću tražiti da me prekomanduju na Balkan i tada ćemo se ponovo vidjeti.

Uskoro idem u Berlin. Firer lično treba da me odlikuje. Ponosi se bratom kao što se on ponosi tobom.
Dragi moj Hermane, puno pozdrava uz tradicionalno vojničko: Čuvaj se!

Tvoj brat, Oto.“

Kraj goruće olupine tenka crn i mršav Ladislav, predratni skojevac i vasojevićki partizan, zbunjeno okreće list papira. Pismo koje je našao u džepu poginulog tenkiste. Škrabotine mu nijesu čitljive a mrzi ga da ih nosi komesaru. „Kao da on zna njemački. Vjerovatno piše neka njegova gledna iz Berlina, Minhena ili kojeg li već mesta. Vrlo važno. Poslužiće za savijanje cigara. Sad samo da nađem duvan. Mora da ga ovi Hercegovci imaju. Mada, ako budu izdašni kao s hranom…bolje da ne pitam.“ Pažljivo se krećući niz zaleđeni puteljak Lado se udaljava od smrada zapaljenog metala i goriva spuštajući se prema selu na obali Neretve dok mu se na opasaču žuti futrola s trofejnim pištoljem tenkovskog oficira.

. . . . .

Borbe za oslobođenje Jugoslavije su sve jače i žešće. Četvrta godina rata donijela je slasti uspjeha nakon mukotrpnih borbi i Narodnooslobodilačka Vojska hrli iz pobjede u pobjedu. Dušmani se ogorčeno brane svjesni da im se kraj bliži. Obje strane su nemilosrdne u svojoj mržnji i okršaji kao da ne slute završetku rata nego zapravo najavljuju novo otpočinjanje sukoba.

Blatnjavim putem u zapadnoj Bosni migolji se automobil. Zaplijenjen, njemački. Vozača oči peku umorom i nesnom. Suvozač se prene iz dremeža kadgod automobil poskoči na nekom kamenu. U jednoj krivini glavom udari u prozorski ram i to ga potpuno razbudi. „Ti ka’ da si samo konjsku zapregu vozio! Razbi mi glavu.“ – zareža. Ladislav je sad komandir i pozvan je u komandu radi izvještavanja o posljednjoj borbi u kojoj je oslobođeno neko naselje zgučeno u dolini planinske rijeke. „Beznačajan okršaj koji ne zaslužuje moje udaljavanje iz jedinice. Bezvredno mesto bogu iza nogu. Da nije ovog nesrećnog kolskog puta kojim se stiže do njega bilo bi zaboravljeno od svih. Nijedna kuća oštećena. Meštani žive kao da nema rata. Priglupi, zbunjeni, stidljivi, samo se smeškaju kao da sam ih uhvatio u krađi.“ Lado se osvrnu i osmotri greben koji se nadnosio nad put s desne strane. „I žene, žene. Čim vide vojnika beže i skrivaju se po kućama kao kokoške pod strehom. Kao da smo došli da ih okupiramo a ne da ih oslobađamo. Zar je ovo vredno onolike muke? Zar smo zbog ovog ratovali? Zar su zbog ovog izgubljeni onoliki životi? Vidra, Ivan, Vasilj, Jakša, Neda…Neda? E, moja Neđeljka, rat mi te je doneo, rat mi te je oteo. Rat je zlo. Rat je uzma. Rat je…“ Rezak rafal iz zimzelenog čečara prekide Ladovu misao. Vjetrobransko staklo se raspade u bezbroj parčića ali ni Lado ni vozač nijesu osjetili udarce stakla po licu. Dok se automobil tupo kotrljao u jarugu pored puta njihove bluze na grudima bijahu zalivene krvlju.
„Benzin uzmite, valjaće za lampe. Gume za opanke. Ceradu ćete ponijet’ mojoj domaćici. Ne ostavljajte ništa što može koristiti. Teška je godina, teška su vremena. Težak je naš gorštački život. I dajte mi tog Radoša koji ovako gađa! Zaslužio je da ga darujem.“ Bradati komandir milicije u rukama obrće blistav „luger“ gledajući stasitog puškomitraljesca koji mu nasmijan prilazi.

. . . . .

Krupna starčuljina se batrga uz planinsku strmen. Teret godina, umor, jalov i bez ljubavi brak, težak život…sve se sručilo na njegove pleći odjednom. Ni sunčan dan mu nije po volji. Znoji se, dah mu je kratak a usta suva.

U dolini ispod njega gori selo. Njegovo. U rasvit u selo upadoše dušmani. Svi su spavali osim njega kog nesanica muči dugo, godinama. Decenijama. Od rata. Od onog nesrećnog dana. „Tada sam povuk’o obarač „brna“ i sas’o čitav okvir u auto s komunističkim antihristima. Vojvoda me nagradio oficirskom „parabelom“.

Poslije je od Mrkoja čuo da se oficir zvao Vladislav. „Tako pročitali u artijama. A Vladislav nije tursko ime. Nije ni katoličko.“
„Pa koje je vjere taj antihrist, Mrkoje, ako nije Turčin nit’ ustaša?“

„Srpske, Radošu. Nema drugi’ vjera nako te. Ete, ti ubi brata Srbina i dobi švapski levor. Imaćeš što đeci pričat’ o tvojem ratu.“
Grizla je ta Mrkojeva riječ Radoša dugo, godinama. Decenijama. Do ovog jutra. Do ovog trena.

Iz doline u kojoj se nalazilo selo diže se dim. Pucnjevi su se prorijedili i najzad prestali. Više se ne čuju vriska i kuknjava. Sa jedne razbarušene bukve u strani javi se svojim nemilim pojem kukavica.

Radoš stoji na litici. Dalje ne može a i da nije tako – nema gdje.

„E moj Mrkoje. E moj Vladislave. Rat je rat. A rat nikom nije brat.“ Radoš prisloni cijev „lugera“ na čelo, sačeka da se kukavica opet javi i povuče obarač. Kao onog nesrećnog dana.

Danilovgrad, 27 septembra 2022.

Reklama
Ostavite komentar

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Društvo

Komunalno preduzeće Danilovgrad poziva vlasnike grobnih mjesta radi upisa u evidenciju

U cilju uređivanja gradskog groblja „Sveta Tekla“ u Danilovgradu, Pogrebne usluge Komunalnog preduzeća Danilovgrad poziva  naslednike i srodnike preminulih predaka da se jave u kancelariju pogrebnih usluga DOO Komunalno, radi identifikacije grobnih mjesta svojih predaka i regulisanja pravnog statusa na grobnim mjestima.

Sve informacije mogu se dobiti na broj telefona 067/138-137 Pogrebne usluge DOO „Komunalno“ Danilovgrad.

NASTAVI SA ČITANJEM

Društvo

Nezadovoljni radom Opštine, mještani Kruščice sami sanirali put

Mještani sela Kruščica u blizini Martinića su se organizivali da poprave svoj put jer, kako kažu, asfalt koji im je obećala Opština još nije stigao.

Sakupili smo novac, Igor je naručio mljeveni kamen koji je pomiješan sa glinom i organizivao akciju popravke puta, kazao je za portal Volim Danilovgrad mještanin Zoran Đuković.

Zoran Đuković, stanovnik Kruščice

Kako je istekao većina mještana donirala je novac, dok se njih dvadesetak okupilo kako bi rupe popunili  mljevenim kamenom, Danilo je dovezao kamen traktorom od kojeg smo napravili privremene ivičnjake, Bago je utabao mljeveni kamen vibro žabom, ističe nam Đuković radove i radnu atmosferu.

Pogledajte dio atmosfere u videu koji su mještani kreirali tokom radne akcije.

“Ovo je bila akcija koja nam je pokazala da ako Opština ne može ili neće, da mi moramo sami da se organizujemo i da uz druženje završimo posao. Na kraju dana smo dogovorili otvaranje atmosferskih kanala pored puta da bi put duže trajao.”, ističe Đuković.

Mještani, kako kaže Đuković, od Opštine očekuju da makar sanira rupe asfaltom na ovih 500 metara puta jer će rupe koje su zakrpljene mljevenim kamenom biti pretvorene u nove rupe nakon velikih kiša i teških kamiona koji tjeraju đubrivo iako ovaj put nema nosivost za tako velike kamione.

Očekujemo da Opština zamijeni uličnu rasvjetu u kojoj tek svaka treća sijalica radi. Ako građani mogu da plaćaju onda Opština može da održava rasvjetu ističe Đuković ukazujući da se sve može brzo zavrsiti ako se okupljeno oko zajedničkog cilja.

Đukovića zabrinjava što predsjednik mjesne zajednice ne informiše šta je dogovorio sa rukovodstvom Opštine. “Zato nam je teže da se samoorganizujemo jer ne znamo kada će naše selo i naš put doći na red”, zaključuje Đuković.

NASTAVI SA ČITANJEM

Facebook

Najčitanije