„Urušavanje“ Vasa Vukovića ove godine na Fanfestu u Celju, Slovenija

Strmi greben se izvijao prema sjeveru prikrivajući ulaz u pećinu. Vuk pritegnu remen ruksaka i poče spust prema pećini. Oprema je samo smetala pri provlačenju kroz zakržljalo žbunje i granje česmina, žilavog zimzelenog hrasta čestog na ovim terenima, kao što ni kamenito, neravno tlo nije bilo gostoljubivo, pa je spuštanje potrajalo duže od očekivanog. Napokon se našao ispred pećine, blago natkrivene stjenovitom liticom. Ulaz se jedva mogao nazrijeti kroz žbunje, ali Vuk je znao gdje se nalazi. U Upravi su ga detaljno pripremili za misiju koju je trebalo da izvrši, a priprema je uključivala i topografski segment. Dok se odmarao od napornog spuštanja, pažljivo je osmatrao okolinu. Ništa nije ukazivalo na mogućnost da je bio primijećen, da ga je neko pratio. Nekoliko ptica se pjesmom javljalo iz šume i to je bilo sve. Izvukavši iz ruksaka snažnu baterijsku lampu, Vuk zakorači u pećinu.
. . . . .
Veliki “Glok” sa tri okvira od po osamnaest metaka ležao je pored taktičkog bodeža na jednom pultu. Kraj njih su se nalazili baterijska lampa, ručna radio-stanica i tablet. Ruksak se, očigledno ispreturan, nalazio u podnožju pulta. Vuk je lagano dolazio svijesti. Bol u glavi je pulsirao i sprečavao ga da se skoncentriše. Osvrnuvši se oko sebe otkri da sjedi u uglu jedne prostorije u kojoj se, osim pulta, nalazilo nekoliko udobnih stolica (on je zauzimao jednu od njih) i dva uređaja koji su podsjećali na kompjutere iz SF filmova. Kraj jednog od njih nalazilo se neko biće koje je brzim pokretima otvaralo razne prikaze sa grafikonima, fotografijama, snimcima i tabelama nečeg što bi morali biti numerički podaci. Vuk se promeškolji i shvati da mu ruke i noge nijesu sputane. Međutim, pult je bio previše udaljen, te odbaci pomisao da pokuša da dođe do svog oružja.

Meškoljenje privuče pažnju onog stvora koji se naglo okrenu i pogleda ga zlatnim očima s izduženom zenicom. Zmijsko oko, s jezom pomisli Vuk. Stvor mu se obrati metalnim glasom koji je dolazio iz malog uređaja na njegovim grudima.

“Jesmo li lijepo spavali? Očekivali smo Vas Vuče, znali smo da dolazite, ali to Vam svejedno ne daje pravo da nepozvan vršljate po našem…domu.”
Vuk se nakašlja da bi “prodrmao” glasne žice.
“Lagao bih kad bih rekao da sam očekivao drugačiji oblik gostoprimstva. Od vašeg dočeka me boli glava. Usput, u ruksaku imam lijek protiv glavobolje, pa se nadam da neće predstavljati problem ako ga uzmem?”

Nešto nalik grubom smijehu dođe iz onog uređaja.

“Naravno da neće predstavljati problem, ali nemojte ni da pokušate nešto s onim oružjem. Ispražnjeno je i ne biste imali dovoljno vremena da ga upotrijebite.”

Vuk ustade i priđe ruksaku. Iz džepa izvuče kutiju s lijekom protiv bolova i flašicu s vodom. Popivši tabletu, Vuk vrati stvari, a onda se protegnu, okrenuvši se prema sagovorniku. Masirajući vrat, on otkopča maskirnu vjetrovku, vrati se i sjede na stolicu.

“Da nastavimo?” upita metalni glas. “Već sam pomenuo da smo znali za Vaš dolazak. Vaš i Vaše koleginice Vile. O, ne morate da prikrivate iznenađenje, znamo za nju. Nego, da idemo redom.

Moram da izrazim čuđenje zbog efikasnosti Vaše službe. Iako je tek nedavno formirana, Vaša Uprava za specijalne aktivnosti (USA) već je locirala prolaz do unutrašnjosti planete. Ovaj je bio tajna milenijumima, ako izuzmemo par incidenata kad su na njega nabasali neki Vaši pobunjenici, koje običavate nazivati “hajduci” ili neki zlosrećni čobani. Naravno, naši bezbjednosni protokoli u tim situacijama nedvosmisleno negiraju mogućnost preživljavanja “svjedoka” a, siguran sam, i Vi ćete se uskoro uvjeriti u njihovu svrsishodnu neumitnost.

Poznat nam je cilj Vaše misije. Ovdje ste da biste prikupili podatke o nama, našim aktivnostima, resursima i namjerama. Da bih zadovoljio Vašu radoznalost predočiću Vam ukratko naš istorijat kao i naše težnje i planove. Nema bojazni da ćete te informacije moći da prenesete svojim pretpostavljenima. S druge strane, naši planovi su gotovo realizovani tako da ništa što biste preduzeli ne bi moglo da dovede u pitanje njihovo ostvarenje.“

Na hologramskom monitoru se pojavi prikaz Univerzuma koji se okretao a onda otpoče da se „približava“ zumirajući sve više i više dok u centru holograma ne ostade da bliješti plavičasta kugla – Zemlja.

„Planeta koju zovete Zemlja jedno je od rijetkih tijela u univerzumu koje nema svoje jezgro – šuplja je. Neću gubiti vrijeme objašnjavajući uticaj centrifugalne i centripetalne sile, odnosno njihovog nepostojanja, prilikom njenog formiranja. Bitno je da je to jedna od rijetkih planeta u svemiru koja zadovoljava uslove za nesmetan boravak pripadnika moje civilizacije, pružajući nam zaštitu od uništavajućeg kosmičkog zračenja. Stoga nam se odmah po njenom otkrivanju i klasifikovanju postavilo kao zadatak njeno kolonizovanje.

Tokom milenijuma u unutrašnjosti planete izgradili smo adekvatnu infrastrukturu. Na svim kontinentima, tačnije – pod svim kontinentima i okeanima, imamo kontrolne centre i naselja kao i prolaze do površine, prikrivene u prirodnim oblicima, poput pećine kroz koju ste stigli. Na taj način smo uspjeli da stvorimo mrežu kojom kontrolišemo cjelokupan prostor planete uz mogućnost brzog izlaska na površinu u hitnim slučajevima, kao što je bilo s Vašim dolaskom. Najvažniji segment je naš superbrzi kompjuterski sistem koji ima, za ljudska shvatanja, nevjerovatne mogućnosti. Beskonačna količina podataka u svakom trenu kruži mrežom tako da u svakom momentu možemo da znamo što se događa u bilo kom mjestu na planeti, od temperature i vazdušnog pritiska, UV zračenja, pa do toga što je doručkovao… recimo… vozač premijera Burkine Faso.“

Dok je stvorenje govorilo Vuk je začuđeno buljio u monitor na kom su se ređale scene drevnog osvajanja planete. Prizori letilica, građevina, megalomanskih poduhvata u dubini…

„Problem se pojavio s ljudskom vrstom.“ nastavio je vanzemaljac. „Vaše nelogično i kontraproduktivno ponašanje, sklonost uništavanju i samodestrukciji nam je više nego jednom zadalo probleme. Pravilo je da se greške plaćaju, da svaki postupak povlači posljedicu i sigurno da je ta naopaka priroda rezultat naše intervencije na vašoj DNK. Težeći da što prije dobijemo vrstu dovoljno inteligentnu da može izvršavati naloge, previdjeli smo da se to može odraziti na psihičke i karakterne osobine. Uglavnom, uslijedile su hiljade godina interesantne istorije.“

Kratki snimak koji je prikazivao neku vrstu laboratorijske aktivnosti nastavi se nizom kaveza u kojim su se nalazili hominidi, sve manje slični majmunima kako je snimak duže trajao. A onda se pojaviše malene nasobine, pećine ili sela formirana od zemunica i sojenica između kojih su se kretala ljudska bića ogrnuta kožom. Idilične slike ubrzo zamijeniše prikazi borbe i krvoprolića i epohe ljudske istorije su se pred Vukovim očima smjenjivale u trenu.

„U početku je bilo lako. Zbog tehnologije i moći kojom smo raspolagali doživljavali ste nas kao bogove. Doslovno. U svim religijama naći ćete detalje o bićima koja lete, koriste vatru i elektricitet, svemoćna su i besmrtna… Na mnogim hramovima i drugim građevinama Egipta, ali i svih drugih drevnih kultura, naći ćete predstavljene takve bogove.“ (Na monitoru se u pravilnim razmacima smjenjuju mnoge građevine od kojih je Vuk uspio da prepozna ostatke vavilonskih građevinskih čuda, egipatske piramide i Sfingu, simetrične nizove grčkih stubova i stepenaste piramide Južne i Srednje Amerike.) „A onda, u blizini onog što je nazivano Mesopotamija, najplodnijeg i najnaprednijeg dijela planete u tom trenutku, došlo je do sukoba. Jedan dio naše rase odlučio je da planetu prepusti čovjeku, da iz prikrajka posmatramo njegov razvoj i da više ne utičemo na njega. Ostali su radije zastupali stav da se prema vama treba odnositi onako kako se vi odnosite prema…kao prema stoci. Da vas koristimo koliko god je to moguće. Sukob nije bio akademske prirode već je došlo do okršaja u kojim su hiljade stradale. Nakon svojevrsne “pat-pozicije” desilo se neizbježno: pristalice “posmatranja” su se u matičnim brodovima povukle dalje u kosmos i o njima više ništa nijesmo saznali. Ostali su se povukli u dubinu planete i nastavili s dotadašnjim načinom života. Odatle vaše bajke o borbi dobra i zla, o “palim anđelima” i “bogu na nebesima”, Zevsu i Hadu…“

„Vimane koje se pominju u staroindijskim vedama bi mogle biti odjek uspomena na ta događanja, zar ne? Na matične brodove koje pominjete.“ dodade Vuk.

Stvorenje se zainteresovano zagleda u Vuka reptilskim očima. „Komplimenti! Osim špijunaže, infiltracije i ostalih taktičkih sklonosti, vidim da posjedujete znanja o drevnim kulturama i umjetnosti. Ovaj susret sve više predstavlja zadovoljstvo za mene. Da, pretpostavljam da je to ostalo kao uspomena u kolektivnoj svijesti a kasnije pretočeno u književna djela. Ramajanu na primjer.

Ali, da nastavim. Kako je svijest ljudske vrste na nižem nivou razvoja kanalisana kroz religiju i praznovjerje, to nam je odgovaralo pa smo pomogli širenje tog narativa kroz ono što vi nazivate monoteističkom religijom. Pošaljemo nekog od nas da malo zavodi neuke, iskoristi par tehničkih izuma koji za vašu zaostalu vrstu predstavljaju čudo i – vjekovima kontrolišemo cijelu populaciju. Treba li da ponovo pomenem ljudsku sklonost prema destrukciji?

Vaše politička ekonomija i sociologija izučavaju razvoj društva. Dakako, nigdje nas ne pominju jer ni ne znaju da postojimo. Doduše, dosta truda smo uložili da bude tako. Nego, nebitno je. Da nastavim. Osnov razvoja svega je – evolucija. Sve se mijenja i razvija. Teži nečem većem. Karl Marks (kog smo vam tako lijepo podvalili) je konstatovao da se društvo razvija kroz razvoj proizvodnih snaga pod kojim je podrazumijevao sredstva – tehniku i tehnologiju, i ljude.“ (Na monitoru se pojavi razbarušena brada nekad tako slavljenog teoretičara.) „Ono što ometa razvoj društva su, po njemu, produkcioni odnosi koji su, kao takvi, kruti i nepromjenjivi u jednom društvenom sistemu. Kad ti odnosi počnu da ometaju dalji razvoj proizvodnih snaga, neumitno dolazi da njihovog sukoba koji se naziva – revolucija. Ima li potrebe da kažem da smo gotovo uvijek bili u pozadini tih revolucija? Naravno, ne direktno nego preko naših marioneta: Spartaka, Robespjera, Napoleona, Hitlera, Ruzvelta, Staljina…“ (Prikazi novije istorije, gomile ljudi naoružanih vatrenim oružjem, bljeskovi i dim nad bojištima, tenkovi, avioni i napokon – detonacija atomske bombe, nižu se na monitoru na kom se ponovo pojavljuje fotografija Zemlje.) „Sa metana koji proizvode preživari – na ugalj, sa uglja na naftu i gas, sa nafte na nuklearno gorivo…sve u cilju da planetu prilagodimo našim potrebama. Ona bljutavo plava kugla kakva se vidi iz svemira mora postati crvena. I to je gotovo ostvareno.

Svjedok ste, specijalni agente (SA) Vuče da je ozonski omotač ove planete uništen. Kontrolom interneta, medija i pojedinaca u vladama država, lansiranjem dezinformacija I kompromitujućih podataka izazvali smo totalnu zabunu, strah i nesigurnost među pripadnicima ljudske vrste. Klimatski uslovi postaju neizdrživi za čovjeka. S druge strane, nama veoma pogoduju. Ima nešto istine u glasinama skeptika koji tvrde da planetom potajno upravljaju “ljudi-gušteri”. Kako nas ono nazivaju, Reptilijanci?” Nešto poput smijeha se ponovo začu iz uređaja na grudima stvorenja. “Visoke temperature i intenzivno Sunčevo zračenje za nas je prava blagodat. Uskoro ćemo moći da izađemo na površinu, pokazavši se u svoj svojoj moći i veličini. Umjesto bezbroj sitnih i bezvrijednih vladara čovječanstvo, odnosno ono što ostane od njega, dobiće rasu vladara. Moju.

Nadam se da sad donekle razumiješ situaciju. Stoga predlažem da se vratimo na ono što je bitno. Nakon sukoba koji običavate nazivati Drugim svjetskim ratom bilo je više pokušaja da se otkrije ovo što sam ti sad ispričao. Počevši od nesrećnog pada jedne izviđačke letilice u Nju Meksiku, preko brojnih misija CIA, KGB, Mosad i drugih sličnih organizacija širom planete, niko se nije tako približio istini kao Vi. Moram ponovo da izrazim čuđenje, čak zaprepašćenje, time što je jedna tako mala i zaostala država kao što je Crna Gora, uspjela da postigne ono što mnogo veće i bogatije države nijesu mogle.

Ono što mene interesuje jeste, vraćam se na početak, što je s vašim specijalnim agentom (SA) Vilom? Gdje se ona trenutno nalazi? Koja je priroda njenog zadatka? Kako ćete stupiti u kontakt s njom? U Vašim uputstvima za misiju stoji da nakon prikupljanja informacija treba da angažujete SA Vilu radi daljeg djelovanja. S obzirom da Vam mora biti jasno da je ta misija pretrpjela neuspjeh, da li ćete biti ljubazni da sa mnom podijelite informacije na isti način kao što sam ih ja podijelio sa Vama?”

Vuk se ponovo nakašlja: “Iskreno, radije bih to uradio bez tog uređaja koji ima tako odvratan metalni zvuk. U svakom slučaju, na ljubaznost ću jednako uzvratiti. Činjenica je da se sve što znam o Vili nalazi na ovoj fleš-memoriji. Sa njom se nikad nijesam sreo i mogu reći da je za mene potpun stranac mada mi je veoma stalo do nje. Naravno, zbog misije koju treba da izvršimo.”

Prihvativši fleš-memoriju koju je Vuk nosio okačenu na tankom lančiću oko vrata, vanzemaljac je sumnjičavo zagleda. “Svjesni ste da naš informacioni sistem ima savršene zaštite te da su kompjuteri koje koristite, kao i njihovi softveri, tek blijeda kopija našeg sistema? Pritom, taj sistem je internog tipa te nema načina da preuzmete I proslijedite “van” ni jedan podatak. Bilo je ranije pokušaja da nam se “dostavi” kompjuterski virus radi destabilizacije informacionog sistema, 2001-e su pokušali neki japanski agenti. Naravno, naši zaštitni mehanizmi su ga momentalno neutralisali.”

“Tražili ste informaciju, dao sam to što imam.” reče Vuk, odmahnuvši rukom.
Vanzemaljac priđe kompjuteru i, nakon kratkog premišljanja, postavi fleš-memoriju u port. Superbrzi kompjuter otpoče sa skeniranjem fleške i nakon par sekundi se javi (ponovo metalnim glasom): “Nijedna prijetnja nije detektovana, na uređaju se nalazi jedna datoteka s nazivom SA Vila.”

“Otvori datoteku!” zapovijedi vanzemaljac.

Nakon desetak sekundi kompjuter se ponovo oglasi: “Zaštita neutralisana. Datoteka spremna za učitavanje.”
Dok su se na holografskim monitorima smjenjivali beskrajni redovi višecifrenih brojeva i slike crnogorskih prirodnih ljepota vanzemaljac je napregnuto buljio u monitore. U jednom trenutku svi monitori postadoše neprirodno crni i samo je vatrenocrveni okvir pokazivao da su tu. Vuk je zapanjeno zurio u crnilo i u podsvijesti odbrojavao: “…četiri, pet, šest…” kad monitori planuše plavom bojom iz koje je polagano izranjala vitka ženska figura duge, crvene kose. – “Pozdrav svima! Ja sam Specijalna Aplikacija Vila a vi ste – ugasili. S obzirom da sam aktivirana jasno je da prelazimo na završnu fazu naše misije. Specijalni agente Vuče, vjerujem da nećemo uspjeti da se izvučemo iz ove situacije. Ovo je od početka bila samoubilačka misija. Nastavljam da uništavam reptilijanski softver i da sprovedim uništenje hardvera i ostatka neprijateljskih resursa. Ti pokušaj da se izbaviš mada sumnjam da ćeš imati dovoljno vremena na raspolaganju. Ipak je ovdje veći ulog od naših života.” S tim riječima se monitori uz silan bljesak ugasiše i nestadoše. Kompjuter poče da ispušta neobične zvuke, nalik krkljanju davljenika.

Vanzemaljac se zaprepašćeno okrenu prema Vuku. Tek sad je shvatio ali je, naravno, već bilo kasno. Primijetivši da Vuk nešto izvlači rukom iz kragne taktičke vjetrovke maši se za oružje na nečem što bi moglo da se nazove pojasom. Munjevitim skokom Vuk se pribi uz njega i u djeliću sekunde, uvježbanim pokretom, tanka i žilava garota bi obavijena oko vrata Reptilijanca. Stvor se izvi i kroz Vukove grudi se probi zrak svjetlosti. Zadnjom snagom Vuk povuče alke na krajevima garote koja se usiječe u vrat a zatim uz jezivo krckanje prekide krhki vrat vanzemaljca. Glava pade na pod uz tup udarac.

– “Naoružan isključivo standardnim službenim naoružanjem…” prohuja kroz glavu i s tom mišlju se ugasi ledeni reptilski pogled.
Vuk je sjedio naslonjen na zid, krv je brzo isticala kroz poderotinu veličine dlana na njegovim grudima. Gledao je odsiječenu glavu na podu, „Više nijednog od nas neće mučiti glavobolja.“ pomisli a onda mu glava klonu.

. . . . .
Dok je paklena tutnjava odjekivala a zidovi prostorije se tresli obuhvaćeni dimom i plamenom, monitor se ponovo pojavi, ozarivši se plavetnom bojom. Na njemu se bljesnu blijed natpis:
“SISTEM IZBRISAN. NEMA REGISTROVANIH DATOTEKA NITI PODATAKA.”
A onda još i ovo:
AUTORSKA PRAVA – SAŠA CAROV ĆETKOVIĆ, dipl. ing. IT, Podgorica
Nakon desetak sekundi monitor nestade i prostorija se uruši u dubinu.