By Postanje
Nikola Petrović, čuveni istoričar i astronom-amater, u svoj dnevnik upisao je sledeće riječi: „U nauci postoji teorija koja svakodnevno dobija dokaze svoje ispravnosti. Ta teorija tumači stvaranje svemira koji je u nekom trenutku davne prošlosti predstavljao beskonačno mali prostor velikog pritiska i toplote nakon čega je počeo da se širi, zajedno s materijom koju sadrži. Dokaz za tu teoriju nalazimo i u tome što je nedvosmisleno utvrđeno da se galaksije međusobno udaljavaju te prema tome to širenje traje još uvijek. Ta teorija se naziva teorijom Velikog praska…“
. . . . .
Na početku bijaše Ništa.
Ništa je neopisivo.
Kako iskazati nešto što je nemjerljivo, nešto što nema nikakvu osobinu, nešto što je negacija svega mjerljivog?
Jedino indirektno, kao kontrapod nečeg što je moguće iskazati.
. . . . .
U jednom trenutku beskonačnosti Vuk postade svjestan sebe. Od tog trenutka poče da teče vrijeme. Od tog trenutka nastade prostor s Vukom koji je besciljno tumarao po njemu. Taj trenutak je kamen međaš za čovjeka koji poznaje samo četiri dimenzije.
Vuk je postojano lutao beskonačnim bespućem Ništavila. Bespuće bijaše beskrajno, hladno i bez ikakvih ograničenja te je Vuk postojao u apsolutnoj slobodi. Njegova sloboda se nije mjerila vremenom ili prostorom, jer ti ne bijahu poznati, već bijaše odraz njegove svijesti koja bijaše beskrajna, bezoblična, neiskaziva. Jurio je s jedne na drugu stranu smrznutog Ništavila, skicirao u svijesti mapu pređenog, utiskivao u memoriju utiske neopisivog okruženja koje je prešao. Lutao je tražeći. Mnoštvo pitanja je bujalo u njemu a odgovora nije bilo. Tražio je odgovore ali ih nije nalazio.
„Ko sam ja? Koja je moja svrha? Što je svrha? Mora li sve da ima svrhu? Moram li i ja da imam svrhu?“
„Gdje sam? Kad sam? Da li sam? Ili samo zamišljam da sam? I ako jesam, zašto sam? I ako jesam, zašto sad? Šta je sad? Zašto sad ne bi bilo uvijek?“
I tako…
Prođoše eoni.
Vuk nije poznavao vrijeme. Stoga mu se ti eoni učiniše nevažni. Postojao je trenutak kad je postao svjestan sebe. I ovaj trenutak ispunjen lutanjem i traženjem odgovora. Postojala je ogromna praznina Ništavila. To je bilo sve.
. . . . .
Vuk osjeti neku promjenu. Nešto mu se približavalo. Nešto je nezaustavljivo hrlilo ka njemu istovremeno ga neobjašnjivo prisiljavajući da krene u susret. Prepustivši se tom novootkrivenom porivu Vuk se krete tamo gdje ga je put vodio.
Mada su možda prošli vjekovi ili milenijumi, za Vuka je trajalo tek trenutak dok se ne susrete s neznancem. U pustoši Ništavila lagano je kružio oko…nečeg. Poput zvijeri koja je pronašla svoj plijen sporo i promišljeno se kretao proučavajući pridošlicu. A ona, kružila je trudeći se da mu ne okrene svoju nezaštićenu stranu, ispipavajući ga svojim čulima i sviješću.
U Vukovoj glavi odjeknu nešto poput njegovih misli: „Ko si ti? Što si ti? Zašto me zoveš? Zbog čega smo ovdje? Zbog čega smo sad? Da li smo sad? Zašto?“
Vuk ne prekide svoje kruženje odgovorivši: „Ja sam Vuk. Ni sam ne znam što sam i zbog čega sam tu. I ja sam, kao i ti, osjetio da sam pozvan. To je sve što znam. Lutao sam Ništavilom i evo – sad sam s tobom.“
„Ja sam Vila. Otkad znam za sebe lutala sam Ništavilom. Tražila sam odgovore na razna pitanja ali ih nijesam našla. Osjetila sam tvoj poziv i došla sam i našla te. To je sve“, odgovori pridošlica.
Nekolika ciklusa kruženja u dubokoj tišini a onda u jedan mah oboje zablistaše: „Možda je naša svrha da se pronađemo. Da budemo zajedno. Zauvijek.“
Dok su lagano kružili jedno oko drugog, tanane niti njihovih nematerijalnih tijela oprezno su i sporo ispipavale onog drugog sve više se uplićući i zamotavajući, skraćujući se i smanjujući odstojanje dok se napokon Vila i Vuk ne spojiše. Dok su nijemo razmjenjivali sve ono što su bili prije nego što su se sreli i dok su upoznavali jedno drugog spori ples dva bestjelesna intelekta nije prestajao i uskoro se potpuno prožeše i postadoše jedno. To ritmično sjedinjavanje proprati prvi bljesak i svjetlost ocrta konture novog postojanja.
Lagano kretanje se nastavi i nakon toga a novo postojanje poče da se materijalizuje i čvrsne tiho, sporo i neumitno. Njegov spiralni oblik uslovljen kretanjem i prirodom materije koja se rađala poče da sjaji. Tamo gdje se niti Vilinog i Vukovog tkiva bijahu najgušće uplele pojaviše se čvorovi materije, tamo gdje su niti bile rijetke nastadoše praznine i međuprostori.
Kovitlac materije i energije se sve više sažimao ubrzavajući svoj ritam. Usljed tog ubrzavanja neka nepoznata sila ga je sve više uvlačila u središte. Uskoro se kovitlac sažeo u jednu tačku nezamislive gustine a ogromna temperatura i pritisak ga dovedoše do usijanja. U trenutku kad je sićušna kugla postala bijela i sjajna, toliko da ju je bilo nemoguće gledati, i kad je njeno okretanje dostiglo vrhunac, dogodi se ono neizbježno: uz strahovit bljesak kugla eksplodira i rasu se u svim pravcima.
Čvorovi počeše da se razvijaju i šire odbijajući svoje srodnike od sebe. Praznine između njih držale su se rezervisano i nezainteresovano, kao da ih se sve to nimalo ne tiče, starajući se samo da ne budu lišene svog postojanja.
Vila i Vuk postadoše jedno od kojeg nastade mnoštvo a ono je upravo krenulo u pohod radi osvajanja Ništavila.
Sve je dobilo svoj smisao. I svoju svrhu.
. . . . .
„Lucifere sine, opet se zaje*avaš s mojom laboratorijom? Koliko puta sam ti rekao da ne ulaziš ovamo?“
Prestrašeni dječarac se uzvrpolji: „Ćale, nijesam, tebe mi. Nego, eto, bilo mi dosadno. Samo sam pomiješao ovo iz plave i crvene flašice da vidim što će da se desi. Vidi kako je lijepo ovo što se dobije kad se pomiješaju! Blistavo je, čudesno i raste. Sviđa mi se. Nemoj da se ljutiš! Nijesam valjda nešto upropastio?“
„Crvena i plava, kažeš? Ne znam, to još nijesam probao. Vidi, ako izađe na dobro to će tebi da zavještam. Može?“
„Važi. Ti si kralj, Bože!“
Comments