Ni­je­dan dan ne oku­pi i uje­di­ni Bje­lo­pa­vli­će kao Pet­kov­dan. Kr­sna sla­va ko­ju sla­vi ve­ći­na ži­te­lja ovo­ga kra­ja po­vod je da se Bje­lo­pa­vli­ći još jed­nom vra­te sebi sa­mi­ma, pod­sje­te pro­šlo­sti i du­hov­ne za­štit­ni­ce svo­ga ple­me­na. Zbog to­ga i ne ču­di što je cr­kva Sve­te Te­kle u Da­ni­lov­gra­du na Petkovdan uvijek pu­na vjer­ni­ka, ko­ji donose slav­ske ko­la­če i pa­le svi­je­će u sla­vu Sve­te Pet­ke. 

Srpska pravoslavna crkva slavi veliki praznik posvećen Svetoj Petki – Prepodobnoj mati Paraskevi, zaštitnici žena, siromašnih i bolesnih.

VELIKA ČUDOTVORKA

Po predanju, Sveta Petka potiče iz imućne i pobožne porodice. Rođena je u Epivatu u Trakiji, između Silinavrije i Carigrada, krajem 10. ili početkom 11. veka. Na ikonama je predstavljena u monaškoj odeći sa krstom u ruci.

Bila je usamljena, mnogo godina je provela u pustinji, a prema predanju, javio joj se anđeo i usmerio je da širi Hristovu veru. U doba pozne starosti poslušala je glas anđela, ostavila pustinju i vratila se u Epivat. Tu je poživela još dve godine u neprestanom postu i molitvi.

Prepodobnu mati Paraskevu proslavio je njen podvižnički život u pustinji, ali i mnogobrojna čuda koje je, kako kažu verovanja, učinila posle upokojenja, a prema rečima vernika, čini ih i dan danas.

Nakon što se, prema predanju, svetiteljka u snu javila nekom Georgiju i Jefimiji, hrišćani iz Epivata pronašli su njene mošti i preneli ih u hram Svetog Petra i Pavla. Njene čudotvorne mošti prenošene su od tada mnogo puta.

U Carigrad, pa u Trnovo, a onda su opet vraćene u Carigrad, pa odatle u Beograd. Sada se njene mošti nalaze u rumunskom gradu Jašiju, a mali prst na Kalemegdanu.

sveta petkaFoto: MONDO, Mario Milojević (ilustracija)

Bugarski car Jovan Asen 1238. po jednima je oteo, po drugima jednostavno preneo mošti svete Paraskeve u svoj prestoni grad Trnovo. Kad su Turci osvojili Bugarsku, mošti su prenete, po zapovesti sultana Bajazita, u moldavski grad Jaši.

ŽIVOT SVETE PETKE

Prepodobna mati naša Paraskeva ugledala je svetlost dana u Epivatu, gradiću izme|u Silimvrije i Carigrada.

Pretpostavlja se da je prepodobna slovenskog porekla. njeni roditelji, imućni i visokorodni, življahu pobožno ispunjavajući jevandjeljske zapovesti. Svetlost Hristova, i lepote i sjaj pravoslavne vere, obasjavali su njihov smiren i tih život.

Ovi blagočestivi i vrlinski ljudi rodiše Jeftimija i Paraskevu i od malih nogu vaspitavahu ih u hrišćanskom duhu, usadjujući u njihovu čistu dušu ljubav prema Bogu i bližnjima kao i revnost prema svakoj vrlini.

Kada Jeftimije odraste on se sa blagoslovom roditelja zamonaši i vremenom postade episkop magitski. Ugodivši Bogu, Jeftimije se još za života udostoji dara čudotvorstva, koji se umnoži posle njegove smrti.
Blagodatna i blagočestiva Paraskeva, taj miomirisni cvet Epivata, življaše krotko i smireno, s ljubavlju ispunjavajući jevandjelske zapovesti.

Njena svakodnevna briga bila je kako da očisti i ulepša svoje srce kako bi ono postalo obitalište Hristovo. Sva ozarena svetlošću vere, zračila je lepotom i blagodaću Duha Svetoga, prema svima se odnoseći predusretljivo i ljubazno, a naročito prema ubogima i ništima.

Mala Paraskeva je veoma voljela da odlazi u hram Božiji i učestvuje na bogosluženjima. Jednom prilikom, desetogodišnja devojčica je, kao i obično, otišla sa majkom u Hram Presvete Bogorodice na Liturgiju. Moleći se sa umiljenjem, iz dubine srca, ona obrati pažnju na reči Hristove: “Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide.” (Mt. 16,24)

Ove riječi su se duboko urezale u srce blažene Paraskeve. Osetila je da se Gospod lično njoj obraća. Izlazeći iz Crkve ona dobi priliku da jevandjelske riječi sprovede u djelo. Susrevši jednu siromašnu ženu, djevojčica joj dade svoje raskošne haljine, a sama se odenu u njene dronjke. Videći je takvu, roditelji se zaprepastiše; zaključili su da je prevršila svaku mjeru. Strogo i odlučno, posavetovaše je da tako nešto više ne čini.

Ali, i pored roditeljskog saveta, Paraskeva razdavaše svoju odjeću ništima, većma ljubeći druge nego li sebe. Još u djetinjstvu, punom dobrote, pobožnosti i milosrdja, prepodobna Paraskeva projavljivaše visinu samoodricanja i svetosti do koje je, blagodaću Duha Svetoga, vremenom dospela.

Kad odraste ona prezre sva ovozemaljska blaga i željaše da se u potpunosti posveti Hristu životom u čistoti i samoodricanju. Ni zlatotkana i raskošna odjeća, ni izlišna briga o tijelu, ni ovozemaljski ženici nisu mogli da odvuku njen um od ljubavi Hristove. Svakodnevno se sa umiljenjem i čežnjom molila Hristu da je udostoji andjelskog obraza, tj. monaškog života.

Bog je uslišio Paraskevinu molitvu te ona napusti svijet i otide da stranstvuje uzevši na sebe krst samoodricanja. Puna duhovne radosti što ju je Bog udostojio uskog, ali spasonosnog, puta, prepodobna poče tražiti mjesto za svoje stalno prebivalište.

Želeći da se pokloni moštima svetitelja koje se čuvaju u tamošnjim manastirima i crkvama, uputila se u Carigrad gdje je upoznala velike učitelje duhovnog života i svete podvižnike i podvižnice. Od njih je primila blagoslov i savjete neprocjenjive vrijednosti.

Nakon toga sveta Paraskeva otputova u Irakliju Pontijsku gdje bi postrižena u monahinju u hramu Pokrova Presvete Bogorodice. Posle postriga ona se predade strogim podvizima, postavivši sebi za cilj da se očisti od grijeha.

Pet godina kasnije Paraskeva podje na pokloničko putovanje u Jerusalim da se pokloni svetim mestima, gdje je Sin Božiji proveo svoj ovozemaljski život od rodjenja pa do krsne smrti i Vaskrsenja radi spasenja roda ljudskog.

Predavši se sva u ruke Božije, prepodobna Paraskeva uputi se u Zajordansku pustinju. Samo je Bogu poznato kako se njena slaba, ženska priroda nije uplašila odluke da se podvizava u pustinji, samoći, oskudici.

Od tada, započe njeno mučeništvo savesti koje će trajati doživotno. Stupa u borbu u kojoj je preduslov duhovnog napretka patnja, bol, osećanje palosti ljudske prirode, a takodje i neprekidno učestvovanje u smrti Hristovoj, kao i u smrti svih onih mučenih radi njegove ljubavi. U tom podvigu krepila ju je ljubav prema Gospodu koja se sve više rasplamsavala u njenom srcu.

Uzevši za uzor svetoga proroka Iliju, preslavnog Krstitelja Gospodnjeg, Preteču Jovana i prepodobnu Mariju Egipćanku, koji su se prije nje podvizavali u pustinji, sveta Petka provodjaše svoj podvižnički život pun trudova, bola, suza i trpljenja.

Hranila se zeljem i to po zalasku sunca. žedj je gasila kapima vode, a spavala je na asuri (prostirci od trske); haljine su joj bile stare i pohabane.

Danju je pustinjsko sunce peklo njeno izmoždeno tijelo, dok bi noću promrzavala do kostiju. Po svu noć provodila je u molitvi čineći metanije i neprestano slavosloveći Gospoda.

Toplim suzama pokajanja prepodobna Paraskeva zalivaše njivu svoje duše kako bi u svoje vrijeme požnjela rod vječnog života i blaženstva Carstva Božijeg. Tihujući u pustinji, blažena se pripremala za mir budućeg vijeka.

Ali, iskonski neprijatelj roda ljudskog nije mogao da podnese njen bogougodni život. Surovo je napadao vremenskim nepogodama, prirodnim potrebama tijela, pretvarao se u razna strašila i prividjenja, zvijeri, zmije… Najnepodnošljiviji bili su napadi uninija, duhovne suhote, hulne pomisli nevjerja, kolabanje vjere u Božije postojanje. Sve to, neprijatelj je radio sa ciljem da prepodobnu udalji od podvižničkog života. Ali, nevjesta Hristova je, blagodaću Duha Svetoga, razobličavala sva njegova lukavstva i zamke.

Pribegavala je Isusovoj molitvi, tj. prizivanju sladjašeg imena Hristovog. Cjelo njeno biće pretvaralo se u kadionicu iz koje se uzdizao kad njene molitve; svom svojom dušom ona se trudjaše da postane obitalište Gospodnje. Hristos ju je preobražavao u blistavu golubicu, dostojnu nevjestu njegove ljubavi.

Jedne noći, dok se svetiteljka po svom običaju moljaše Gospodu, ugleda pred sobom andjela Gospodnjeg koji joj zapovedi da ostavi pustinju i vrati se u svoje otačastvo.

Razumevši da je ovo vidjenje od Boga, sveta Petka podje na put u zavičaj. Stigavši u Epivat, nastani se u jednoj keliji pri hramu svetih Apostola, ne menjajući pustinjski način života, istrajavajući u trudu, postu i molitvi.

Udostojivši se da još u ovom životu postane hram Svete Trojice, prepodobna Paraskeva posle dve godine predade svoju svetu dušu u ruke velikog Nebeskog ženika Isusa Hrista. njeno telo bi sahranjeno na groblju za strance, jer prepodobna nikome ne beše kazala odakle je.

Gospod, želeći da proslavi svoju ugodnicu, otkri njene svete mošti na čudesan način. Nedaleko od svetiteljkinog groba, talasi su izbacili telo preminulog mornara. Od njega se širio nepodnošljiv zadah koji nije mogao da trpi čak ni stolpnik koji se podvizavao u blizini. Zbog toga, podvižnik bi primoran da sidje sa stuba i da zamoli neke ljude da sahrane leš. Kopajući grob oni, po promislu Božijem, nadjoše nečije netljeno tijelo. Ali, budući prosti i neuki oni ne shvatiše o čemu se radi, pa ponovo zatrpaše netljeno tijelo, a pored njega sahraniše leš.

Jedan od njih po imenu Georgije, moljaše se te noći u svojoj kući, pa zaspavši malo on imade ovakvo vidjenje: vidio je jednu lučezarnu caricu i oko nje mnoštvo svetlih vojnika. Georgije pade na zemlju jer nije bio u stanju gledati takvo sijanje, a jedan od svetlih vojnika prekori ga i naredi da se telo prepodobne Paraskeve iskopa i položi na dostojno mjesto, jer Bog hoće da na zemlji proslavi Svoju izabranicu. A svetla carica dodade: “Pohitaj i izvadi moje telo iz zemlje jer više ne mogu da podnosim tamu i smrad”.

Istovetno vidjenje imala je i jedna pobožna žena po imenu Jeftimija. Ujutro, oni oboje ispričaše svoja vidjenja pred celim narodom i svi se sa strahopoštovanjem odazvaše, pa sa svećama i barjacima otidoše na grob. Izvadivši iz zemlje netljeno tijelo prepodobne matere naše Paraskeve radovahu se tom skupocjenom blagu.

Sa velikom pobožnošću i odgovarajućim počastima uz sveće, pojanje i kadjenje, oni svečano položiše svete mošti u hram svetih Apostola Petra i Pavla u Epivatu.

Po obećanju Gospodnjem “proslaviću one koji mene proslave” sveta Petka udostojila se dara čudotvorstva preko kojeg je Darodavac projavio njenu slavu i veličinu na nebesima. Kao sunce obasjala je svetiteljka Crkvu svojim bezbrojnim i neiskazanim čudesima. njene netljene mošti iscijeljuju od svakojakih bolesti sve one koji im sa verom pribegavaju, a ne mali broj ljudi molitveno joj se obraća tražeći sebi leka.

Isceliteljska moć moštiju svete Petke brzo se pročula i mnoštvo naroda stade sa svih strana sticati se na poklonjenje njenim svetim moštima ne bi li se udostojili iscijeljenja.