Darko Dragović podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Udruženja Bjelopavlića

Obavještavam Upravni odbor NVO Udruženje Bjelopavlića i poštovalaca Bjelopavlića „Bijeli Pavle“ da podnosim neopozivu ostavku na mjesto potpredsjednika ovog nekada cijenjenog Udruženja i na članstvo u istom.

Naime, Udruženje Bjelopavlića „Bijelli Pavle“ je duži vremenski period bilo prepoznato kao stožer zaštite tradicije i bjelopavlićkog kraja. Doajeni i bastaduri našeg kraja su ponovo rađani, a njihov životni, naučni i junački opus je iznova pronalazio luču svjetlosti kroz rad i aktivnost Udruženja. Harizma popa Luke Đurovića, vojevanje prote Jovan Boškovića, britko slovo Ranka Jovovića, putešestvije Petra Milatovića značaj boja na Martinićima, crkve u Slatini, putevi bjelopavlićkih stočara i mnogi drugi događaji i ličnosti bi bili pokriveni velom zaborava da nije bilo ove vanvremenske organizacije.

Organizacije koja je okupljala zor bjelopavlićki i s njim se dičila i mimo granica Crne Gore.

Organizacije koja je bila kadra stati na branik zaštite bjelopavlićkih dobara i interesa kada mnogi drugi nijesu niti smjeli, niti htjeli.
Organizacije čiji sam s ponosom bio član, član Upravnog odbora i na koncu potpredsjednik. Ali i organizacije koja više nije ni blijeda sjena nekadašnjeg sjaja i ponosa.

Ilindanski sabor na Sinjajevini predstavlja amanet Udruženja. Od nastanka Udruženja pa do prošle godine „Bijeli Pavle“ je učestvovao u organizaciji ovog svenarodnog sabora i sa tim se dičio. Od 1894 godine saborovanje nije prekidano. No, uspjeli smo nešto što nije pošlo za rukom Osmanskom carstvu, austrougarskom osvajaču, nacističkim atacima, bezdušnoj zemlji, vrtlogu 90-tih i pustinji prethodne vlasti. Uspjeli smo da zbog ljudske pizme i nesloge prošlogodišnji sabor organizujemo van dvorišta crkve Ružice. Pod šatorom, kao vašarište.

Prvo ja, a potom svi ostali iz Udruženja smo pokazali da nijesmo dorasli da budemo na njegovom čelu.
Prvo ja, pa svi ostali iz Udruženja tog Ilindana smo trebali da se postidimo ispred sjena naših predaka kojima je Sinjajevina bila svetinja i koji su zbog nje i za nju život dali.

Prvo ja, pa svi ostali iz Udruženja treba da pognemo glave jer nismo bili kadri da sjednemo i dogovrimo zbog višeg i uzvišenijeg cilja.
Prvo ja, pa svi ostali iz Udruženja treba da se postidimo krvavih stopnika naših predaka preko Štitova, Župe, Kutskog brda, Lukavice, Semolja, Krnje Jele…

Prvo ja, pa svi ostali iz Udruženja treba da se zapitamo zašto više nema organizacije večeri posvećenih mnogim Boškovićima, Pavićevićima, neuništivim Kadićima, drugim Pavkovićima, Petrušinovićima, Brajovićima, Vražegrmcima i drugim čija djela nam i danas služe za ponos i diku.
Prvom meni, pa, valjda, svim ostali iz Udruženja fale nova saznjanja o kuli Boškovića, martinićkoj Gradini, kosovoluškim jendecima, putu Jelene Anžujske, spuškim kazamatima i onim istorijskim događajima i činjenicama zbog kojih smo ponosni jer smo Bjelopavlići.

Zato, svi mi iz Udruženja nismo dorasli zadatku koji su nam naši plemenici dodijelili. Nismo kadri da čuvamo Bijelog Pavla od nas samih, od našeg jeda, naše nesloge, naše prozaičnosti i naše pohlepe.

Temelj ovog Udruženja nijesu bili interesi političkih grupacija nego sjeni Todora Kadića, Rista Boškovića, Blaža Boškovića, Savića Đurovića, Vida Đurovića, Andrije Radovića, Nikole Škerovića, Vula Đaletića i mnogih drugih zbog koji se ponosimo jer smo Bjelopavlići. Ponosimo i sa zubljom čekamo rađanje novog Bjelopavlića koji će bar pokušati nastaviti hod utrtim ali trnovitim putem ovih velikana slobode, misli i vjere.
Žarko čekajući novog Josifa Pavićevića dočekali smo da Udruženje izgleda ne želi da Bjelopavlić bude na čelu Crne Gore.

Neprijatno sam iznenađen činjenicom da Udruženje nije pružilo podršku svom Bjelopavliću, Vražegrmcu da bude prvi predsjednik Crne Gore iz ovih naših Brda, u ovom vijeku.

Ne političku nego ljudsku, kao čovjek čovjeku, Bjelopavlić Bjelopavliću.

Udruženje Bijeli Pavle je do skora uspijevalo da bitiše iznad svakodnevnog politikanstva. Nije potpadalo pod utcajem požude vlasti i snage državne sile. No, mijenjaju se vremena, mijenjaju i ljudi. Proždire nas levijatan vlasti. Mnogima, Krnja Jela je izdašnija od dabovićkog krša.

Naša nesloga prije Ilindanskog sabora i kulturno društvena zamrlost nije samo incident. Okretanjem leđa našem Bjelopavliću nastavlja se moralno srozavanje Udruženja.
Umjesto oružja postali smo oruđe.

S obzirom da pokoljenja djela sude, meni tu više nije mjesto.