By 
Na pojedinim benzinskim stanicama u Crnoj Gori vozači su se ovih dana susreli sa praksom koja je u velikom dijelu Evrope odavno uobičajena – da sami uzmu pištolj i natoče gorivo u svoje vozilo. Međutim, prije pitanja da li su građani spremni da prihvate takav model, otvara se mnogo važnije pitanje: da li postojeća crnogorska regulativa uopšte omogućava da kupac sam rukuje gorivom na benzinskoj stanici?
Važeći Zakon o zapaljivim tečnostima i gasovima ovo pitanje čini posebno značajnim. Izmjenama Zakona iz 2026. godine propisano je da zapaljivim tečnostima i gasovima rukuje zaposleno lice koje ima najmanje III nivo kvalifikacije obrazovanja i dokaz o stručnoj osposobljenosti za rukovanje zapaljivim tečnostima i gasovima. Zakon predviđa i novčane kazne ukoliko zaposleni koji rukuje ovim materijama ne ispunjava propisane uslove.
To znači da sipanje goriva nije samo pitanje navike vozača ili poslovne odluke naftne kompanije. Riječ je o rukovanju zapaljivim materijama, oblasti koja je zbog rizika od požara i eksplozije detaljno uređena propisima.
Upravo zbog toga, prije šireg prelaska na evropski model u kojem kupac sam sipa gorivo, potrebno je precizno utvrditi da li i pod kojim uslovima postojeći crnogorski propisi dozvoljavaju takvu praksu, odnosno da li je potrebno prethodno prilagoditi regulativu samouslužnom modelu.
Da je ova oblast i dalje predmet regulatornog uređivanja pokazuje i činjenica da je Direktorat za zaštitu i spašavanje tokom 2025. radio na novom Pravilniku o stanici za snabdijevanje gorivom motornih vozila i uskladištavanju i pretakanju goriva, kao i pravilnicima koji uređuju zapaljive tečnosti i tečni naftni gas. U njihovoj izradi učestvovali su stručnjaci i profesori iz ove oblasti.
Zato se u Crnoj Gori ne može jednostavno preslikati praksa iz drugih evropskih država bez prethodnog usklađivanja sa domaćim propisima. Ako regulativa polazi od toga da zapaljivim tečnostima i gasovima rukuje stručno osposobljeno zaposleno lice, potrebno je jasno urediti pod kojim uslovima bi isto mogao da radi kupac koji nikakvu obuku nije prošao.
Naftnim kompanijama samouslužni sistem potencijalno omogućava smanjenje troškova rada i drugačiju organizaciju zaposlenih. Ako je za funkcionisanje stanice potrebno manje radnika na točionim mjestima, kompanija ostvaruje određenu poslovnu korist. Međutim, ako cijena za krajnjeg kupca ostane ista, vozači će teško vidjeti sopstvenu korist od takve promjene.
Posebno zanimljiv primjer predstavlja Italija, gdje na brojnim benzinskim stanicama postoje „fai-da-te“, odnosno samouslužna opcija, i „servito“, kada gorivo sipa zaposleni. Vozač koji posao obavi sam plaća nižu cijenu goriva, dok se dodatna usluga zaposlenog plaća kroz višu cijenu.
Takav model potrošaču daje izbor i jasan razlog da prihvati samouslugu. U Crnoj Gori bi, nasuprot tome, uvođenje sistema u kojem građanin sam obavlja posao koji je ranije radio zaposleni, a pritom plaća istu cijenu, neminovno otvorilo pitanje kome je promjena zapravo donijela korist.
Postoji i praktična strana problema. Stariji vozači, osobe sa invaliditetom i građani koji nijesu sigurni kako pravilno koristiti opremu moraće da imaju mogućnost da zatraže pomoć. U početnom periodu moguće su i gužve dok se vozači ne upoznaju sa novim načinom točenja.
Još ozbiljnije je pitanje zaposlenih. Ako samouslužni model postane pravilo na većem broju pumpi, kompanijama će potencijalno biti potrebno manje radnika na točionim mjestima. Dio njih može biti raspoređen na druge poslove, ali ostaje otvoreno pitanje šta bi šira automatizacija značila za broj radnih mjesta u ovom sektoru.
Evropska praksa pokazuje da će samouslužne benzinske stanice vjerovatno biti sve prisutnije, ali činjenica da takav sistem postoji u drugim državama sama po sebi nije dovoljna da bi se bez dodatnih pravnih i bezbjednosnih pitanja primijenio i u Crnoj Gori.
Prvi korak zato ne bi trebalo da bude jednostavno uklanjanje pumpadžije sa točionog mjesta, već jasno regulisanje samouslužnog sistema – ko smije da rukuje opremom, pod kojim uslovima, kakvu odgovornost ima kompanija, kakva pomoć mora biti dostupna vozačima i koje bezbjednosne procedure moraju biti ispunjene.
Tek kada država i naftne kompanije daju jasne odgovore na ta pitanja, može se govoriti o potpunom prelasku na model koji Evropa već dugo poznaje.
Comments