Otišao je davno iz rodnih Lalevića i Danilovgrada, završio najviše škole likovnih umetnosti, a svoju veoma plodnu karijeru napravio u Americi.

Ivanović sa majkom Radušom i bratom Nikolom

Poslednjeg dana 2019. godine, nakon opela u Crkvi Svete Petke u San Markosu u Kaliforniji, koje je služilo pet sveštenika na čelu sa osamdesetčetvorogodišnjim ocem Božidarom Draškovićem iz Paštrovića, na groblju u memorijalnom parku Hrastovi brežuljci vječno je počinuo poznati crnogorski slikar svjetskoga glasa, profesor Arso Ivanović.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Rođen je u Lalevićima kod Danilovgrada tri godine prije Drugog svjetskog rata, u kojem je ostao siroče bez oca. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom Danilovgradu, završio je Učiteljsku akademiju u Tuzli i potom neko vrijeme radio kao učitelj u Živinicama. Tu je, onako amaterski i za svoju dušu, počeo da slika (mada prvi zapaženiji rad datira još iz 1953. godine), da bi po prelasku u Sarajevo, gdje je pored redovnih studija na Filozofskom fakultetu, vanredno upisao i studije likovne umjetnosti na Pedagoškoj akademiji. A kad je 1967. godine odlučio da se otisne preko okeana i ode u Ameriku i skrasi se u studenom Milvokiju, uprkos tome što je dosta slabo znao engleski, on u rekordnom roku dovršava studije na Likovnoj akademiji, gdje će dvije godine kasnije i magistrirati i kasnije dugo raditi kao profesor.

Osam godina po dolasku u Ameriku Ivanović je imao prvu samostalnu izložbu. Pored nebrojenih grupnih izložbi, za života je i oko četrdeset puta samostalno izlagao širom Amerike i svijeta – i Jugoslavije dakako (Beograd, Sarajevo, Titograd, Tivat, Herceg Novi…).

 

Vrata u veliko podnebesje umjetnost mu je, ipak, otvorila velika svejetska izložba u Njujorku 1985. godine. Sem činjenice da se uopšte našao među 180 umjetnika iz cijelog svijeta odabranih između više od 10.000 prijavljenih, Arso Ivanović je tu skrenuo pažnju umjetničke javnosti i kritike potpuno novom, nepoznatom i do tada neviđenom tehnikom kojom su bile urađene njegove slike „zbog – kako je stajalo u obrazloženju selektrorske komisije – uspješno krunisanih napora u traganju za jedinstvenom tehnikom kristalisanja boja.“

– Oduvijek sam težio nečemu drukčijem i novom – objasnio je sam umjetnik tu svoju tehniku u jednom razgovoru sa Dušicom Milanović. – Dok sam bio na univerzitetu i dok su ostali slikali mrtve prirode i aktove poznatim načinima i tehnikama, ja sam uglavnom bio okrenut ka prozoru. Milvoki je poznat po hladnim zimskim danima, u kojima se po staklu prozora hvatalo inje, smrzavajući se u fantastične kristale. Postala mi je opsesija da tu ledenu čipkanu ljepotu prenesem na umjetničku sliku. Tako sam, fasciniran, počeo da eksperimentišem po sopstvenoj viziji. Na različitim podlogama – papiru, kartonu, platnu, drvetu, čak i pleksiglasu, istraživao sam kako različite boje zamrznute prelaze u kristale…

„Da bi čovjek uspio, da bi postao preteča i izumitelj, mora imati hrabrosti da napusti tradicionalno i uhodano. Baš time Ivanović zauzima mjesto u istoriji umjetnosti – kao pionir, istraživač, inovator, kao originalni mislilac. Svaka njegova slika, svaka kompozicija i kristalizovana galerija, jedinstvena je i lična. Arsovi radovi su neponovljivi, ne može ih ponoviti ni sam umjetnik“ – smatra Džoel Mikš, američki umjetnički kritičar.

Arso Ivanović je neprekidno oduševljavao svojom znatiželjom, maštovitošću i uspjesima u ostvarivanju svojih zamisli i umjetničkih ideja. A po ocjeni profesora dr Milenka Karanovića njegovo stvaralaštvo se kretalo „od realizma, kubizma, impresionizma, do mistike i fantastike.“

Iako je u Americi proveo više od pedeset godina, iako se na tom kontinentu školovao kao umjetnik i tu stvorio sve najznačajnije što ga je vinulo u vasionu svjetske likovne umjetnosti „život i okolina novog svijeta – uvjeren je profesor Karanović – neznatno su uticali na njega i njegov umjetnički rad – on uvijek traži inspiraciju u rodnom kraju, bogatoj istoriji, nauci, filozofiji i prekrasnim predjelima Crne Gore i Srbije.“

Po uvjerenju mnogih znalaca umjetnosti, ali i svih drugih koji su ga poznavali i cijenili njegovu umjetnost, Arso Ivanović je bio „student života“, „uvijek na strani poniženih i uvrijeđenih“ i uvijek svoj na svome, nezavisan od bilo kakvih šema i šablona, „kanona“ bilo kojeg umjetničkog pravca. U tome se svakako krije i objašnjenje da je on ostao „nedodirljiv“ za druge slikare, da niko nije mogao da ga prati i kopira. A čak ni on sam nije uspijevao da se, po sistemu „to isto samo malo drukčije“, ponavlja već je svaka slika neponovljiva priča za sebe. Ipak, stalno je nastojao i uspijevao da se drži i poštuje čuvenu Tolstojevu misao: „Velika umjetnička djela samo su zato velika što su dostupna i razumljiva svima.“

Na kraju ovog kratkog omaž-podsjećanja na lik i djelo Arsa Ivanovića, evo i ocjene Boba Reipenhofa, poznatog američkog likovnog kritičara, izrečene za umjetnikova života:

„Ivanović će ostaviti umjetničko nasleđe koje će se proučavati i kojem će se ljudi diviti u vremenu koje dolazi.“
Budo Simonović

Udahnuo toplinu ledu

 

„Arso Ivanović je – smatra Matija Bećković – stekao značajno ime u svijetu i srpskoj poskitanoj umetnosti. To ime je stekao idući za prizorom koji je vidio u djetinjstvu. U tom prizoru, svi svjetovi sabrali su se u onu tačku u kojoj je smisao umjetnosti, života i svijeta.“

Žal za otadžbinom

 

„Sve što sam uradio i što ću uraditi – kazao je Ivanović u jednom razgovoru prije koju godinu – na neki način pripada onoj zemlji tamo. Što sam stariji, sve me više proganja želja da u otadžbini, Beogradu ili Podgorici, otvorim neku galeriju i sve radove prebacim tamo. To je moja dužnost.“

Naslutio tragediju srpskog naroda

Pored velikog broja grupnih, za života je imao i oko 40 samostalnih izložbi, a njegove slike, pored nebrojenih privatnih kolekcija, stoje i u mnogim umjetničkim galerijama i muzejima širom svijeta. On je potvrdio da su veliki umjetnici ljudi koji vide dalje od drugih. Primjera radi, on je, pored ostalog, monumentalnim platnom „Srpski genocid“, koje se nalazi u Muzeju genocida u Beogradu (nastalo je prije raspada Jugoslavije), jasno naslutio sve ono što će se nedugo potom desiti, posebno srpskom narodu.

Svestrani umjetnik

Arso Ivanović jeste bio prevashovno majstor kičice, ali je isto tako bio uspješan grafičar, umio da isuče olovku i pokaže da je vrstan crtač, ili da se lati dlijeta i vajarskog alata i oproba kao vajar. Svrstan je među nekoliko hiljada najvećih umjetnika u istoriji svjetske umjetnosti, kao i u sve američke umjetničke enciklopedije i u svih dvanaest dosadašnjih izdanja knjige „Ko je ko u američkoj umjetnosti.“

 

Raniji intervju iz 2004. godine sa Arsom Ivanovićem

 

– Ovdje u Americi sam samo fizički, a duhovno tamo u Srbiji – veli umetnik, koji po svojim svetskim referencama i ovdašnjoj statistici spada u pet hiljada najeminentnijih stvaralaca na Zemljinoj kugli.

Stvaranje na minus deset

Fizički, Arso Ivanović je već 35 godina van otadžbine. Za to vrijeme uspješno je završio školovanje u Americi, bio je među najboljima na Univerzitetu Medison, prije roka magistrirao na slikarstvu u ulju i litografiji. Od doktorata je odustao, uvjeren da će ga publika i istorija cijeniti po onome što slika, a ne po onome kakvo zvanje ima.

– Želeo sam da doktoriram na svojim slikama, budući da su mnogi od mojih kolega magistrirali na njima, ali to ovdašnjim pravilima nije dozvoljeno – objašnjava, ističući da je tehnika slikanja kristalizacijom ili zamrzavanjem, koju on primjenjuje, originalna i njegov pronalazak zanimljiv za istoričare umjetnosti i zaljubljenike u slike.

Na Svjetskoj izložbi u Njujorku izlagao je među 200 umjetnika i u toj konkurenciji proglašen za slikara sa najzanimljivijom tehnikom. Podatak da je za tu izložbu na spisku potencijalnih učesnika bilo deset hiljada umjetnika dodatno objašnjava kakav je rejting ovog našeg čovjeka.

– Tehnika kristalizacije podrazumjeva potpunu saradnju slikara sa prirodom, jer se stvara na minus deset stepeni. Tada se pigment jako brzo steže, što obavezuje umjetnika da zna šta hoće, da radi brzo. To sam radio u Viskonsinu, ovdje u sunčanom i toplom San Dijegu za to ne postoje uslovi – objašnjava. U takvoj tehnici boja se raščlanjava na milione kristalnih nijansi, što Ivanovićevim slikama daje posebnu draž i izaziva nesvakidašnje asocijacije.

Ovu tehniku naš domaćin predavao je na Univerzitetu u Milvokiju više od šest godina, polaznici su mu bili svršeni slikari sa diplomama, ugledni ljudi iz svijeta američkog slikarstva koji su Ivanoviću izuzetno vjerovali. Toliko da su jedino uvažavali njegov umjetnički sud, a kada je on zbog bolesti morao da odustane od daljeg pedagoškog rada katedra u Milvokiju je – zatvorena.

U međuvremenu, došao je istražujući do čak devet varijanti ove malo poznate tehnike. Vrhunac njegovog rada jeste primjena kristalizacije na uljanim radovima, što je protiv fizičkih zakona, budući da – kako ima običaj da kaže – ulje i voda moraju da ostanu u diplomatskim odnosima. Lično smatra da mu je to najveći napredak u poslednjih 15 godina, vrijednost koja će tek dobiti javnu potvrdu.

– Najgore je kad ljudi pokušavaju da imitiraju drugoga i onda se izgube. Došao sam iz srpske Crne Gore i gdje god sam bio po svijetu još je u meni prisutan crnogorski kamen, srpstvo, patriotizam, srpska istorija i uvijek ćete u tim radovima vidjeti nešto od ovih motiva. Bez obzira na to šta je bilo u prošlosti, moje su misli vezane za moju zemlju, pa tako, iako sam u San Dijegu, na mojim slikama su Simonida, Primorje, naša ribarska sela, Lovćen – veli, dodajući da svaki put kad se vrati iz otadžbine ima neku novu snagu koja ga tjera da proizvede nekoliko, za njega, dobrih radova.

U svojoj karijeri imao je 39 samostalnih izložbi, ušao je u sve američke umjetničke enciklopedije i svih 12 vrsta izdanja “Ko je ko u američkoj umetnosti”, tako da se procjenjuje da za našeg Arsa Ivanovića zna oko sedam miliona ljudi, govore precizne ovdašnje statistike.

Prodaje bez problema

– Uprkos svim svjetskim referencama ni izbliza u otadžbini nisam dobio ono što bi bilo normalno. Izlagao sam u Podgorici, Beogradu i Sarajevu, ali valjda se kod nas priznanja dobijaju preko političara, pa još niko nije ni ponudio, recimo, da se uradi neka vrsta monografije ili slično, što mi je inače ovde već nekoliko puta nuđeno – primjećuje.

Na američkom umjetničkom tržištu jedan od kriterijuma kvaliteta jeste i to kako se prodaju slike. Arso Ivanović veli da ih nerado otuđuje, pa je upravo u toku posao na selekciji onih radova koje će ostaviti za sebe i čije će kopije samo prodavati.

– Cijene su dosta visoke i mogu maltene kad hoću da prodam sliku. Sada bih odmah mogao da prodam 5-6 slika, ali mi, iskreno rečeno, nije neophodno – govori otvoreno, a luksuz i lagodnost kojom ovdje živi najbolja su potvrda njegovih riječi.

Ljubitelji umjetnosti u otadžbini mogu se sresti sa Ivanovićevim radom u Muzeju genocida u Beogradu, gdje se nalazi velika kompozicija, četiri puta dva metra, pod nazivom “Srpski genocid”. U njegovom ateljeu vidimo još nekoliko sličnih kompozicija sa prepoznatljivim likovima svjetskih lidera i sagnutim likom Kipa slobode, kao svojevrsnog simbola onoga što je Amerika uradila Ivanovićevim sunarodnicima u otadžbini.

Što sam stariji sve me više proganja želja da u otadžbini, Beogradu ili Podgorici, otvorim neku galeriju i sve radove prebacim tamo. To je moja dužnost – veli na kraju Arso Ivanović.

Izvor: Dijaspora, Dan