By Muzička karijera Zorana Kalezića počela je u Ivangradu, kada je osvojio prvu nagradu na festivalu pjevača amatera „Mikrofon je vaš“. Nakon te pobjede on je bio čest gost u hotelu „Berane“, gdje je nastupao sa najpoznatijim ivangradskim vokalno-instrumentalnim sastavom „Stari znanci“: Boškom Šaljićem, braćom Mališić, Srejom i Brankom Zečevićem, Acom Lazarevićem, Suljom Šuntićem i ostalima.
Ipak, prvi put se za njega čulo u Titogradu. Negdje od 1966, nastupao je kao pridruženi vokal sa bendom “Podgoričani”. Bili su interesantna ekipa – prvo pod imenom “Uzurpatori”, pa potom i “Dječaci s Morače”. Prepoznatljivi, prvo, po bubnjaru neobičnog i za tadašnju sredinu u glavnom gradu posve atipičnog stila. Tog Miška Kusovca su zbog duge kose, brojnog prstenja i vrlo ekspresivnog stila sviranja, naravno, prozvali Ringo Star; tu će neko vrijeme za gitarom i mikrofonom nastupati i Mirsad Serhatlić.
A opet, u cijeloj ekipi, najinteresantniji je bio Kalezić. Mladić koji je na sasvim autentičan, a opet temeljan i ispravan način, u Titogradu krajem šezdesetih na igrankama pjevao Otisa Redinga, Reja Čarlsa, Vilsona Piketa…
Kada je na Prvom glasu Titograda 1970. godine pobijedio, i to izvedbom klasika ,,Green Green Grass of Home“ – porodica je otprilike shvatila da je vrag odnio šalu. Da im muzika odnese njihovog Zorana! A za uzlet muzičke karijere, djelić zasluga ostaje i Pobjedin – jedini dnevni list u državi Kaleziću je nakon te pobjede obezbijedio ugovor sa hotelom ,,Crna Gora“. I honorar bolji od očeve plate.
Početkom sedamdesetih preorjentisao se na narodnjački melos. Prvu singl ploču sa kompozicijama Aleksandra Ace Stepića „Uspomena“ i „Zbogom, voljena“ snimio je 1971. godine. Te godine pobijedio je kao debitant na festivalu „Crna Gora“, sa kompozicijom Aleksandra Koraća „Zbog đevojke Crnogorke“. Na festivalu „Akordi Kosova“ 1973. osvaja prvu nagradu sa pjesmom „Vratiću se, majko“, a 1978. na „Ilidži“ pobjeđuje sa numerom „Jednoj ženi koje nema više“ posvećenoj Silvani Armenulić.
Narednih godina i decenija nizali su se hitovi: „Moj život je tužna priča“, „Uzalud te tražim“, „Pivljanka“, „Sto puteva i sto staza“, „Stan’, mladosti, stani, stani“, „Šta radiš nedeljom popodne“, „Dobro veče, izgubljena nado“, „Kako da ti kažem zbogom“, „Zaboravi, zaboravi“, „Željo moja, moj otrove“, „Šta će meni vino“, „Ti nikad nećeš znati“, „Podari joj, Bože, sreću“, „Moj dobri anđele“, „Balkanska duša“, „Moja kraljica spava“… hitovi koji su mu donijeli više od 20 miliona prodatih ploča.
Snimio je i veliki broj pjesama iz bogate narodne riznice, ali i onih komponovanih u duhu tradicije: „Pomračina, cijelo selo spava“, „Stara varoš“, „Tekla voda na valove“, „Pljevaljski tamburaši“, „Prođoh skoro Crnom Gorom“, „Sjever ružu niz polje vijaše“, „Cvijet momče planinama bralo“… Nije zaboravljao velikane crnogorske muzike poput Ksenije Cicvarić… „Pamtiće se i Ksenija, pjesmom nas je zadužila, Milica i Mlada Jelka pjevaće se dovijeka“, stihovi su iz „Pjesme Podgorici“…
Šest i po godina bio je predsjednik Udruženja estradnih umetnika Jugoslavije, a od 2000. do 2014. godine živio je u Čikagu, gdje mu je dodijeljen status istaknutog umjetnika. Status koji u svojoj zemlji nije imao.
Autor ovih redova prisjeća se druženja sa Zoranom Kalezićem jednog oktobarskog popodneva u njegovoj kući u Jastrebu kod Danilovgrada. Cvrkutale su ptice Kosovim lugom, veče se polako spuštalo sa Garača dok je Zoran Kalezić, nadahnut, mada već načet teškom bolešću, pričao o svom djetinjstvu, mladosti, mahovini koja se nahvatala na kamen zvani život koji se kotrljao svih tih decenija…
Kao dugokosi roker, od 16 ljeta u, kako je govorio, neuglednom stančiću u Beogradu (pričajući svima da živi kod strica) napisao je svoju prvu autorsku, sada već antologijsku pjesmu „Tamo đe se gusle čuju“, koju je poklonio svom kumu Ljubomiru Đuroviću, tada mladom pjevaču na početku karijere. U Ljubomirovom izvođenju ostala je do današnjeg dana kao nezvanična himna Crne Gore.
„Otac me je progonio zato što je znao da je teško stranputicom pustiti dijete od 16 godina. Neznaveno, nadobudno. A bio sam jedan od najboljih đaka u školi, vukovac, stric me je od pet i po godina odveo u školu. Sjećam se kako su me vezivali za jednu murvu u dvorištu i šišali me makazama za ovce jer sam pjevao „izdajničke, okupatorske pjesme“… A ja „San Remo“ čekao kao bolan zoru…“
Neshvaćen od sredine u kojoj živi, Zoran Kalezić je, na poziv Milivoja Pipera, otišao iz Crne Gore, a gdje drugo nego u Beograd, meku tadašnjeg kulturnog života, da kao golobradi mladić nađe svoje mjesto pod suncem. Već 1971. godine snima svoju prvu singl ploču i pobjeđuje kao debitant na festivalu „Crna Gora“, sa kompozicijom Aleksandra Koraća „Zbog đevojke Crnogorke“. Trnovit je bio Zoranov put do slave, popularnosti, do srca miliona ljudi koji su vjerovali njegovom glasu, toploj emociji koju je prenosio sa pucketavih gramofonskih ploča, koja se orila koncertnim dvoranama, halama, kojom je napajao nostalgijom morena srca naših u bijelom svijetu, od Australije do Amerike. Borio se sa nepravdom tokom cijele karijere, prkoseći šundu koji je izjedao našu muziku, ostajući dosledan sebi i svom prepoznatljivom izrazu, ljudskom i stvaralačkom.
„Dosta smo izvozili čojstvo i junaštvo“
Kao poseban dragulj i krunu karijere smatrao je snimanje albuma sa poezijom Vita Nikolića, Lesa Ivanovića i Dragana Radulovića.
„Nisam ja tražio da se ogrebem o slavu Lesovu ni Vitovu, ali mislim da je to bio najljepši potez u mojoj karijeri. Dosta smo izvozili čojstvo i junaštvo, dosta smo ih pobili kroz istoriju, nema Turčina do Istanbula. Sve smo istrijebili. Ja to sve poštujem, moj đed Lazar je Solunac. Moja baba i on su dobili zemlju u Malom Iđošu u Vojvodini, kao nagradu od kralja. Ja ne mogu dobiti penziju kao nagradu od našeg sadašnjeg „kralja“ zato što nisam podoban. A kome treba da budem podoban? Ja sam podoban ovom narodu koji me voli. Veća mi je zasluga kada pored mene prođe baka sa unučetom i pokaže mu: „Eno ga čika Zoran…“ To je bio cilj moga življenja u smislu Crne Gore. Šta mi znači da me vole u Kuala Lumpuru ili Indoneziji ako me ne vole u Crnoj Gori? Smatram da bih onda proćerdao život ako bi mi prošao u tome da kupim bijesni auto ili neka čuda koja su dostupna svakom establišmentu. Ne vidim ništa značajno u tome. Ja sam smatrao da me ljudi, kad izađem na scenu, pogledaju, pozdrave, i više me ne gledaju nego me slušaju. Nisam došao da budem maneken. Davno sam učio od Dragana Stojnića, koji mi je bio svjetionik u tim mojim počecima, da je dovoljno samo crno odijelo i košulja, i time si ispoštovao i svoj posao, i sebe i publiku. Ne mora da bude ništa spektakularno“, govorio je Zoran Kalezić.
„Veče slazi i miriše lipa…“
Pjesma „Kari Šabanovi“ imala je posebno mjesto u njegovom životu. Želja mu je bila da ekranizuje neponovljivu interpretaciju spotom kraj Lesovog spomenika, nedavno otkrivenog na Cetinju. Pričao je o tome i Božidaru Bonji Ivanoviću, šahovskom velemajstoru, Lesovom sinu. I zavičaj, vječiti motiv njegovih pjesama. Jer, Zoran Kalezić je dijete crnogorskog krša, Bjelopavlićke ravnice, Zete, Danilova grada. Ipak, boljelo ga je što u svojoj državi nema status priznatog umjetnika.
„Veče slazi i miriše lipa…“ U Cetinju „slazi“ noć, sa onih krša… To je simbolika mog naroda, moje države, mog pripadanja… ja sam vezan kao pupčanom vrpcom za Jastreb, Kosov lug… Nijesam čovjek koji je došao ovdje da živi zato što nema gdje da živi. Kamo sreće da sam ostao u Americi… imao bih izuzetnu penziju, status umjetnika koji mi je potvrđen u Jugoslaviji. Pjevao sam koncert uživo, komisija je potvrdila moj kvalitet i ja sam dobio svoj status kao umjetnik. Lijepo je biti makar sto miliona iza Rej Čarlsa, Toma Džonsa, Arete Frenklin. U Americi sam ostvario svoj san, došao sam kao umjetnik u moju matičnu državu gdje nemam status umjetnika. Ne mislim da je to nešto o čemu treba da razmišljam, jer neki put bi me bilo sram da mi neko taj status dodijeli jer taj neko nema svoj status u društvu, a kamoli da ocjenjuje nečiji rad.“
Aca Stepić i Zoran Kalezić, 1972. godine; arhiva Ace Stepića
Svoje početke vezivao je za srpsku prijestonicu, uvijek ističući da je Beograd bio „dobar roditelj“ i njemu i mnogima koji su došli Balkanskom ulicom tražeći svoje parče neba.
„Specifikum nas Crnogoraca je da zaboravimo onoga ko nam pruži šansu. Umjesto da ga pamtimo i da unapređujemo odnos sa njim, i da mu uzvraćamo pažnjom, toplinom. Stidio bih se kada bih ljubav prema Crnoj Gori valorizovao kroz nekakve penzije, dodatke… mene to ne interesuje.
Produhovljavao sam se slušajući ljude poput Tome Zdravkovića, Dragana Stojnića, Kemala Montena, Arsena Dedića. Trebalo se potruditi pa se približiti takvim ljudima, pa naučiti nešto od njih, a ne približiti im se da bi bio pakostan na nečiju veliku karijeru. Danas to ne postoji. Svi su u svojim očima veliki, neke zvijezde…“, govorio je.
„Kotrlja se život…“
Šezdeset nosača zvuka, srebrne, zlatne, platinaste ploče, Zlatna ptica Jugotona, Estradna nagrada Srbije, druga nagrada na festivalu narodne muzike u Parizu, nagrada oslobođenja Danilovgrada, nastupi na festivalima poput „Beogradskog proleća“, „Ilidže“, „Mesama“… sve je to obilježilo decenijsku karijeru Zorana Kalezića.
Naročito je bio ponosan na album „Kotrlja se život“, na kojem je okupio poznata muzička imena – Kornelija Kovača, Dejana Abadića, Kikija Lesendrića, Mišu Mijatovića, Nikolu Grbića…
„Promovisao sam album „Kotrlja se život“ u Radiju Crne Gore. Kada su bili urađeni muzika i tekstovi, pošao sam kod Kornelija Kovača i rekao mu: „Slušaj, kad sam ja došao u Beograd, ti si za mene bio na Marsu, nedostižan. Ničim nisam mogao da dođem do tebe. E, sada je došlo drugo vrijeme. Koliko košta da ti meni aranžiraš i produciraš „Kotrlja se život“ i „Život je, sestro, veliki maestro“?“ Kaže mi 10.000 za njega i 2.000 za ćerke da pjevaju prateće vokale. Pristao sam jer znam ko je Kornelije Kovač i zašto ne priuštiti sebi da imam Kornelija Kovača u svojoj biografiji, kao velikog umjetnika. Dejan Abadić i Kiki Lesendrić su takođe učestvovali. Snimljen je za PGP RTS i bio je proglašen za album godine. Po nalogu JUL-a album je stavljen u fioku, dvije godine nije ni izlazio. Uzeli su ga samo da ga ne izdam na drugom mjestu.
Taj album je rađen kod najboljih u Beogradu, nije se gledalo koliko košta. Duša me boli što ovdje nije zaživjela pjesma „Što te nema, bar da svratiš, i u život da me vratiš…“ Šanika, najbolji evropski tamburaš, svirao je solo gitaru jer nema svoju tamburu, kakav je bio poročan, pijanac, ali svirač svjetskog ranga. On je sve odsvirao sam, i kontrabas, i prim, i kontru“, pričao je Zoran Kalezić.
Zoran Kalezić u zenitu popularnosti, 1985. godine; snimio: Zoran Kuzmanović Munja
Poseban dragulj na tom albumu bila je obrada pjesme „Nado, Nado“, koju je u originalu snimio Toma Zdravković, pretočivši u stihove krah jedne primorske ljubavi sa Cetinjankom Nadom Radanović.
„Bolje da te nisam sreo, bolje da sam umro kad sam ugledao tvoje plave oči, ono more plavo, sve je bilo lažno, sve što beše ljubav sad je mržnja prema tebi koju znam…“, pjevao je nekad Toma Zdravković…
„Goca (Tomina četvrta supruga) je znala da ja znam priču o Nadi, i te kako sam bio prisutan kad se pravila ta pjesma. I ja kažem da ću da snimim tu pjesmu. Odem kod Abadića, dam mu materijal da uradi aranžman, kažem mu: „Ja idem za Crnu Goru, nemoj da žuriš, ne pitam koliko košta, samo napravi da bude najbolje.“ I napravio je strašan aranžman.
Pamtim jedno uživo izvođenje na koncertu koje je bilo bolje od studijske verzije, jer sam tako nadahnut kada pjevam tu pjesmu, da je osjećam od malog prsta, sve gori u meni. Skupilo se društvo kod mene na Banovom brdu u Beogradu, bili su Brega, Čola… Uzmem flašu najboljeg konjaka i kažem: „Moram i ja sa vama da popijem.“ To je neko poistovjećivanje sa njim, sa njegovim duhom, sa tim emocijama koje smo zajedno preživljavali. I ja kažem: „E, gospodo, vi nastavite, a ja sada idem da otpjevam „Nadu“. Inače ne pijem alkohol, nisam popio ukupno pet litara alkohola u životu, a tad sam popio nekolika konjaka. I ja odoh pravo u studio na Košutnjaku, stavih slušalice i otpjevah. Nisam tri puta ponovio, a jedna pjesma se studijski radi najmanje sat vremena. Mislim da je to, uz „Moja kraljica spava“, moja najteža interpretacija. Tu sam morao da dam duplo više nego što mogu“, govorio je sa ushićenjem odbijajući dim za dimom.
„Sa Crnogorcima niko nije mogao da igra poker“
Pričao mi je Nikola Idžan, estradni menadžer, kako je znao da vozi Zorana Kalezića, Kemala Malovčića, Tomu i Šabana Šaulića tokom turneja, dok su kockali.
“Bilo je to posebno kockanje! Krenemo na tezgu, odjednom mi kažu da stanem na prvom parkingu. Izjure iz mog velikog mercedesa, pa na haubi auta razbacaju partiju pokera! Kalezić mi je govorio da će mi džabe pevati ako ga povedem na turneju. Naplatiće on od Tome i Kemala!“
„Sa Crnogorcima niko nije mogao da igra poker. A htjeli su da igraju Toma, Kemal Malovčić, Marinko Rokvić. Znalo se u Beogradu – sa Crnogorcima nemoj da igraš preferans, betl i poker. Znali smo često da igramo barbut na haubi automobila tokom brojnih turneja. Ili ako ne može ništa da se igra, prvi auto koji nam dođe u susret, drugi broj od početka registarskih tablica ili zadnji broj, par ili nepar. Nešto je moralo da se igra, pa bilo šta. Jedanput nas je policija zaustavila, ali niko nije htio da nas pohapsi. Tada su pjevači bili poštovani i cijenjeni, to je suština. A ovi danas neka vide zašto nijesu poštovani. Postoji velika razlika“.
Kemal Malovčić, Toma i Novica Zdravković, Zoran Kalezić i Svetomir Ilić Siki, sredinom osamdesetih; snimio: Zoran Kuzmanović Munja
„Bio sam rob Tominih strasti“
Za Tomu Zdravkovića vezivalo ga je veliko prijateljstvo, poštovanje, divljenje, na kraju i kumstvo sa čovjekom koji je živio onako kako drugi nijesu imali hrabrosti. Znao je reći da je bio rob njegovih strasti.
“Mene su tri crnogorska pjesnika uvela u red Tominih prijatelja i kolega. Bio sam u Crnoj Gori, u posjeti roditeljima, a Tomi rođendan. Mi smo živjeli vrlo blizu jedan drugog na Banovom brdu u Beogradu, imao sam slobodu da ga pozovem kad hoću. Čuo sam se sa Gocom, pitala me je kad dolazim, da napravimo Tomi nešto za rođendan.
Baš sam tada bio u Ulici slobode u Podgorici i rekoh da svratim u knjižaru. Šta da kupim Tomi kad ga ne zanimaju kravate, odijela… I kupim tu knjige poezije Dragana Radulovića, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića. Kad sam se vratio, svratim do njega da mu čestitam rođendan. Njega, naravno, nema. Goca mu je dala poklon kad je došao.
Jednog jutra, pred zoru, zvoni telefon. Budi me moja žena Vera, kaže: “Zove Toma.” Ništa neobično, to je Toma. Ali potpuno trijezan. – “Gagano, šta radiš?” Rekoh: “Spavam, Tomo, umoran sam, došao sa puta.”
- “Hoćeš da dođeš malo do mene, molim te?”
- “Nemoj sad, Tomo, pusti da spavam malo, doći ću ujutro.”
- “Ma ne, sad da dođeš, molim te sad da dođeš, Gago.”
Vidim ja – on potpuno trijezan. Ni na kraj pameti mi što me zove. Inače bi on došao kod mene, ne bi to drugačije moglo da se završi. Sjedoh u kola, odoh do njega. Stoji čovjek na vratima i čeka me. U ruci mu knjiga Lesa Ivanovića otvorena na strani gdje je pjesma “Kari Šabanovi”. Kako sam prilazio stepeništu, distancirao se od mene i pitao me: “Ko si ti, u stvari, Gagano?” – “Ajde, Tomo, dođi da te zagrlim, da ti čestitam rođendan”, okrenuh na šalu. – “Ma, jebi se tamo i ti i rođendan… ko si ti u stvari da meni doneseš ovo?” I nastavi… “Znaš kako, ne mogu da ti objasnim nikako sem da si ti od danas moj drug i prijatelj, i član moje familije, ti si meni donio nešto što nikad nisam očekivao…”
Ušli smo u kuću, Goca nam je skuvala kafu… i od tada je počeo naš bliski život. Mislim da je to bio poklon za sve one trenutke kada sam, ipak mnogo više od drugih, imao osjećaj njegove veličine kao umjetnika, homogenosti emocija u tom malom krhkom tijelu…”
Na festivalu „Hit leta“ 1979. godine: Aca Stepić, Toma Zdravković i Zoran Kalezić; snimio: Zoran Jakšić
Govorio je da mu je više od svih nagrada značio trenutak kada je Toma Zdravković došao da ga prizna kao pjevača.
„Jednom je došao negdje oko pola pet ujutro, sa Ciganima. Ciganima u onom lijepom smislu, kako ih je on opjevao. On je meni uvijek govorio, i ja njemu: „Tek da smo mi bili Cigani, kako bismo pjevali…“ Da te njihove duše imamo… On se valjda vozio taksijem i čuo na radiju da je Zoran Kalezić pobijedio na „Beogradskom proleću“ sa pjesmom, valjda je to bila „Hiljadu puta hvala“. On je onda pokupio neki ciganski orkestar, svratio sa njima u jednu kafanu na Banovom brdu, ubrao procvjetali ružin trn da pokloni mojoj pokojnoj ženi Veri, i probudio me da me prizna kao pjevača“, govorio je sa velikim ponosom.
„O crncima i Crnogorcima“
Na razmeđi vjekova opet je Zoran Kalezić bio primoran da bježi, ovog puta u daleku Ameriku, gdje je nakon 11 godina življenja dobio državljanstvo, kao i status istaknutog umjetnika, čime je svrstan u red američkih muzičkih stvaralaca poput Reja Čarlsa, Toma Džonsa, Frenka Sinatre, Arete Frenklin…
U gradiću Hazelton, u Pensilvaniji, na srpsko-crnogorskom groblju pronašao je i grob svoga đeda Lazara – Louisa, solunskog borca koji je radio u američkim rudokopima.
„U to vrijeme sam došao do svog prvog ID-ja. I upišem se na Univerzitet Loyola, ne da bih studirao nego kao da učim jezik, a da bih u stvari dobio ID. A to je bio prvi dokument sa fotografijom gdje je pisalo Zoran Kalezić, student Univerziteta Loyola. Svako jutro posle pjevanja sam išao na Univerzitet, na polaganje ispita iz jezika. Nakon dobijanja ID-a sam mogao slobodno da putujem po Americi, da radim, da pjevam…
Jedan drugar mi je rekao da bih trebao da kupim auto, što da plaćam taksi koji je skup… a ja morao da vraćam dug za album, šest odsto kamate… pjevao sam svako veče od 10 uveče do 6 ujutro. A kuk mi je bio svježe operisan, pa sam pjevao na barskoj stolici.
Živio sam u strogom centru, u downtownu. Jednom sam vozio po Čikagu, a u autu sam imao šaržer sa šest cd-ova. Jedan od njih je bio live koncert Rej Čarlsa, na kojem mu je bila gošća Lajza Mineli. Tog dana su javili da je umro. Inspirisan time, slušao sam taj cd u autu. Ušao sam u jednu ulicu, i odjedanput vidim policajca iza mene. Posle 11. septembra u Americi su uveli sistem identifikacije preko registarskih tablica, to su spojili da bi lakše kontrolisali kriminalce i diverzante. Ja malo pojačam Rej Čarlsa, spremim dokumenta i 25 dolara da platim kaznu. On me opomene da malo smanjim muziku. Pitam ga: „Je l’ znaš ti ko je umro danas?“ On u stilu: „What are you talking about?“ I ja pojačam još i pitam ga zna li ko ovo pjeva. Rekoh Rej Čarls. Uopšte me ne interesuje kolika je kazna, dio moje duše je otišao sa njim… Na kraju mi kaže: „Ok, ne želim da te kaznim, ali pazi kako voziš, ne vole baš svi policajci Rej Čarlsa.“
„Moja publika nije politički motivisana“
Poslednji veliki koncert u karijeri i u životu održao je u beogradskom Sava centru, 26. maja 2016. godine, kojim je obilježio zlatni jubilej – 50 godina umjetničkog rada.
„Kada sam držao poslednji koncert u Beogradu i zapjevao „Tamo đe se gusle čuju“, sala je proključala, četiri i po hiljade ljudi je bilo na nogama, niko nije zviždao. Moja publika nije politički motivisana, kao što nijesam ni ja. „Večernje novosti“ su pisale: „Niste mogli naći nijednog Crnogorca ni ispred hotela „Moskva“, svi su bili na koncertu Zorana Kalezića.“, drhtavim glasom punim ponosa pričao je muzički velikan.
Zoran Kalezić i Božidar Bonja Ivanović na svečanosti u Kosovom lugu; novembar 2022. godine; snimio: Aleksandar Jaredić
U novembru 2022. godine, u svojoj kući u Jastrebu, vidno narušenog zdravlja, okupio je najbolje prijatelje. U ime PAM-a uručeno mu je priznanje za izuzetan doprinos razvoju i afirmaciji muzičke umjetnosti Crne Gore, a od kuće iz koje je potekao KIC Budo Tomović (Dom omladine) zahvalnica za veliki doprinos razvoju ansambla i očuvanju tradicije Podgorice i Crne Gore. Udruženje Estradnih umjetnika i izvođača Crne Gore uručilo mu je Nagradu za životno djelo, za izuzetne zasluge postignute u muzičkom stvaralaštvu Crne Gore.
Poslednja pjesma koju je objavio posvećena je njegovoj supruzi Ireni, koja mu je bila podrška i oslonac u poslednjim godinama i danima njegovog života. Govorio je: “Da nije Irene, bio bih potpuno sam…”
Epilog
Vijest o smrti Zorana Kalezića javila mi je Gordana, udovica Tome Zdravkovića. Usput me je zamolila da u njeno i ime njenog i Tominog sina Saše, odnesem na sahranu vijenac od crvenih i bijelih ruža. Poput onog ružinog trna kojim ga je davnih dana njegov kum priznao kao umjetnika. Samo dan prije toga čuo sam se sa njegovom suprugom Irenom u vezi sa ovim tekstom koji je trebao da izađe kao intervju, a sada izlazi kao In memoriam, na vijest o smrti slavuja iz Kosovog luga.
Sjećanje me lakom tugom ovi…
Naslovna fotografija: Zoran Kalezić 1996. godine; snimio: Milorad Mića Isailović
Comments