Intervju, Duško Stjepović: U borbi za bolje društvo vidim i sopstvenu budućnost

Danilovgrad je mala opština sa nebrojeno mnogo potencijala – konstatacija je koju možemo često pročitati u gotovo svim medijima. Ona dolazi od građana, nevladinog sektora ili političkih partija pa se tako često pominju kulturni, istorijski i prirodni potencijali dok se nemali broj puta zaboravlja najvažniji, ljudski potencijal. Onaj koji je konstruktivan, proaktivan i motivišući.

Među nama je mnogo onih koje poznajemo kroz prizmu političkih partija i saopštenja, što u velikom dijelu diktira naš sud o njima. Ipak, radi se o našim komšijama i prijateljima, čija se ljubav prema svom kraju ne mjeri brojem glasačkih listića i mandata već direktnim i indirektnim doprinosima zajednici iz koje potiču.

Jedan od njih je i Duško Stjepović, pravnik, jedan od nosilaca i glavnih glumaca nekadašnjeg amaterskog pozorišta u Danilovgradu, bivši sportista i nekadašnji građanski aktivista.

Diplomu postdiplomskih specijalističkih studija iz međunarodnog prava stekao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Prethodno je zavrijedio diplome „Luča“ iz OŠ „Vuko Jovović“ i gimnazije „Petar I Petrović Njegoš“. Tečno govori engleski jezik, a u radu se služi i ruskim italijanskim i španskim. Duško je i predsjednik Opštinskog odbora Demokrata Danilovgrad i odbornik te partije u lokalnom parlamentu.

Sa Duškom smo razgovarali o Danilovgradu, kulturi i pozorištu, a dotakli smo se i tema koje muče lokalne zajednice.

Duško Stjepović, Danilovgrađanin, glumac, sportista, građanski aktivista i predsjednik optšinskog Odbora Demokrata, Odbornik u lokalnom parlamentu

Duško, prije svega hvala na vremenu koje ste izdvojili za portal Volim Danilovgrad i naše pratioce. Probiti led je uvijek teško. Ipak, ljudi koji se ne boje to učiniti dokazuju kako se velike stvari događaju ako hrabro nosiš svoje prirodno Ja. Tako ste u Danilovgradu bili jedan od pokretača amaterskog pozorišta. Prenesite nam šta je, iz perspektive odrastanja i školovanja u Danilovgradu, taj korak predstavljao za Vas?

Na početku, hvala Vama na prilici da sebe predstavim u nekom drugom svijetlu, koje neće, kako je to najčešće do sada bio slučaj, proizvoditi politički reflektor. Skoro cijeli svoj život sam proveo u Danilovgradu, pa i kada su me studentske ili poslovne obaveze ponekad odvodile od njega, uvijek sam mu se sa nestrpljenjem vraćao. Iako, moram da priznam, Danilovgrad mog djetinjstva bio je umnogome ljepše mjesto za život – moja generacija je možda jedna od posljednjih koja je uspjela da „zakači“ i osjeti onu posebnu dušu koju je ovaj grad imao, a o kojoj su mi sa posebnim žarom pričali moj otac Mile i đed Šoro, a njima moj prađed Vlado.

Sjećam se odrastanja na gradskom trgu, koji je u pola dana – u pola noći bio prepun djece i omladine. Sjećam se prepune terase hotela Zeta, bašte hotela Gostilje, šetnje korzom kroz glavnu ulicu koja je makar petkom i subotom veče bila „krcata“. Sjećam se kupanja u Zeti ispod mosta i odmora ili igranja karata ispod topola i vrba. Sjećam se nekih desetak veoma popularnih diskoteka i kafića u koje je izlazilo, što se ono kaže, pola Podgorice i Nikšića, a ne samo mi iz Danilovgrada. Sjećam se bioskopa za koji se tražila karta više, ali i raznih zgoda i nezgoda na projekcijama tada popularnih filmova. Sjećam se brojnih sportskih klubova u kojima su talenat razvijale, ali i druženje tražile brojne generacije mladića i djevojaka skoro isključivo iz Bjelopavlića. I još nebrojeno takvih sadržaja. A onda se okrenem oko sebe i vidim da današnjoj djeci i omladini, ali i svim građanima, skoro ništa od toga nije ostalo. Nažalost, u trci za golim preživljavanjem, a sve zbog veoma loše politike koja je vođena na svim nivoima, mnogo pomenutog smo izgubili onako usput, a da to i ne primijetimo.

Detalj sa jedne od predstava (Lijevo na slici Duško Stjepović)

I, upravo, moj angažman krajem 2000-ih, zajedno i podjednako sa i sada dragim ljudima, oko ponovnog pokretanja amaterskog pozorišta nakon bezmalo 40 godina, jeste bio pokušaj da doprinesemo kulturnoj ponudi opštine koja je, u neka stara vremena, po kulturi i sportu bila najviše i prepoznata. I za tih četiri godine koliko je trajalo, sa veoma skromnom ili nikakvom pomoći od strane Opštine, u veoma teškim uslovima, bez adekvatnog prostora, osvjetljenja, kostimografije, mislim da smo uspjeli u tom pokušaju. Najbolja potvrda za to su dupke pune sale Centra za kulturu kad god smo „davali“ neku predstavu. Tolika posjećenost je bila i najbolja potvrda da su se građani Danilovgrada bili zaželjeli pozorišta, pa makar i amaterskog. Ostaje žal što je zbog izostanka adekvatne podrške od nadležnih i taj „projekat“ vremenom morao da se ugasi. Ali bilo je lijepo dok je trajalo.

Gotovo je tri godine kako postoji portal Volim Danilovgrad i do sada smo, vjerujemo, vješto izbjegavali intervjue sa predstavnicima političkih partija, ne želeći da na taj način utičemo na odluke koje birači mogu imati na izborima. Konačno su završeni izbori, a svi naredni, lokalni i predsjednički, su dovoljno daleko da konačno možemo odstupiti od tog dijela uređivačke politike portala. Prethodno pominjemo iz razloga što ste u jednom intervju naveli da bez slobodnih medija nema demokratije. Recite nam kakav je Vaš stav o kulturi i njenoj (ne)zavisnosti? Šta gubimo ili nam promiče usljed nerazvijene kulturne scene?

I sada kažem da bez slobodnih medija ne može biti ni demokratije, i nije to neka moja umotvorina, već je to uzročno-posljedična veza koja je bezbroj puta jasno dokazana na svim meridijanima svijeta. S tim u vezi, Vi i Vaš popularni portal svakim danom potvrđujete da radite odličan posao – objektivno, nepristrasno, pravovremeno i bez senzacionalizma – i samo tako nastavite. Što se kulture tiče, i teorija i praksa to potvrđuju – u režimama kakav je (bio) naš, kojima je njegovanje i širenje bilo kojih društvenih vrijednosti, a naročito onih univerzalnih, posljednja rupa na svirali, kultura se prva davi kad krene da tone ekonomija. Neki će reći ispravna, a ja kažem naopaka politika je ona koja se odlučuje da prvo kulturnim institucijama u vremenima ekonomske krize „teroriše“ budžet. Pogubnost takve politike se ne ogleda samo u tome, već naročito u odsustvu bilo kakve strategije o razvoju kulture, a i ako postoji, krajnji domet takve „vizije“, bar u praksi, jeste da institucije kulture budu utočište za partijski podoban kadar koji, čast izuzecima, sa kulturom i o kulturi blage veze nemaju. Dosta često ni sa estetikom, a kamoli sa ukupnom umjetnošću i kulturom. U prilog tome govori i podatak da se preko 80% budžeta institucija kulture izdvaja za zarade i druge naknade zaposlenih, a ovo što ostane za programske sadržaje.

Nakon četiri godine rada i nedostatka podrške, pozorište čeka neke bolje dane

Novije generacije, tzv. mlađi milenijalci, nijesu ni svjesni šta gube nedostatkom kulturnih sadržaja, jer su odrastali skoro bez njih. I daleko od toga da je tu samo pozorište važno. Ništa manje ljudski duh znaju da nahrane i biblioteke, galerije, muzeji. Kod nas, ne samo u Danilovgradu, sve nabrojano je skoro na začelju. Mada imam moralnu obavezu da pohvalim neke značajne pomake posljednjih godina u radu Umjetničke kolonije i, donekle, Centra za kulturu, to ni izbliza nije dovoljno za zadovoljenje kulturnih potreba građanki i građana Danilovgrada.

Bez slobodnih medija nema demokratije, dok bez kulture nema jakog i prosperitetnog društva. Šta je Vas motivisalo, u mlađim danima, da svoj kreativni i stvaralački duh pretočite u konkretne aktivnosti u Danilovgradu?

Oduvijek sam smatrao da svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, ima obavezu da doprinese ukupnom društvenom razvoju, a naročito boljitku lokalne zajednice u kojoj živi. Isto kao što smatram da se intelektualcem, po automatizmu, ne može smatrati čovjek koji samo završi fakultet, a koji se makar riječju ne osvrne na anomalije oko sebe ili koji se, dodatno, ne potrudi da ih ispravi. Nažalost, takvih nazovi intelektualaca smo se nagledali posljednjih trideset godina.

Građanski protesti

Sloboda, vrijednost za koju su ginule generacije Crnogorki i Crnogoraca prije nas, ostavljena nam je u nasljedstvo kao dragocjenost koju smo dužni da čuvamo i, u modernom smislu, podižemo njenu cijenu. A dobar dio nekih od nas je decenijama svoju slobodu shvatio i prihvatio kao prostor u kojem će moći da ostvari svoje potrebe za disanjem, kretanjem, jelom i pićem. Uvijek sam imao stav: šta će mi sloboda kretanja, ako ne smijem da mislim kako mislim i da kažem ono što mislim? Moj način da doprinesem društvu, ali i oblikovanju sopstvene ličnosti bio je i moj aktivizam kroz pozorište, ali i kroz nevladine organizacije ili neke druge inicijative građana. Nešto kasnije, uvidio sam da se sistem koji je naopako postavljen ne može postaviti na noge bez aktivnijeg učešća u političkom životu. A moja potreba ili, rekao bih neskromno, vrlina da mislim svojom glavom, kao i moj aktivizam u politici, koštao me dosta u životu. No, ne žalim ni trenutka provedenog u borbi za bolje društvo u kojem vidim i sopstvenu budućnost. Naročito ne sada kad smo se izborili za istorijske političke promjene, čime smo stvorili preduslove da dođe i do ukupnih ekonomskih i socijalnih promjena na bolje.

Da li ste upućeni ima li danas među danilovgradskom omladinom interesovanja za kulturnu scenu, bilo da je u pitanju muzika, pozorište, knjževnost ili likovne forme? I da li mladi Danilovgrada mogu u perspektivi računati na Vašu iskustvenu podršku pri pokretanju pozorišta ili kulturnih inicijativa?

Siguran sam da žeđ mojih sugrađana svih generacija, a naročito mladih ljudi, za kulturnim sadržajima nikad nije bila veća. Sa druge strane, mi bar znamo da stanovnicima ovog podneblja nikad nije manjkalo talenta za glumu, slikarstvo, pisanje, muziku, ples… I ako budem u prilici da nekome od njih izađem u suret svojim znanjem i iskustvom, naravno da mogu računati na moju skromnu pomoć, makar savjetodavnu, ako ne budem u mogućnosti da pružim neku konkretniju. Međutim, podrška mladim i iskusnijim kulturnim stvaraocima ne smije se zasnivati na entuzijazmu bilo kog pojedinca, već je to jedna od glavnih djelatnosti i obaveza institucija kulture u jednoj opštini, same Opštine, ali i resornog ministarstva. Ne vjerujem u improvizaciju kada su ove stvari u pitanju, iako sam i sam dosta često bio dio projekata koji su se više zasnivali na nesavladivoj želji, entuzijazmu i fanatizmu, na koje pobrojani državni i opštinski organi nijesu odgovorili adekvatnom podrškom. Upravo zato, i u kulturi mora da se izgradi sistem i strategija, da postoje mjerila i pravila, i da ih se neselektivno pridržavamo, a ne da se vladamo maksimom „Ako koji euro od Opštine zakučimo, dobro da jes“.

Vi ste primjer mladog čovjeka koji je svoj život vezao za Danilovgrad? Koliko se na to danas teško odlučiti?

Lakše nama iz Danilovgrada nego onim mladim ljudima, na primjer, u Mojkovcu ili u Petnjici, Kolašinu ili Plavu, a opet teže nego onima u Budvi ili Herceg Novom. To Vam je ona priča još uvijek vladajuće, ali garniture čija je politika na posljednjim izborima i u Danilovgradu žestoko poražena, kako se u Danilovgrad dolazi, pa to automatski znači da se u Danilovgradu dobro i lijepo živi. Tačno, dolazi se u posljednjih par godina, ali odakle? Iz Budve? Kotora? Herceg Novog možda? Ne, već iz onih lokalnih sredina koje su u geografski nepovoljnijem položaju od našeg i na koje se ista poražena politika još pogubnije odrazila. Dakle, od „našeg“ DPS-a, pod određenim okolnostima i uslovima, vjerovali ili ne, ima još gorih DPS-ova, ako se tako može reći.

A neizmjerno mi je žao što Danilovgrad za posljednjih 30 godina nije uspio da se razvije ni 10% u odnosu na potencijale kojima raspolaže. Prirodne, zatim turističke, poljoprivredne i ukupne privredne, kao i ljudske. I uopšte mi nije za utjehu to što Danilovgrađani tek sad to uviđaju i kažnjavaju one čija nas je politika decenijama vukla na dno. No, bolje ikad nego nikad.

Pored kulturnih djelatnosti bavili ste se i sportom. Recite našim čitaocima nešto o tome? Možete prokomentarisati Iskrine rezultate u Evropi i šta je potrebno da se nastavi tim putem.

U pravu ste. Sport je od najranijeg djetinjstva obilježio moj život. Otkako sam sa 6 godina prvi put uzeo (tada plastični) reket u ruke, tenis je postao i ostao moja ljubav. Nisam mogao zamisliti ni dan bez udaranja loptice, ako ne u meču protiv nekoga, a onda bar u zid Osnovne škole ili Gimnazije ili zgrade stare policije u neposrednoj blizini moje kuće. Iako sam zbog čestih i dugih pauza prilično ispao iz udarca i forme, i danas, kad god imam vremena, rado odigram termin ili dva. U djetinjstvu sam sa uživanjem pratio i navijao za Samprasa, a otkako se na scenu pojavio „naš Nole“ tu kod mene ni za trenutak nije bilo dileme ko je predmet obožavanja i razlog neprespavanih noći, ali i nesputanih radovanja svakom uspjehu ovog sportskog diva.

U gimnazijskim danima, nekih četiri, pet godina sam igrao rukomet u začecima obnovljenog MRK Danilovgrad. I taj period sam volio i smatram ga veoma važnim za razvoj moje ličnosti, ali i strasti prema sportu uopšte. Igrao sam na poziciji lijevog beka, nosio broj 11, ali ni izbliza nisam bio talentovan za rukomet kao moj otac za fudbal, koji je u istoriju Iskre, po kazivanju onih koji još pamte to vrijeme, ušao kao jedan od igrača sa najjačim udarcem i, valjda sljedstveno tome, kao jedan od „vlasnika“ najljepših golova koje su postizali Iskrini igrači. Kad sam Vam ovo rekao, vjerujem da Vam je jasno da je ljubav prema Iskri nešto što se podrazumijeva u našoj porodici. Tako me i svaki njen uspjeh raduje. Radovao me i ulazak u Prvu ligu, i ostanak u njoj, a naročito sam sa uživanjem ispratio ulazak Iskre u „Evropu“ i njenu dobru partiju na toj sceni. Ono što i mome ocu, a i meni ostaje kao žal i gorak ukus u ustima jeste činjenica da već duže vrijeme gledamo Iskru sa 95% igrača koji nijesu iz Danilovgrada. Vjerujemo da se to u budućnosti može promijeniti i da se već radi na tome.

Kad smo već na ovoj temi, skrenuo bih pažnju na veoma loše uslove za bavljenje sportom na teritoriji naše opštine. Osim stadiona i pomoćnog terena FK Iskra, i sportske dvorane u krugu Akademije, sportska infrastruktura je zastarjela, zapuštena i u lošem stanju. Isto tako, ostali sportski klubovi ne smiju biti nepravedno zapostavljeni i za njih se moraju naći sredstva za funkcionisanje.

Park prirode rijeka Zeta i planirani kolektor su neka od pitanja koja muče sve Danilovgrađane pa sigurno i Vas. Kao građanin i stanovnik Danilovgrada, šta mislite o svemu tome?

Najprije da primijetim: Park prirode rijeka Zeta i kolektor su pojmovi koji se međusobno isključuju. Prosto, ni u istu rečenicu ne idu zajedno. Elem, svoj stav o ovom pitanju sam nebrojeno puta iznio na Skupštini, između ostalog i glasanjem protiv svih izvještaja i informacija čija se sadržina ili u cjelosti ili jednim dijelom odnosila i na izgradnju PPOV u Landži. Naravno, i kao jedan od 1500 potpisnika peticije protiv izgradnje kolektora na planiranoj lokaciji. Kako ja, tako i svih 5 odbornika Demokrata.

Duško Stjepović i Demokrate u lokalnom parlementu najčešće najglasniji u odbrani javnog interesa

Ukratko, odrediti Landžu, koja se nalazi na nekih 200m vazdušne linije od zgrade Opštine, a nekih 300m od centra grada, kao lokaciju za izgradnju kolektora, ili je neznanje ili korupcija ili oboje. A u svakom slučaju je čist bezobrazluk. Naročito je „pečatno“ uporno gurati Landžu kao mjesto za izgradnju PPOV i inatiti se sa ogromnom većinom građana koji listom, i to sve otvorenije i snažnije izražavaju svoj stav koji se protivi ovoj suludoj ideji. A pošto vidim da nekima iz lokalne vlasti još uvijek nije jasno, da ponovim ono što sam već jednom onako narodskim rječnikom saopštio: u Landži se kolektor graditi neće, jer to Danilovgrađani neće dozvoliti, pa da će se svi iz opštinske vlasti na glavu poperiti.

S obzirom na ukupnu krizu izazvanu aktuelnom ekonomskom krizom, pred svima nama je period velikog rada i zalaganja. Šta je to što možemo očekivati od Vas?

Samo znam da sigurno jedno za sebe mogu da obećam, a mirne duše mogu isto da učinim i za moje kolege Demokrate: očekujte još veći rad i zalaganje, i što je možda najbitnije – pošteni odnos prema građanima i prema svakom njihovom euru, ali i mnogo transparentniji odnos prema ukupnoj javnosti kako bi se maloprije izrečeno obećanje moglo i provjeriti.

Sa druge strane, vjerujem da svi imaju prilike već u prvim danima mandata predsjednika Skupštine da primijete i osjete koliko je osvježenje nastupilo samim izborom Alekse Bečića na tu veoma odgovornu funkciju. Pomiriteljski i državnički ton koji provejava iz svake njegove rečenice najbolja je potvrda da se, sada iz pozicije vlasti, sa još više zalaganja i upornosti nastavilo sa ostvarivanjem nekih od najvažnijih programskih ciljeva Demokrata, a to je prevazilaženje nametnutih podjela i vraćanje povjerenja u politiku i političare. I građani Danilovgrada to sve jasnije i brže prepoznaju, pa je i popunjavanje pristupnice za učlanjenje u Demokratsku Crnu Goru jedan od poslova kojim smo u lokalnoj kancelariji Demokrata najviše preokupirani ovih dana.

Ekonomska situacija na nivou cijele države koju nasljeđujemo je veoma zamršena i nimalo ružičasta. Ni stanje u Danilovgradu nije ništa bolje, naročito u svijetlu činjenice da je dug Opštine preko 10 miliona eura, i da se uvećava. Upravo zbog toga je potrebno da se što prije konstituiše vlast i krene u oporavak ekonomije i vraćanje sistema na noge koji je bio naglavačke izvrnut bezmalo 3 decenije. Neće biti lako, ali i ovog puta očekujemo od građana da nas drže za riječ.

U tonu prethodnog pitanja, šta je to što biste poručili čitaocima portala VD?

Ono kako sam se ja opredjeljivao kad sam bio van politike, ali i sada: kada su u pitanju obećanja, pratite šta i koliko političari rade, a ne samo šta govore. I pratite, između ostalih, Volim Danilovgrad, jer ako nastave kako su krenuli, samo će vam pomoći u tome.