Julski putokazi u vremenu

Dok stojimo pred ovim spomenikom žene izlivene u bronzi, svakoga jula se podsjećamo koliko često u iskonskim životnim situacijama kada se strada, rađa ili umire nema razlike u polovima, kako nas smrt izjednačava potirući razlike među nama u pogledu pola, porijekla, boje kože, rase, nacionalne i vjerske pripadnosti, socijalnog statusa, bogatstva i siromaštva. Smrt nas sve poravnava, i kada prođe dovoljno vremena, kada svi učesnici jednog ovakvog stradanja, i zločinci i žrtve, napuste pozornicu života – sve pokrije tišina prolaznosti.

Upravo tu tišinu mi danas prekidamo ovim podsjećanjem, pred ovim spomenikom koji je sve žrtve tog julskog dana stavio pod ženski skut ove bronzane figure koja stoji snažno, nježno, majčinski i postojano pred vremenom i pred zločinom.

Kako smo svi očekivali da Evropa više neće biti poprište ratova i masovnih pogibija i kako smo svi mi potomci onih koji su nekada na raznim evropskim prostorima učestvovali u strašnim ratovima, a kako smo uspjeli da bez starih omraza i sukobljavanja sarađujemo na raznim poslovnim i životnim projektima, to se pretpostavljalo da će se ovakvi datumi na ovakvom mjestu obilježavati samo kao komemorativna sećanja.

Predsjednik SO Danilovgrad, Velimir Đoković, Foto Privatna arhiva

Međutim, više nije tako. U Evropi se opet gine, neki ljudi vjeruju da imaju pravo da pucaju u druge ljude jer se bore za slobodu svoje zemlje, drugi opet vjeruju da imaju pravo da pucaju pošto se bore protiv povampirenog nacizma, cijela Evropa se prestrojava i postrojava kao i 40-ih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada su ovdje nasilno i surovo ugašena 52 mlada života. Oni koji su ovdje ubili mlade skojevace stajali su sa druge strane puščane cevi, sa prstom na obaraču oduzimajući život svakom od njih uvjereni da imaju na to pravo jer pripadaju pogrešnoj ideologiji, da ih vode pogrešni ideali i jer žive i bore se za svijet po meri tih ideala.

Mi, koji živimo na balkanskom prostoru gde su se često ovakva presuđivanja i stradanja dešavala, naučili smo iz tog teškog istorijskog bremena koje smo nosili da je najbolje kada imamo razumijevanja jedni za druge, kada se ne delimo na „naše“ i „njihove“, na one koji imaju pravu i one koji imaju pogrešnu ideologiju. Mi smo na teži način naučili da je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati.

Ipak, ovo nije obično sjećanje na burne i stadalne dane naše istorije, pokušaj da se hrabrost mladih ljudi otrgne neminovnoj prolaznosti i zaboravu.

Sada je obilježavanje ovakve borbe, ovakvog stradanja, vrijednosni zavet i naša potvrda da želimo onu pravdu i slobodu za koju su ovi mladi ljudi dali svoje živote. Pravdu da ljudi ne budu poniženi i obespravljeni. Slobodu da naš narod, kao i svi drugi narodi svijeta, sam i svojom slobodnom voljom bira svoju vladu, a ne da mu to rade strani ambasadori.

Danas ovdje na Lazinama, u našoj Crnoj Gori, na ovom brisanom južnoslovenskom prostoru, sjećanjem na mučeničku smrt mladih ljudi šaljemo dvije vrlo bitne poruke.

Jedna je da, u mjeri naših moći i snaga, nećemo dozvoliti nikome da nas ponovo zavađa i naoružava jedne protiv drugih jer uludog satiranja života, bilo naših ili tuđih, nije vrijedna ni jedna ideologija, ni jedna politika, ni jedan interes bilo koje velike sile.

I druga, još važnija poruka, jeste da moramo biti odgovorni za naš grad i državu u kojima ćemo umjeti da sačuvamo sjećanje na vrijednost slobode i suvereniteta našeg naroda jer tu slobodu, taj ponos i dostojanstvo naroda ovenčanog čojstvom i junaštvom nismo stekli slučajno, nismo dobili tek tako, nije nam taj orden niko poklonio – to znamenje i osobinu naroda Crne Gore skupo su platili upravo ovi mladi momci i djevojke i mnogi njima slični čijim se senima danas poklanjamo. Platili su ne samo svojim životima, već i svojim neostvarenim snovima, ljubavima, nerođenom djecom, unucima, potomcima koji zajedno sa njima leže pod skutima ove bronzane figure koja nas posebno u julu, ali i svih ostalih dana u godini, na to podsjeća.

Jul je mjesec kada proslavljamo državnost Crne Gore, ali i mjesec kada čuvamo julske vatre na Lazinama. Nama u Crnoj Gori nema trinaestog bez dvadeset trećeg jula, kao što nama u ovoj Bjelopavlićkoj ravnici nema Crne Gore bez dvadeset četvrtog jula i slavne Martinićke bitke. Vrijeme je neprekidno i jedno, sve su ove julske iskre dijelovi iste vatre, jer kako pjesnik reče „mi smo niti koje vežu nerođene sa mrtvima.“