By 
Milica Žižić je mlada Danilovgrađanka koja je već u ranom djetinjstvu pokazala izvanredan muzički talent. Svoj muzički put je započela već sa pet godina pjevanjem u horu, dok je sa osam godina svirala klavir. Danas, Milica je uspješan student na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Iza sebe već ima značajne nastupe , a sa nama dijeli svoja iskustva i planove za budućnost.
Milica Žižić, Foto Privatna arhiva
U kom trenutku je bio prepoznat tvoj muzički talenat i da li se neko u tvojoj porodici bavio njome prije tebe?
Talenat se uvijek prepozna još od najranijeg djetinjstva i tako je bilo u mom slučaju. Sa pet godina sam počela da pjevam u horu a od osme godine sviram klavir. Zanimljivo je da se niko iz porodice nikad profesionalno nije bavio muzikom ali talenata ima sa obje strane.
Zašto baš opersko pjevanje?
Privukla me svestrasnost koju operska umjetnost pruža. Nije opera samo stati i pjevati kao što možda izgleda. Iza jedne uloge stoji ozbiljan rad i tu se zapavo vidi koliki profesionalci moramo biti. To je dubinsko – psihološko tumačenje lika, višemjesečni rad na muzičkom tekstu, jezičkom akcentu, konstantne režijske probe, rad sa dirigentima, rediteljima… Glas je najsavršeniji muzički instrument, ta tehnika uči se cijelog života koliko god otpjevanih uloga i godina iskustva imali.
Milica Žižić, Foto Privatna arhiva
Da li nam možeš reći nešto više o svojim nastupima i koji bi izdvojila kao najznačajniji?
Nakon dolaska u Beograd i konstantnog rada na sebi i svom javnom nastupu, broj koncerta i predstava se sve više povećava. Svaki od tih javnih izlazaka bio je posebna priča za sebe, ali ako bih morala da izdvojim jedan onda bi to definitivno moj prvi izlazak na Veliku scenu Narodnog pozorišta u Beogradu, kada sam debitovala u ulozi Ide u opereti „Slepi miš“. Takođe, prvi koncert sa orkestrom u Domu vojske ostaće u posebnom sjećanju kao i nastup na Svetosavskom balu u Beču koji se ove godine održao u Palati Hofburg.
Da li je postojala neka alternativa u odabiru fakulteta? Da si se odlučila za studiranje u Crnoj Gori, za koji bi se fakultet odlučila?
Nikad, ja sam još od osnovne škole znala da će to biti muzika. Nakon završene srednje škole akademija u Beogradu došla je kao logičan sled događaja s obzirom na to da smjer za solo pjevanje ne postoji na Muzičkoj akademiji na Cetinju.
Kakvi su tvoji dalji planovi na polju obrazovanja i karijere?
Nakon osnovnih i master studija planiram da znanja i iskustva nastavim da unapređujem na scenama u zemlji i regionu i da otpjevam mnogo uloga. Vjerujem da će to jednog dana biti ozbiljne svjetske scene i produkcije i radujem se tome.
Da li smatraš da su umjetnici u Crnoj Gori dovoljno podržani od strane društva?
Teško pitanje. Crna Gora je zemlja sjajnih umjetnika sa velikim svjetskim karijerama koji su imena stvarali upravo van nje što je sami pokazatelj da možda i nismo podržani na nekom zavidnom nivou. Vjerujem da će se jednog dana to promijeniti i da će mladi umjetnici imati želju da svoje karijere grade upravo u Crnoj Gori.
Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i koji ti njegov kutak najviše nedostaje?
Prva asocijacija porodica i predivno djetinjstvo koje sam tu proživjela. Najviše nedostaje toplota doma.
Da li svoju budućnost vidiš u Crnoj Gori?
Mnogo volim Crnu Goru i uvijek ću joj se rado vraćati, ali nažalost svoju budućnost vidim van njenih granica. Crna Gora je i dalje država koja u 21.vijeku nema zgradu Drzavne Opere.
Foto Privatna arhiva
Šta bi poručila mladim talentovanim – Danilovgrađanima koji trenutno biraju svoj obrazovni put i razmišljaju da li njegovati svoj talenat ili se ipak orjentisati ka perspektivnim zanimanjima sadašnjice?
Samo da rade to što vole, slijede to i budu uporni. Ja sam uvijek za talenat, ali sam isto tako naučila da on nije dovoljan. U umjetnosti talenat je preduslov za bavljenje njom a za uspijeh je potrebno mnogo rada. Jeste teško i možda „malo plaćeno“ u odnosu na zanimanja koja su danas aktuelna ali sreća koju doživljavam svakodnevno i nakon napornog rada je za mene daleko važnija.
Intervju radila Maša Đurović
Comments