U petak smo pokrenuli kampanju koja ima za cilj formiranje Fonda za mlade Danilovgrad, koji će podržati projekte mladih Danilovgrada.

Do ovog trena sakupljeno je 1355€ od planiranih 3000€  što predstavlja 45.2% ispunjenja zacrtanog cilja.

Danilovgrad još jednom pokazuje da brine o svim segmentima društva!

Fond su do sada podržali Ataco doo, Turistička organizacija Danilovgrad, Japanska EM Tehnologija Crna Gora , J-Conto doo, NVO Crepulja, Poslastičarnica Iskra 1947, Gimnastički klub Enigma, Darko Zarubica, Anonimni donator, Jovana Dragović, Milan Mijajlović, Danijela Mijajlović, Dragana Saveljić,  Đurović Iva, Aleksandar Kaluđerović,  i Anonimni donator.

Hvala na povjerenju i hvala što vjerujete u danilovgradsku mladost!

---

Kaća Žarić, talentovana rediteljka iz Danilovgrada, svojim filmskim ostvarenjima skreće pažnju javnosti. Njeni filmovi nižu uspjehe na festivalima u Crnoj Gori, ali i regionu, a ističemo i njen prvi dokumentarni film „Ja, Kaća, dobila sam šećer i što sad“, u kom otvoreno govori o svom suočavanju sa dijabetesom. U nastavku možete čitati o njenoj strasti prema filmu, planovima za budućnost, kao i njenom viđenju Danilovgrada.

U kom trenutku si shvatila da je upravo režija ono čime želiš da se baviš?

Nakon završene Gimnazije u Danilovgradu, osjećala sam se prilično izgubljeno. Imala sam afinitete prema arhitekturi, psihologiji, sociologiji, kao i prema hemiji i biologiji. U tim trenucima nesnađenosti, izričito se sjećam da sam molila roditelje da donesu odluku umjesto mene. Tu odgovornost su oni vrlo svjesno odbili, ali su predložili da krenemo na profesionalnu orijentaciju. U sklopu testa koji sam uradila i nakon kratkog razgovora sa zaduženim licem za taj postupak, dobila sam rezultat – naklonost ka socijalnom radu i umjetničkim sferama. Smatram da je bavljenje filmom na liniji izmedju ove dvije oblasti. Kao reditelj na setu, u komunikaciji ste s velikim brojem ljudi, od scenarista, producenata, direktora fotografije, do glumaca, majstora tona, scenografa i kostimografa. Ukratko, morate imati neku vrstu ljubavi prema timskom radu i kontaktu s ljudima. S druge strane, kreativni doprinos svih tih sektora u koheziji dovodi do nastanka filma. Tako da ne bih rekla da se radi o konkretnom trenutku odluke, već o procesu koji je trajao.

Da li nam možeš reći nešto više o filmovima koje si režirala?

Na drugoj godini studija režirala sam svoj prvi film „Sunce majkino“ u kojem glume Pavle Bogojević, Mirjana Spajić i Dubravka Drakić. Film se bavi tematikom Edipovog kompleksa i odnosom crnogorskih majki i sinova kroz percepciju djevojke koja upoznaje majku svog momka na njenom pedesetom rođendanu.

Diplomski rad „Supa“ nastao je na trećoj godini kada sam pohađala modul Produkcije kod profesora Sehada Čekića i profesorke dr. Jelene Mišeljić. Moj ispitni zadatak bio je produkcija kratkometražnog filma, međutim tada sam izrazila želju da režiram i pišem scenario po motivima kratke priče Rumene Bužarovske istog naziva. Tematika filma zasniva se na potrebama da sačuvamo nametnute uloge unutar porodice na relaciji kćerka-majka, a s druge strane bavi se međuljudskim odnosima i prihvatanjem i/ili odbijanjem pomoći – u slučaju ove priče, upravo je supa metafora za pomoć. Film je doživio premijeru na festivalu u Ljubljani, gdje je dobio nagradu za najbolji film, što se dogodilo i u Tirani.

Na prvoj godini master studija realizovala sam film „Sve ono što nisam“, koji je nastao u saradnji OEBS-a i Fakulteta dramskih umjetnosti unutar inicijative za reprezent ženskog preduzetništva u Crnoj Gori. Ideja je proistekla iz izložbe fotografija Ane Mitrović pod nazivom „Autoportret kroz sve ono što nisam“. Ovaj film je biopic (igrani film zasnovan na realnim dešavanjima uz kreativnu slobodu pisanja). „Sve ono što nisam“ imao je premijeru na festivalu na Žabljaku.

Iste godine, u sklopu predmeta Dokumentarni film, nastao je film „Ja, Kaća, dobila sam šećer i što sad“, koji je doživio premijeru na festivalu u Podgorici. Upravo sada se nalazim u postprodukciji filma „Typing…“, koji je moj završni master rad i koji se bavi tematikom ljubavnih odnosa unutar sfere društvenih mreža, tretirajući odnos dvadesetogodišnjakinje i njenog alter ega, Detektivke, u potrazi za idealnim partnerom.

Tvoj film „Ja, Kaća, dobila sam šećer i što sad“ privukao je pažnju javnosti. Kako je dijagnoza dijabetesa uticala na tvoj svakodnevni život, ali i na tvoju kreativnost?

Dijabetes u mom životu nije strana stvar; moja starija sestra i otac imaju šećer od kad ja znam za sebe. S te strane, nije bio nešto novo i nepoznato, međutim, preuzeo je jedan veliki prostor u mojim misaonim procesima. Kada konstantno morate da razmišljate o tome kada će biti vaš sledeći obrok, od kojih sastojaka će se sastojati, koliko jedinica je potrebno za njega i u odnosu na to koliki vam je šećer u tom trenutku, naravno da uvijek imate odgovarajuće uslove da izmjerite šećer, da se sjetite da ponesete dovoljno trakica za mjerenje i iglica za insulin, te da, ako ostanete negdje duži period, ponesete i noćni i dnevni insulin – zna da bude naporno i iskreno dosadno. S te strane, vjerujem da mentalni prostor koji zauzima to razmišljanje može biti prostor za kreativnu slobodu, ali to je cijena koja mora da se plati. S druge strane, upravo zbog prirode moje dijagnoze primorana sam da postanem disciplinovanija u svom svakodnevnom životu, te s toga svjesno ostavljam prostor za kreativnost kroz dnevnu rutinu.

Koji su bili najveći izazovi u procesu snimanja filma i suočavanja sa ovom temom na ličnom nivou?

Jedna od prednosti u realizaciji ovog filma je što sam ja svjesno sebe posmatrala kao zanimljiv projekat za film. Mislim da je upravo realizacija ovog projekta bio način na koji sam se suočila sa dijagnozom. U trenutku snimanja, mjesec dana nakon dijagnoze, znala sam da da bih položila ispit u septembru, moram da snimim film, i tada mi je najlakše bilo da snimam sebe. Kroz te kadrove sam sebe i režirala; znala sam gdje svjesno pravim pauze, kada izgledam iskreno, a kada ne, kako u kadru djelujem. Svjesno se nisam šminkala i svjesno sam pušila cigarete u kadru, ali ta vrsta otklonosti od sebe kao osobe o kojoj je dokumentarac i približavanje sebe kao rediteljke te osobe mi je pomogla da na neki način mentalno preživim taj period. Tek kasnije, u procesu snimanja materijala sa mojom majkom i montaže filma, zapravo sam lično doživjela da sam to ja koja ima dijagnozu i da je to moja majka čije dijete ima dijagnozu.

Da li misliš da bi ovakvi filmovi mogli pomoći drugima koji se suočavaju sa sličnim problemima?

Nedavno je dokumentarac projektovan na otvaranju Kampusa za dijabetičare u Baru i u oči projekcije osvijestila sam da ću pustiti film pred ljudima koji se sa dijabetesom suočavaju niz godina, koji su imali raznorazna iskustva kako u prevazilaženju kriznih momenata, tako i u svakodnevnom životu. U publici sam bila i ja, koja sam u tom trenutku imala šećer godinu i šest mjeseci, i kada sam gledala samu sebe koja je u tom trenutku imala šećer samo mjesec dana, osjećala sam kao da ta djevojka nema pojma o čemu priča. Ono što me iznenadilo nakon projekcije je to da sam dobila pohvale od istih tih ljudi od kojih me je bilo najviše strah da pustim film.

Ne mislim da moj film može dijabetičarima pomoći, ali vjerujem da je dovoljno pitak da informiše ljude koji nemaju dodirnih tačaka sa dijabetesom o samoj dijagnozi i mislima koje prolaze kroz glave dijabetičara, i da na taj način imaju kontakt sa mnom i mojom dijagnozom, s nadom da će u budućnosti znati kako da se suoče s nekim ko ima šećer.

Da li smatraš da je izazovno baviti se ovom vrstom umjetnosti u Crnoj Gori? Da li si osjetila podršku lokalne samouprave?

Da, izazovno je baviti se ovom vrstom umjetnosti u Crnoj Gori, ali to je bio svjestan izbor. Upravo to me motiviše; volim ovaj posao i vjerujem u ljepotu stvaranja. Umjetnost ima svoju čar, a važnost kulturološkog stvaralaštva ne može se dovoljno naglasiti. Projekcije filmova “Sunce majkino” I “ Supa” su do sada bile održane u Danilovgradu zbog čega mi je posebno drago što su Danilovgrađani imali priliku da vide filmove I da su filmovi imali priliku da komuniciraju sa lokalnom publikom.

Što se tiče podrške lokalne samouprave, do sada nisam dobila finansijsku pomoć za filmove, ali  se radujem budućim susretima gdje će vjerujem lokalna samouprava prepoznati ideje i potencijal mladih uprava. Naravno, važno je pomenuti da sam bila stipendistkinja Opštine Danilovgrad svih 5 godina studiranja na Cetinju.

Da li želiš da nam otkriješ šta je to na čemu ćeš sljedeće raditi i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Kao neko ko je nakon 18 godina školovanja konačno izašao iz akademskih okvira, budućnost je po prvi put neizvjesna. Sada konačno ulazim u sferu odraslog svijeta, gdje me na kraju dana niko neće ocijeniti, i ako pogriješim, snosiću posljedice. Željela bih da nastavim da pišem scenarije za ideje koje sam imala tokom fakulteta, koliko god one bile sulude. Vjerujem da tek sada, kao mlada autorka, trebam da stvaram i prenesem svoje ideje i rješenja u kreiranju nekih novih zanimljivih filmova.

Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i da li možeš izdvojiti jedno mjesto u njemu kao svoj najdraži kutak?

Moja prva asocijacija na Danilovgrad je jednosmjerna ulica, a najdraži kutak mi je prozorsko okno u Centru za kulturu Danilovgrad, gdje smo jedan duži intenzivni period svake subote imali probe za predstavu „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“,  pod mentorstvom tadašnje profesorke psihologije Anđele Novaković i profesora Mira Minića. Naravno, još jedan od mojih omiljenih kutaka je kotlarnica kod Gimnazije „Petar II Petrović Njegoš“, gdje smo se nerijetko skrivali od profesora kada smo konzumirali duvanske proizvode.

Da li svoju budućnost vidiš u Crnoj Gori ili su tvoji planovi ipak orijentisani ka inostranstvu?

Mislim da priroda ovog posla ne zahtijeva jednu lokaciju, upravo zato što je saradnja sa regionom, pa čak i svijetom, od velike važnosti. S obzirom na klimatske promjene, trenutno čak ni ne vidim svoju budućnost, ali u slučaju da se stvari zakrpe i velike kompanije utiču na ostatak prirode, vjerujem da je tržište Crne Gore neistraženo za neke segmente koje bih voljela da iskoristim.