Usnuli grad

Petak ujutro. Dva dana do lokalnih izbora. Dan kao iz bajke. Sunčano, vedro, toplo. Neobično lijepo. Šteta je provesti ga u četiri učmala zida kancelarije. ‘Ajmo u p’jacu. No, već prvo iznenađenje. Raširena zaustavna traka. Nije valjda neka muka?! Razbojništvo, krađa, ili, ne daj Bože, ubistvo?! Ne, srećom ništa od toga. Ne može se dalje jer od rane zore kroz Danilovgrad bruje pikameri, bageri i ostale građevinske mašine. Radi se trotoar. Još jedna kapitalna investicija. Juče je Bemaxova mašina sa asfaltom stizala gdje do prekjuče nije ni koza mogla. A za mašinom proleteri svih sela i zaseoka uzvikuju: „Obećano-ispunjeno! Živio gospodar!“. Velite li tako junaci!? E hajde da vidimo što je sve obećano u poslednjih 15 godina i kako bi nam opština izgledala da je zaista ispunjeno ono što je obećano. Zažmurite, pa da krenemo…

Prilazim Spužu, nema ni jednog vozila parkiranog na putu jer ima dovoljno parking prostora. Preko puta renovirane stambene zgrade me dočekuje velelepni tržni centar. Čini mi se „Domaća Trgovina“. Primičem se spuškoj glavici. Već je gužva jer narod hoće da obiđe renoviranu tvrđavu na njenom vrhu. Turska agencija „Tika“ je pronašla svoj interes da finanasira renoviranje nekadašnjeg osmanlijskog kazamata. Industrijska zona Spuža gdje su bile fabrije stanova i ciglana je u punom pogonu. Milina vidjeti. Nastavljam dalje put Danilovgrada velelepnim magistralnim putem pored martiničkih sela. Asfalt je nov, odličan. Cijelom dužinom puta su trotoari i biciklističke staze. Evo i reklama za etno selo na Gradinu. Kažu, ne razmiče se narod sa Gradine. Opština stavila u punom turističkom kapacitetu martiničku Gradinu. Očigledno je direktor turističke organizacije bio vizionar.Stari prekaljeni turizmolog.

Ubrzo se primičem gradu. Ljudi, kakav pogled na Taraš! Akvapark! Tobogani, bazeni, restorani, sve vrvi od naroda. Prolazim most i čudu se ne mogu načuditi. Ljudi piju vodu iz Zete. Kažu, čista kao suza. Opština je finansirala izgradnju kolektora koji miriše na lavandu. Jedna jedina kap otpada ne odlazi u rijeku. Pravi park prirode. Predložiću im da bude nacionalni park. Zaslužili su to naše vođe. Počinje jesenja kišica da pada. Međutim, ne smeta, izgrađene su podzemne garaže ispd trga Golootočkih žrtava. Mjesta ne može da fali bez obzira što je već parkirano 20-tak autobusa sa turistima koji su iz svih krajeva svijeta pohrlili ka manastiru Ostrog. Danilovgrad su odabrali za predah, šetnju. Čujem, neki bi i ostali par dana. Pije im se voda sa Zete, a čuli da je izgrađen i savremeni sanatorijum na Bralenovici pa da spoje lijepo i korisno. Glavna ulica popločana, moderno šetalište krasi grad.I zgrađen novi dio grada, fasade svuda sređene. Kiša sve jače pada, ali mogu u papučama kroz grad. Nigdje lokve, ne daj bože kakve bujice. Inače, naša fudbalska reprezentacija je redovno domaćin na stadionu po svim UEFA standardima. Nije to ni čudo kada im je baza na Glavu Zete. Još jedan vrhunski potez naših vizionara. Razvoj sportskog turizma na Glavi Zete je pun pogodak. Izgrađen je kompleks sportskih terena, hotel sa 5 zvjezdica, dok je otvoreni bazen priča za sebe. Fudbalskim ekipama iz okruženja Medulin i Antalija su prošlost, a put do tamo je avionska pista. Kažu da je kod Grlića napravljeno luksuzno naselje sa vilama i bazenima, podsjeća na Port el Kantaui.

Mlake su pod pšenicom, Drenovica pod kukuruzom a u Viškom Polju i ne razaznajem koje sve vrste žitarica su posađene. E kad se čuda načudih, odoh da vidim ko je sve zaslužan za ovo. Ljudi u zgradi preko puta parka imaju smirenost Marka Velaševića, širinu Nikole Škerovića, kuraž Blaža Boškovića,riječ Todora Kadića, harizmu Petra Šobajića, znanje Radosava Boškovića i lucidnost Branimira Šćepanovića….Blažen i srećan odoh preko Lazina vozeći duž biciklističke staze….

Nažalost, stvarnost je sumorna. Na ulazu u Spuž nas dočekuje zapuštani zvjerinjak, parkinga ni za lijek. Osmanlije su davno pošle, a Turaka i obećanih investicija ni na vidiku. Spuška glavica je devastirana, zaboravljena i stidi se od nas. Martinićki put podsjeća na jendeke iz epske narodne pjesme Udar na Ćurilac. Etno selo na Gradini su i u obećanjima zaboravili a Gradine se stide. Taraš je isti kao kad su ga Italijani napadali, a u Zetu je rizično i okupati se. U projekat podzemnih garaža ni oni nisu vjerovali, a još uvijek nijesu konstruisana kolica za bebe koja mogu proći trgom Golootočkih žrtava. Kanalizaciona mreža je izgrađena za vrijeme dinastije Petrovića, dok nam glavna ulica služi kao glavni bujični tok. I to malo rešetki za atmosfersku kanalizaciju što ima po ulicama iznad je nivoa asfalta. Očigledno su odlučili da paririaju gravitaciji. Vozači autobusa koriste sočne psovke prilikom prolaska kroz grad a za nuždu nemaju gdje stati. Tridesetoro ljudi da dođe nastao bi haos jer nemaju gdje da prespavaju.

Od elitnog naselja u Grliću je ostala maketa u glavama DPSovih operativaca, a san o sanatorijumu na Bralenovicu se više ni na internetu ne može naći. Glava Zete podsjeća na današnji ukrajinski Herson, a put ka Glavi Zete je odavno u stanju nekategorisanog. Poljoprivredna polja više ne služe ni kao pašnjaci jer je stočarstvo odavno uništeno, a naći nekog da u proljeće pokosi livadu je jednako teško kao danas naći ponosnog glasača DPSa.

A u zgradi opštine tuga, čemer i jad. Bralenovica im je odavno BranLovica, martiniCki put im je svakodnevnica, dok bar jednom nedeljno zasijedaju da napokon odluče da li je Ćurilac ili Ćurioc. Kosovoluško krilo DPSa se snažno zalaže za Ćurilac, dok preko Zete daju podršku nazivu Ćurioc smatrajući da su „I, II palatalizacija“ i prelazak „L u O“ samo još jedna provokacija „srpskog sveta“. Još uvijek im je najteže bilo završiti osnovnu školu.Na sto grdnih jada.

Bog i ne mora, ali Gospodar mora da postoji. Nije im jasno zašto se ljudi bune njihovom planu da kolektor bude izgrađen u srcu Landže, dok je bio stav njihove struke da je idealna lokacija groblja po sred Veljeg Polja. To što se u Veljem Polju nalazi sliv ka vodoizvorištu Oraška jama i što postoji realna mogućnost da sahrana bude na izvoru Sušice a četrdesnica na Počkalje je samo još jedan od napada na suverenitet Države.

Stadion Iskre sadrži samo osnovno, teren Zore je odavno privatna livada, dok Crvenu Zvijezdu malo ko više i pamti. Košarkaški i rukometni klubovi su na izdisaju, a ženski rukometni klub nije ni u mislima naših vlastodržaca.

Da se vratimo na početak priče. Nažalost, pokušavaju da nam metar asfalta prikažu kao luksuz a ne kao svakodnevnu potrebu. Stare oronule fasade počinju užurbano da kreče. No, džabe su krečili, jer do nedelje se neće ni osušiti boja na fasadama a oni će biti bivši. Gledajući slike asfalta ka zaostavštini porodice Ćipović obuzima me osjećaj blama. Asfaltirano na brzinu, bez bilo kakavog projekta, bez atmosferske kanalizacije, bez trotoara, bez rasvjete, ružno i pokvareno.

Ako vam je već stigao kraj prestanite sa brukanjem.

Piše: Darko Dragović, advokat, kandidat za odbornika sa odborničke liste Pokret Evropa Sad! Za Danilovgrad.