Vidim je kako dolazi.

Vidim je u daljini. Na samom rubu svijesti pojavila se sićušna kao slutnja.

Vila jaše na krilima mojih želja. Jezdi postojano, uspravna i do drskosti ponosnog držanja.

Njena crvena kosa blista na zracima sunca koje zalazi. Još jedna noć sa Vilom…

Sjajne oči su me izdaleka probole pogledom od kojeg je nemoguće sakriti se. Da li ona ikad trepće? Ili samo netremice gleda? Nikad o tome nijesam razmišljao kad smo zajedno.

Znam samo da volim da je gledam. O tome jesam razmišljao. I gledao sam je. Ali treptaj, da li sam njega nekad vidio? Ne pamtim.

Doduše, mnogo što ne pamtim. I to je dobro. Kako mislim da budem vječno mlad a da pamtim? Zaborav je lijek, zaborav je spas. Zaborav je eliksir mladosti.

Iz tog razloga ne volim ni da lažem. Ko laže mora da pamti. Ja volim da zaboravljam. Nek budale pamte…

Ne pamtim prvi susret. Kao kroz neku izmaglicu, kao kroz polusan javi se jedan dan, običan, kao toliko njih, dan kad smo se sreli. Ja sam bio…kao i uvijek…ja. A ona, i ona je bila…valjda je i ona bila kao i uvijek. Ona. I dan je bio kad smo se sreli. Eto, sasvim običan dan.

Sad bih se zakleo da me ošine nekad miris njene pojave toga dana. Ali lagao bih. Jer, ne sjećam se. Ne mogu da stvorim tu viziju u glavi, tu sliku ne mogu da vratim. Da li bih volio? Ne znam, ne vjerujem, ne bih valjda. Šta će mi slike kad već imam nju?

Ne pamtim ni prvi poljubac. Kao svakom pravom mužjaku bilo mi je važno da osjetim ženku kraj sebe, u svom naručju. Utiske neka skupljaju drugi. Neka sabiraju sjećanja za neku budućnost. Ja znam.

Nema uspomena, sjećanja su prazna. Prošlosti nema, budućnost ne postoji. Ima samo sad, ovaj trenutak u kojem jesam, ništa više. E taj momenat treba uzeti, treba ga živjeti.

Sve ostalo su gluposti i ostavljam ih maminim sinovima i tatinim princezama. Jedno siroče nema vremena za bacanje. Nema ničega za bacanje. Ni kod mene ni kod moje braće. Mada nas odbacuju. Ali neka ih. Ja znam.

Vila dolazi. Sumrak se brzo spušta u ovom kraju. Ona je gospodarica noći. Noć će biti bogata i blistava, mrak će se izvući iz ćoškova i progutaće svijet. Sve će biti obavijeno mrakom. Sve će disati mrak. Sve će biti umiveno mrakom. Sve će plivati u mraku. Sve će biti utopljeno u mraku. Mrak će biti sve.

I bićemo ona i ja. Kao uvijek. Kao oduvijek.

To je jedna mala vječnost. Ne sjećanje. I ne uspomena. To je činjenica. To se ne pamti, to se zna.

Ona i ja. Oduvijek. I zauvijek.

28. jun 2013.