By 
U najnovijem intervjuu, talentovana plesačica Marija Rakočević otkriva kako je ljubav prema plesu započela već u četvrtoj godini i kako je kroz godine treniranja i takmičenja ostvarivala brojna priznanja, uključujući i pobjedu na svjetskom prvenstvu u Rimu 2017. godine. S prisjećanjem na svoje prve nastupe i početke, ona ističe koliko je važno uložiti trud i rad kako bi se postigao uspjeh. Za naš portal detaljno opisuje atmosferu svjetskih takmičenja, izazove koje nosi takmičarski život, ali i trenutke koji su joj ostali urezani u sjećanju.
Kako Marija vidi plesnu scenu u Crnoj Gori, ali i na Balkanu, kao i to gdje vidi svoju budućnost, čitajte u nastavku.
Marija Rakočević, Foto Privatna arhiva
Kada se rodila tvoja ljubav prema plesu? Sjećaš li se prvog takmičenja ili nastupa koji ti je pokazao da je ples tvoj poziv?
Ljubav prema plesu desila se već na prvim treninzima na koje sam počela u četvrtoj godini. Obzirom da je bilo jako davno mogu reći da se i ne sjećam svog života bez plesa, maltene čitav život su pokret, muzika i ples moja svakodnevnica.
Sjećam se prvih nastupa kao i prvog takmičenja u sportskoj hali u Nikšiću. To su bili grupni nastupi prvih par godina, prvi put doživljavanje treme i prevazilaženje iste, sticanje prvih prijateljstava i druženja koja su ostala kao najljepša uspomena iz tog perioda.
Marija Rakočević, Foto Privatna arhiva
Osvojila si brojna priznanja, ali postoji li neka pobjeda ili trenutak u tvojoj karijeri koji ti je najposebniji i zašto?
Pored takmičenja u Beču, Pragu i Zagrebu na kojima su samo iskustvo, seminari i druženje bili nezaboravni, izdvojila bih svjetsko takmičenje u Rimu na koje sam se kvalifikovala i odnijela pobjedu 2017. godine. Sama kvalifikacija za to takmičenje bila je veliki uspjeh i motivacija.
Osvojila si prva mjesta na svjetskim takmičenjima – kakav je osjećaj biti među najboljima na svijetu u onome što voliš?
Trenutak proglašenja je momenat koji će mi čitav život ostati urezan u sjećanju. Teško opisiv osjećaj, pogotovo za djevojčicu od 13 godina u tom vremenu. Bila je to kruna cijelog dotadašnjeg rada i truda. Od malena se trudim da uvijek idem sa pozitivnim stavom i nadam se najboljem, ipak tog puta nakon proglašenja mi je trebalo par sati da registrujem činjenicu da sam postala juniorski prvak svijeta.
Pored konkurencije, na takmičenju je vladala jedna zdrava i kolegijalna atmosfera.
Možeš li nam približiti atmosferu svjetskih takmičenja? Kako izgledaju pripreme, kakva je konkurencija i koliko je izazovno izboriti se za vrh?
Puno različitih kultura, stilova plesa i mladih na jednom mjestu. Svi su tu sa istim ciljem, da se pokažu u najboljem svjetlu, i sve ono za šta su se spremali u prethodnom periodu. Svima se vidi trema u očima, namještaju se kostimi, popravlja se šminka i frizura, nestrpljivo isčekujući ta svoja dva minuta.
Pripreme za nastup na svjetskom prvenstvu krenule su odmah nakon kvalifikacionog takmičenja, sedam mjeseci ranije. Prolaženje samih kvalifikacija bila je za mene velika motivacija kada su u pitanju drugi turniri, i prije i nakon Rima. Bilo je bitno sastaviti efektnu, moćnu koreografiju, posložiti je dobro i istaći ono najbolje. Trebalo je u dva minuta pokazati najbolju moguću tehniku, imidž, prirediti „show“ za publiku. Konkurencija je bila jaka i u mojoj i u drugim kategorijama, naročito sam bila oduševljena profesionalnim kostimima.
Nakon svega, proglašenje, stajanje na pobjedničkom postolju i slušanje himne.. Nestvaran osjećaj. Drago mi je da sam uspjela dati najbolje od sebe i da se to svidjelo sudijama.
Kada pogledaš unazad na svoj plesni put, koji trenutak bi izdvojila kao prekretnicu u svojoj karijeri?
Prekratnica je bila kada sam se nakon svih godina kao takmičar, počela baviti trenerskim poslom. Nakon cijelog života rada na sebi, tehnici i sticanja znanja na brojnim seminarima, došlo je vrijeme da to znanje i svoju ljubav, ples, prenesem na mlađe generacije.
Vodila me je želja da se pokažem i ostvarim i na tom polju. Željela sam da pokažem kreativnost, navedem djecu da se i oni zaljube i spoznaju ljepotu ove discipline. Bio mi je cilj i uvesti neki novi stil, započeti novi trend. Prošle godine sam to i ostvarila upoznavajući takmičare sa kategorijom MTV, razradili smo i svjetski poznat „Cheerleading“ koji je do sada bio slabije zastupljen u Crnoj Gori.
Marija Rakočević, Foto Privatna arhiva
Koliko je izazovno graditi ozbiljnu plesnu karijeru u Crnoj Gori? Šta bi, po tvom mišljenju, moglo pomoći plesačima da dobiju više prostora i podrške?
Na našem podneblju se ples često ne shvata dovoljno ozbiljno. Ples je disciplina koja u sebi objedinjuje sport,umjetnost i kulturu zdravog življenja, trebalo bi mu dati više na značaju i vrednovati ga kao i svaki drugi sport. U Crnoj Gori i Regionu imamo puno talenata, uspješnih koreografa, plesnih umjetnika i sportista. Trebalo bi im dati prostora i podržati ih u onome što rade. Poslednjih godina se vide značajni pomaci i prepoznavanje od strane institucija.
Plesna scena na Balkanu se razvija – kako vidiš njenu budućnost? Primjećuješ li pozitivne promjene koje ti daju nadu za još veći uspjeh plesnih umjetnika?
Balkan je u poslednjih desetak godina dosta napredovao u raznim plesnim disciplinama. Bogati smo umjetnicima, talentima, stvaraocima kojima treba dati podršku. Vidim da se organizuje i dosta seminara koji su realno najbitniji za usavršavanje i usvajanje novih tehnika, pokreta i stilova. Često dolaze i svjetske zvijezde iz svijeta plesa. Ja sam već sa 12 godina počela sa seminarima koji su mi pomogli da se izgradim, pronađem sebe i pokažu šta mi najbolje ide.
Kao trener i koreograf, radiš s mladim talentima i oblikuješ novu generaciju plesača. Koju najvažniju poruku nastojiš prenijeti svojim učenicima?
Na svakom času radim na usavršavanju svakog plesača pojedinačno koliko je to moguće, ali prvenstveno mi je cilj od njih napraviti jedan složan tim, ekipu. Vodimo se parolom „Svi za jednog, jedan za sve „. Drago mi je kad ih vidim kako sarađuju i zajedno se trude da u nečemu uspiju. Iz godine u godinu gledam kako rastu i napreduju i trudim se da im pomognem, kako na njihovom plesnom putu, tako i na putu da izrastu u kulturne i vaspitane ljude. Pored toga, volim njihov takmičarski duh. Kaže se „važno je učestvovati“, i volim da dodam „ali bolje je pobijediti“. Kao instruktor se trudim da osim pravog treninga, djeci dam i dobru motivaciju i naučim ih vjeri u sebe i svoj trud.
Marija Rakočević, Foto Privatna arhiva
Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i da li možeš izdvojiti jedno mjesto u njemu kao svoj najdraži kutak?
Kad kažem Danilovgrad prvo pomislim na rijeku Zetu, ljeto, lađe, koncerte, kultni lokal Obalu i drage ljude sa kojima sam odrastala. Kako kažu, srce ti uvijek ostane tamo gdje si proveo bezbrižno djetinjstvo.
Naravno i Centar za kulturu u kom sam imala prve scenske nestupe i pripreme za iste.
Da li svoju budućnost vidiš u Crnoj Gori ili tvoji planovi ipak bivaju orjentisani ka inostranstvu?
Kao djevojčica sam maštala o inostranstvu, dok sada svoju budućnost vidim u Crnoj Gori. Ovdje radim i studiram, želim da nastavim da se ostvarujem u svojoj zemlji. Cilj mi je da nastavim da utičem na mlade i donesem pozitivne promjene.
Comments