Ekološki aktivista, filmski reditelj, građanin svijeta ali prije svega Bjelopavlić.  Mladen Ivanović je građanski aktivista koji je uvijek uspijevao biti na pravom mjestu i u prvom redu, –  gdje god se zajednica borila za svoja prava i opšte dobro. Preko brda Gorica i Ljubović, Beransela ali i mnogih drugih lokacija u Crnoj Gori, prateći altruističku iskru u sebi, Ivanović se upisao u mnoštvo pobjeda malog čovjeka. Pobjeda nad mašinom kapitala i nerazumnosti.

Mladen Ivanović, Privatna arhiva

Mladen Ivanović je i reditelj koji svojim video radovima i akcijama teži da od Crne Gore napravi bolje mjesto za život a pored toga je uradio i veliki broj reklamnih kampanja za više velikih kompanija u Crnoj Gori. Film “Između rijeke i ljud” je na BANNEF-u u Štokholmu osvojio nagradu za najbolji debitantski film Evrope. Prikazao je građansku borbu Beranselaca protiv nelegalnog odlaganja otpada.

Priznanje za film “Između rijeke i ljudi”, Festival međunarodnog filma, Štokholm

Sa Mladenom smo razgovarali o Danilovgradu, Lalevićima, borbi koja ne prestaje a dotakli smo se i antifašizma, perspektivi za mlade ali i kako organizovati zajednicu. O svemu pročitajte u narednim redovima.

Mladene, iskoristićemo priliku da se zahvalimo na vremenu koje ste izdvojili za portal Volim Danilovgrad. Razmišljajući o sagovorniku koji je uspijevao da prekornim i kontinuiranim radom doprinese zajednici, a koji bi mogao motivisati danilovgradsku javnost i mladost da se izbori za svoja prava i potrebe, Vi ste definitivno bili naš prvi izbor. Pa da krenemo možda sa brdom Gorica u Podgorici. Šta je aktiviralo borbu za Goricu, kako je sve počelo i gdje se danas? Borba za Goricu i dalje traje?

Hvala vama na pozivu. Čast mi je biti tu.

Hvala na lijepim riječima podrške.

Tadašnji gradonačelnik Podgorice nije previše mario o zelenim površinama. Manje je bilo aktivizma i ljudi su polako širili svijest o samoorganizaciji kao jedinom vidu borbe protiv tadašnjeg/sadašnjeg bezumlja koji se može simbolično ogledati u suludoj ideji o bušenju saobraćajnog tunela od 612m kroz pluća grada, park-šumu brdo Gorica.

Detalj sa druge javne rasprave

Mogu reći da je javnost tada bila manje  upoznata o svemu što se dešavalo izakulisno i manje je znala načine na kojima je tadašnja struktura sebi obezbjeđivala milione kroz takve i slične pojekte. U prilog tome govori činjenica da je na prvoj javnoj raspravi o tom famoznom tunelu prisustvovalo nas petoro. Troje Radosavovića, Bojović i ja. Na toj raspravi tadašnji gradonačelnik gotovo da nije htio ni da nas udostoji odgovora. Bio je osion, bahat, nije ozbiljno doživljavao naš vid aktivizma. Već na sledećoj javnoj raspravi kad nas je bilo preko stotinu u maloj sali KIC-a, on se nije pojavio.

U tome je fora.

Preko 200 akcija organizovanih vikendima – Uklanjanje viška drvnog otpada na Gorici

Mediteranski vrt na Gorici, Plod rada NVO “Udruženje ljubitelja Gorice i prirode” čiji je član i Mladen Ivanović

Kontinuitet borbe uz snažne motive i svijest da ih niko neće sačuvat ako se građani ne samoorganizuju.

Ne postoji čarobni štapić, ne postoji neko sa druge strane ko bi se, ukoliko nema snažan materijalni ili politički motiv, borio za očuvanje prirode. Što se prije to prelomi u glavi, prije će se stupiti u djelovanje.

Čika Đoša i Mladen Ivanović

Beranselo, Čika Đoša i Švedska. Koliko je sve ostavilo traga na Vama? (Za one koji se ne sjećaju, mještani Beransela su se borili za izmiještanje deponije na Vasovim vodama, Beranselo)

Nedavno sam u razgovoru sa Aleksandrom Novovićem izgovorio rečenicu da sanjam dan kad će  ulice po Beranama i Crnoj Gori nositi imena đeda Đoše i Gorana Šćekića, čovjeka koji je veliki borac i  prva žrtva koji je svoj život položio kako bi branio Ekološku Crnu Goru i njen Ustav.

Spomenik Deda Đoši – Sredstva za njegovu izradu su prikupljena donacijama građana

Nemjerljiv je trag koji je taj proces na meni ostavio. Mislim da je suštinski i da sam dan danas veoma emotivno involviran na sve što se tamo dešava. Jednostavno Beranselci su očitali lekciju građanskog aktivizma i ucrtali trasu svim budućim pokretima.

Detalj sa jednog od protesta, u pozadini Čika Đoša

Lalevići idu dalje u IV krug takmičenja za najljepše selo Danilovgrada. Da li ćete do finala uspjeti da završite radove na imanju i kući? Otkud želja za povratkom i šta je to što Vas vuče nazad s obzirom da ste stizali do gotovo svih krajeva svijeta?

Mislim da nećemo pobijediti jer nemam dovoljno novca da štancam glasove. (smijeh)

Faza renoviranja stare kuće u Lalevićima će sigurno uzeti malo više vremena. Nekako uživam u svakom malom radu i nisam toliko opčinjen da trebam taj proces brzo da završim.

Jak lobi Ivanovića u takmičenju za najljepše selo Danilovgrada

A zašto želim tamo? Mislim da je taj dio i po malo prirodan i po malo iracionalan. Jednostavno naučio sam da vjerujem unutrašnjim osjećajima. Kad sam tamo, osjećam da sam svoj na svome.  Kao dijete, u formativnim godinama, u Lalevićima sam provodio vikende i vikende. I sad kad polako bacim pogled iza sebe i osvijestim sve predjele u kojima sam bio, ni jedan se ne da mjeriti sa tim koji imam kad sam tamo. Kako sam jedino u životu zavistan od prirode i što većeg boravka u njoj, a zemlje da’ je Bog imam i previše,  već smijem da sanjam kako na meandrima Zete niču poput lisičarki, iz godine u godinu,  raznorazne kulturno-umjetničko-spiritualne manifestacije.

Kuća Ivanovića je u XX vijeku dala svoj doprinos borbi protiv fašizma. Borba u XXI vijeku se i dalje nastavlja, a kako ste nam rekli u pripremi intervjua, drugačija je. Gdje je po Vama danas antifašizam u Crnoj Gori?

Da. Borba jes neprestana.

U toj borbi na braniku slobode živote su ostavili đedovi brat i sestra, narodni heroji, Milivoje i heroina Maša Ivanović. Posle te tragedije, njegove sestre, koje su tada bile u logoru u Klosu, su se zarekle da se neće udavati. Tako je za produžetak porodice Ivanović bio zadužen đed od do tada pune kuće.

Vjerujem da su se oni borili za neke široke i mondijalističke ideje, borili su se protiv okupatora, protiv kraljeve vojske u otadžbni, tzv. Četnika i protiv ustaškog pokreta. Nažalost, imam osjećaj da smo se kao narod više tamanili međusobno nego protiv neprijatelja. A kako upravo čitam Ćuruvijinu knjigu o Vladu Dapčeviću, nekako iznutra uviđam na koji način je ta borba istinski tekla. Ono što je siguno da sam likom i djelom Vlada Dapčevića fasciniran.

Foto: Privatna arhiva – Dušan Ivanović, Mladenov đed

Današnji fašizam je to kad se rijeka stavi u cijev, kad se ono Tari učini, kad se namjerno podmeću požari,  nelegalna smetlišta u rijekama, sječa šuma, kad nas dijele na „nas i njih“ a u biti smo svi isti i to ne mislim samo na Crnu Goru već i na mnogo šire, i na još bezbroj „fašizma“ koje svakodnevno gledamo.  Korijen toga je, čini mi se, prvi put krenuo čim se oslobodili od Turaka. Jer tada smo prestali da dišemo kao jedan jer nije bilo stranih neprijatelja. To nam je, kao malom i ratobornom narodu dalo mogućnost da se podijelimo. Vjerujem da je tačka pucanja tih podjela blizu i nadam se da, ako smo išta u životu naučili, a to je da smo previše nepotrebne krvi puštili. Što god da nam budućnost donese, nadam se da će ga donijeti mirno.

Landža – Gradska oaza

U uvodu smo naveli pobjede koje ste sa zajednicama izvojevali. U Danilovgradu se trenutno vodi borba za promjenu lokacije kolektora i prečišćača otpadnih voda koji su planirani u Landži, Centru grada. Šta je po Vama recept za pobjedu (ili makar neki od sastojaka)?

Samoorganizacija. Jasna podjela uloga. Kontinuitet. Ne odustajanje bez obzira na razorazne pritiske, sitne interese, i sve što drugoj bandi može pasti na pamet, medijska zastupljenost i vidljivost na društvenim mrežama.

I motiv kao neiscrpan izvor jer ako dođe do toga, Danilovgrad će mnogo drugačije mirisati. Upoznat sam sa načinom na koji je taj projekat planiran i mislim da je po mnogo osnova problematičan, vjerujem da ga trebaju opet razmotriti jer doći će i ono sjutra.

Građani Danilovgrada uređuju Landžu Foto: Darko Zarubica

Otkud ljubav prema zajednici i kako je aktivirati?

Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje. Mislim da je prilično individualno. Kod mene je teklo tako što sam sebe razvijao i kako sam sa sobom bio zadovoljniji i usklađeniji dolazila je svijest o borbama spolja. Borbama za ideal. Jer nije fora biti protiv nekoga već biti za nešto. To daje unutrašnju stvaralačku snagu a ovo prvo daje frustraciju, otuda nam je društvo i ovakvo.

Danilovgrad je opština sa velikim potencijalima i vjerujemo da je mladost ta koja treba donijeti  inovacije, napredak i nove perspektive. Ona danas nažalost napušta Danilovgrad. Šta biste poručili mladim ljudima iz Danilovgrada?

A što i svim mladim ljudima. Da ne J… živu silu i da rade što ih volja, dok ne skontaju što će i kako će od svog života. Migracije su prirodna stvar. Crnjanski je rekao da „Ima seoba. Smrti nema!“.

Imaju li Lalevići šanse izvojevati titulu najljepšeg sela Danilovgrada?

Zavisi od kampanje. Lobiranja. A i od mene kad se sjetim da ti one slike i videE pošaljem što sam davno obećao.

Pored poruke koju ste poslali mladima ostavićemo prostora za poruku pratiocima portala Volim Danilovgrad. Šta biste im poručili?

Da se ne sjekiraju na ovu žegu previše. Da ne izlaze na Sunce od 12h do 5h i da se hidriraju.