Miljan Stanišić, Udruženje „Bijeli Pavle“, Bjelopavlići


Navršava se 224 godine od Martinićke bitke iz 1796. godine koja predstavlja jednu od najznačajnijih bitaka od mnoštva njih u viševjekovnoj burnoj istoriji Bjelopavlića i šire. Ona je svojom veličinom znatno prevazišla ove prostore i imala je daleko širi značaj.

Kao uvod u ekspikaciju teme Martinićke bitke istaknućemo više događaja koji su joj uzrokovali i pretodili joj, a na osnovu kojih ćemo odrediti karakter i volumenoznost pobjede brdskog oružja nad šestorostrukom brojnijom turskom vojnom silom, kao i izvesti određene istorijske analogije značajne za sagledavanje njenih posledica kroz odluku o ujedinjenju Bjelopavlića i Pipera sa starom Crnom Gorom.

Prvi događaj koji ćemo istaći, a koji je prethovio napadu Turaka na Bjelopavliće, vezan je za upad vojske Mahmut-paše na staru Crnu Goru 1785. godine, kada je bez otpora umarširala na Cetinje 23. juna, a za 4 dana pohoda Turci su zapalili Cetinjski manastir i izvršili brojne pohare po Katunskoj Nahiji. Nespremnim, neborbenim i međusobno posvađanim crnogorskim plemenima alibi za nepružanje otpora nije mogao biti ni taj što je mitropolit Petar Prvi u tom vremenu boravio u Rusiji.

Kako su Bjelopavlići bili na strani Rusije i Austrije u ratu protiv Turske 1788. godine, oni su se bili toliko zakrvili sa Turcima da im nijesu davali mira ni danju, ni noću. Zato su age Mećikukići, nemajući drugog izbora, bili prinuđeni da pomoć zatraže od skadarskog vezira Mahmut-paše, pa su tim povodom pošli kod njega u Skadar.

Oni mu se žale na Bjelopavliće: “Al’ ne čuješ dragi gospodaru, što se radi u Bjelopavliće/ Oni su se tebe odmetnuli i ustali Srbi na oružje!/ Sve prodaše turske kesimače, i agačke hake i dovode./ Pokupiše konje i oružje, i s Turčinom kavgu zaturiše!” Mećikukići su se dalje jadali veziru da Bjelopavlići napadaju i ubijaju Turke, među kojima je Jovo Pajov ubio Asan-agu.

Oni su od njega zatražili pomoć od čak 12 hiljada vojnika, kako bi zauvijek porazili buntovne Bjelopavliće. I Mahmut-paša je bio uvjeren u uspjeh svoje vojske, pa zahtijeva: “Kad široka brda poharate, pošljite mi od Brdah glavare;/ Sve svezane Skadru bijelome./ Đe nađete prikladnu đevojku, na Skadar je meni opravite./ Brđanima uzmite oružje, i dajte im rala i volove, teder će mi biti prava raja”.

Višestruko brojnija turska vojska od oko 12 hiljada vojnika napala je 1792. godine na Bjelopavliće. Epilog cjelodnevne žestoke borbe od Ćurioca do Glavice bio je taj da su pred samo veče Bjelopavlići izuzetnim samopožrtvovanjem uspjeli da razbiju višestruko brojniju i naoružaniju tursku vojnu silu i u kontranapadu da posijeku 90 turskih glava, uz bogati ratni plijen. Mahmut-paša je bio ozlojeđen porazom svoje vojske, pa je odlučio da sa još jačim snagama, koje će lično predvoditi, potpuno uništi Bjelopavliće.

On je smatrao da je pomenute 1785. godine na duže vrijeme umirio Crnogorce, pa šalje pismo Petru Prvom, u kojemu mu ističe da Bjelopavlići i Piperi ne samo da neće da im plaćaju harače, nego napadaju i pljačkaju Turke, pa ga upozorava da im ne bude od pomoći kada ih napadnu. U odgovoru na pismo mitropolit Petar Prvi je odgovorio Mahmut-paši da su za njega Brđani braća kao i Crnogorci, da se prođe brdske sirotinje i ne vrijeđa rane crnogorske, upozorivši da ga u suprotnom „zmija ne ujede ljuta!“.

Mitropolit je znao da ako Turci poraze Brđane, ponovo će udariti na Cetinje, a posvađana i razjedinjena crnogorska i brdska plemena bivaju lakša meta Turcima, pa je nastojao da sudbinski veže staru Crnu Goru i Brda i radi na njihovom oslobođenju i ujedinjenju. Ali, njegova nastojanja da prikupi brojnije snage da pomognu Brđanima, organizujući sastanake sa glavarima 4 nahije, nije dao neke veće rezultate, tako da je pošao za Bjelopavliće, kako navodi „su sto pedeset drugah“, kao i to da su ih kod rečice Sušice, pristigle još neke manje grupe Katunjana, tako da njihov ukupan broj je iznosio do 200 ljudi. Međutim, činjenica je da i jedan broj starocrnogoraca je učestvovao na strani Turaka u napadu na Bjelopavliće. Mitropolit Petar Prvi je uoči boja u crkvi Sv. Vračevi u s. Slatina održao liturgiju i pričestio vojsku, kao što je 1389. g. učinio isto i car Lazar u crkvi Samodreža uoči Kosovskog boja. Petar Prvi je potom održao patriotski, inspirativni i vatreni govor kako bi ohrabrio vojsku i ulio im snagu, istaknuvši da „u njima neugašeno srpsko srce kuca i srpska krvca vri“.

Broj vojnika na strani Mahmut-paše iznosio je oko 18 hiljada, a Bjelopavlića i Pipera, potpomognuti Crnogorcima oko 3 hiljade. Bjelopavlići, koji su sačinjavali gro vojske, t.j. preko 2 hiljade vojnika, uz veliku podršku Pipera, ništa nijesu prepuštali slučaju, pa su već 25. jula zauzeli položaje. Čarke između brdske vojske i turske započeli su još od 2. jula. Turska vojska je počela da utvrđuje položaje pod brdom Visočica, nadomak Spuža. Izvor prve vrste o boju na Martinićima ostavio je vladika Petar Prvi u pjesmi “Boj s vezirom Mahmud-pašom”, koju je spjevao posle ove veličanstvene bitke, u kojoj je bio glavni akter događaja. On opisuje da je bitka otpočela u zoru na dan Sv. Jefimije, da je trajala oko šest sati, ističući najznačajnije detalje bitke, u kojoj su Brđani, potpomognuti Crnogorcima, izvojevali veličanstvenu pobjedu, pokazavši zadivljujuću hrabrost i umješnost ratovanja, pa su ne samo uspjeli da odbiju višestruko brojniju i naoružaniju tursku vojnu silu, već i da ih natjeraju u panično bjekstvo sa bojnog polja, pri čemu je teško ranjen vezir Mahmut-paša.

Mitropolit Petar Prvi navodi istaknute junake koji su se proslavili u borbi, među kojima od Bjelopavlića: serdara Mijajla Boškovića, Bega Vojvodića, ali i druge kao vladičinog brata Sava Petrovića, Krcuna Savova iz Bjelica, Stanka s Ljubotinja i dr. junake. Vladika navodi da su Turci na bojištu ostavili 473 borca, među kojima je bilo više aga. Konačni poraz vojske Mahmut-paše 3 mjeseca kasnije na Krusima u velikoj mjeri je uzrokovan i veličanstvenom pobjedom Brđana, potpomognutim Crnogorcima na Martinićima. Poslije pobjede na Martinićima i Krusima nad Turcima srpska brdska plemena Bjelopavlići i Piperi su se ujedinili sa starom Crnom Gorom, što je imalo dalekosežne pozitivne posledice, jer je i drugim brdskim i hercegovačkim plemenima ulilo samopouzdanje i vjeru da se i oni sa istim žarom bore protiv turske okupacije i pridruže se Crnoj Gori i Brdima. Nakon ovih značajnih pobjeda 1796. godine i velike evropske države kao Rusija, Austrija, Francuska i druge, ovu novu državu, Crnu Goru i Brda, de fakto su priznale kao samostalnu državu, što će ona i de jure postati 1878. godine na Berlinskom kongresu.

U daljem izlaganju navešćemo falsifikate kojima se želi dati drugačiji karakter i suština Martinićke bitke, a koji se upotrebljavaju u skaredne politikanske svrhe. Prvo, kao što smo naveli, gro vojske u bici na Martinićima sačinjavali su Bjelopavlići i to svi odrasli stanovnici ovoga plemena, koji su branili kućni prag, uz znatnu podršku velikog broja boraca iz Pipera, pa su oni, dakle, dominantno izvojevali ovu grandioznu pobjedu, pri čemu su ovome opštome uspjehu pripomogli i oko 200 Crnogoraca, predvođenih mitropolitom Petrom Prvim, usled čega se ne može izvesti vredonosni sud da je ovo bila isključivo pobjeda crnogorskog oružja, već prvenstveno brdskog. Postavlja se pitanje zašto se falsifikuje kako je na Martinićima 1796. godine pobijedila crnogorska vojska, a ne u stvari brdska, uz čast Crnogorcima na velikoj pomoći. Odgovor je jasan, a to je da bi vladajuća dvorska klika pokazala da je stara Crna Gora bila jedini pijemont slobode i da je ona oslobađala zarobljena brdska plemena, u konkretnom slučaju Bjelopavliće, što predstavlja neistinu, a to je rađeno zbog toga da bi ih lakše preveli u crnogorski identitet. U tu svrhu se danas falsifikuje i govor Sv. Petra Cetinjskog izgovoren uoči bitke na Martinićima, iz kojega se izbacuje prefiks srpski.

Ovakva gledišta i tendencije su kulturocidne, jer se njima želi izbrisati viševjekovni utemeljeni identitet Bjelopavlića i drugih brdskih plemena, koji su svoju sudbinu vezivali sa četvoronahijskom Crnom Gorom, unoseći u novu državu svoj identitet i specifičnosti, što joj je davalo novi kvalitet, a dobilo se to da su im oni bili postepeno potiskivani i brisani, a nametan im je novocrnogorski identitet. Bjelopavlići i druga brdska plemena su imali vjekovima uređenu unutrašnju plemensku organizaciju i specifičnosti. To je naročito poštovao mitropolit Petar Prvi, koji je i nakon donošenja “Stege, t.j. prvog zakonika crnogorskog, u slučajevima nekih sporova koji su se dešavali u Bjelopavlićima, naredio da se oni rešavaju po adetima brdskim, t.j. bjelopavlićkim, koji su predstavljali nepisane, običajne zakonike, što su funkcionisali vjekovima, a po njima se sudilo na plemenskim skupštinama. On je poštovao identitet brdskih plemena, pa je uvijek uz naziv Crne Gore isticao i Brda, dakle naziv države Crna gora i Brda (Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Rovca, Morača, Vasojevići). To je sve figuriralo dokle knjaz Nikola u poznijem dijelu svoje vladavine nije izbrisao naziv Brda, kako bi državu unifikovao i preveo ih u crnogorski identitet, ne sporeći, kao ni njegovi predhodnici, njihov zajednički srpski imenitelj. Treba biti do kraja iskren i priznati da su se i neki vodeći Bjelopavlići i drugi Brđani svojevremeno uklopili u navedene projekte i to zbog zvanja i društvenog statusa, pa su pristali da bespogovorno služe dvorskoj kliki na Cetinju, olako pristajući da se izbriše iz naziva države njen drugi dio. t.j. naziv Brda, pri čemu se prišlo njihovoj asimilaciji i brisanju dotadašnjih identitetskih specifikuma.

Ali, bez obzira na navedeno, sve do pobjede totalitarne, ateističke, antisrpske, diktatorske komunističke ideologije srpstvo je bila kopča koja je prožimala i očuvala duh Crne Gore. Komunistička vladavina je obezduhovila, razorila srpsko biće Crne Gore, pri čemu je bilo i Bjelopavlića, koji su učestvovali u stvaranju toga blasfemičkoga, satanističkog poretka. I umjesto da današnje generacije baštine osveštane vrijednosti, među kojima su bile i one koje nam je ostavila slavna Martinićka bitka, a koja je pokazala kako se bori za slobodu, srpstvo, za čast i dostojanstvo, a nasuprot tome aktuelni montenegrinski vlastodršci pogaziše i oskrnaviše svetopetrovićevske, njegoševske tekovine i sve druge vrijednosti što su nam ih u amanet ostavili naši uzvišeni preci i pod plaštom nekakvog “zakona o slobodi vjeroispovijesti“ pokušavaju da Mitropoliju Crnogorsko-primorsku, tj. Srpsku pravoslavnu crkvu, “reformišu” i upakuju u njihov montenegrinski, satanistički projekat.

Neka ovi raskolnici dobro razmisle i dozovu se pameti, pokaju se i pokušaju da zadobiju Božji blagoslov i blagoslov Božjih bogougodnika Sv. Petra Cetinjskog i Sv. Vasilija Ostroškog i Tvdoškog, u suprotnom rizikuju na njihov gnjev zbog bogohulništva. Neka stave prst na čelo, a krst u ruci i shvate kako su prošli oni koji su hulili na Crkvu Božiju, među kojima i oni koji su 90-tih godina prošlog vijeka bili akteri kamenovanja cetinjskog manastira u namjeri da protjeraju i svrgnu sa duhovnog prestola mitropolita Crnogorsko-primorskog g. Amfilohija Radovića, a ustoliče tzv. CPC, tj. raščinjenog i anatemisanog Miraša Dedejića, odnosno tada Antonija Abramovića, kao i mogi drugi slični slučajevi.

Zato apelujem u prvom redu na pojedine moje Bjelopavliće da ne idu putem izdaje i vjerolomstva, što čine iz ličnog šićara, već da se vrate svojim korjenima kako ne bi bacili anatemu na sebe i na svoje potomstvo, jer ni moćni vezir Mahmut-paša, prevjereni potomak Crnojevića, nije uspio da pokori Bjelopavliće, iako je uz njega bila moćna vojna sila, jer sila, pravda i istina je u Gospoda Boga, i u one koji ga slijede, pa ni današnji natoizirani, montenegrinski veziri i njihove sluge neće uspjeti da ugroze našu duhovnost i izbrišu srpski identitet Bjelopavlića i Crne Gore, i pretvore ih u svoje podanike i tuđe roblje.