Mjesta i znamenitosti

Reportaža sa Zete: Čekrk na slatkim mukama

Reportaža: Reka Zeta

Moja iskustva vezana su za donji tok, najviše oko Spuža, Danilovgrada i ušća u Moraču. Zeta je u ovom donjem, delu toka mirna reka i meandrira. Brzaci i bukovi su retki i kratki. Prve brzake na donjoj Zeti nalazimo već kod njenog “drugog izvora” Glave Zete, Tunjeva…. Zatim slede dugi virovi pa ponovo oko Danilovgrada i u njemu par plićih i bržih delova i brzaka.

Nakon ovog dela Zeta postaje poput kakve ravničarske reke koja mirno meandrira kroz Bjelopavlićku ravnicu skoro do Spuža. Njene obale su divlje, neuređene, ogromne vrbe su se od starosti ili poplave obrušile u vodu, gde ostaju godinama pružajući tako ribama izuzetna skrovišta, dok nama ribolovcima zadaju glavobolje. Kako prići i prezentovati ribi mamac, te je prevariti i uloviti? Dno joj je uglavnom peskovito. Ponegde uz obalu raste lokvanj i druga rečna vegetacija. Rečno korito je uglavnom strmih ivica i reka je dosta duboka. Dubine od pet do osam metara nisu retkost, a ima i skoro duplo dubljih delova.

Gaz na rijeci Zeti

U Spužu je sledeći deo koji podseća na klasičnu salmonidnu vodu, prelivi, bukovi oko novog mosta i starog kamenog, koji je odavno srušen. Nakon Spuža Zeta se ponovo smiruje, pa nekoliko kilometara lagano klizi skoro do ušća u Moraču.

Vranjske njive – Niz vodu

Vranjske njive – uz vodu

Neposredno pre ušća nalazi se mesto zvano Vranjske Njive oko kojeg ova reka po poslednji put pokazuje svoju moć i lepotu. U ovom mestašcu je poslednji i, koliko mi je poznato, najjači buk na Zeti. Zeta je preko zime i u proleće nepredvidiva reka, jer prima vodu sa svih planina koje okružuju Bjelopavlićku ravnicu. Nije neobično da naraste i po pet metara, retko se dešava da nadođe i više do desetak, tako je jedne godine prelivala most u Danilovgradu. Leti se sve smiruje, mada i za vreme najvećih žega ne opada na kritičan nivo ili presušuje, poput Morače.

Ribe Zete

Od riba u Zeti žive: ukljeva, brcak, jegulja, gaovica, potočna mrena, poneki krap, ogromni skobalji, klen, potočara, kalifornijke retke, ali krupne, i naravno glavatice koje u Zeti rastu ogromne, preko 30 kg i retka, skoro istrebljena – mekousna pastrmka.

Glavatica 75 cm

Klen sa Morače

Nama, mušičarima, na Zeti, od značaja su samo potočara i klen i eventualno sitnije glavatice. I ostale ribe,poput brcaka i ukljeva, se mogu uspešno loviti mušičarskim priborom, mada zbog njihove veličine,i postojanja atraktivnijih vrsta, meni nikad nisu bile interesantne za ciljani lov. Mekousna je nažalost skoro istrebljena. Krupne glavatice se kriju u dubinama i granju i po pravilu ih je nemoguće prevariti danju.

Ribolov na Zeti počinje čim prođu snežne vode i reka uđe u korito. Tada počinju prva rojenja insekata. Razni tularaši i jednodnevke izleću iz vode na sve strane, ali česte površinske aktivnosti nema skoro nikada. Mogu se usuditi da kažem da su strimer i nimfa najbolji izbor u 90 % situacija. Verujem da je tako zbog dubine reke i činjenice da je glavatica dominantna riba, a ona, čak i kao sitnija, uglavnom jede ribu, a i ne voli da se diže ka površini. Karakterističnih insekata samo za obale Zete, nema, jedino su kamenjarke ređe. Roji se sve kao u drugim rekama, jedino je bitno znati da zbog toplije klime ta rojenja počinju ranije, čak i do 20 dana.

Ovdje su veliki klenovi i pastrmke

Tokom leta većina riba se kreće po brzacima i bukovima zbog mnogo veće koncentracije kiseonika i sitne ribe. Na Zeti se ribe nalaze na uobičajenim mestima kao i na drugim rekama, znači kamenje, pojasevi vegetacije, razno granje…, ali je riba dosta preplašena. Mora se biti obazriv i tokom prilaska mestu i tokom hodanja kroz vodu, a prezentacija mora biti skoro pa savršena. Sitniji primerci pastrmke su u plićacima i vole da napadaju sve što vide, mada su moj izbor uglavnom crni strimeri, wooly bugger pogotovu. Pupe sedževa su još jedan adut na Zeti zbog obilja sedževa, a na sporijim mestima fazanov rep u paraloop varijanti na udici broj 14 mi je doneo lepih trenutaka.

Glavatica, je čuvena riba u Zeti, raste i preko trideset kilograma. Verovatno više nema tolikih primeraka, zbog krivolova. Ona je jedna od načešće lovljenih riba, a opet je misterija za mnoge. One veće ne vole plićake. Love uglavnom noću i to većinom sitnu ribu. Preko dana bi poneka mogla da se dobije u virovima, oko granja sa ekstra teškim strimerima, tonućim strunama, malo jačim štapovima, ali je to Sizifov posao. Tada ju je teško dobiti i varaličarenjem. One sitnije do kilogram, eventualno, dva mogu se često videti u plićim delovima reke kako se, na dnu, hrane raznim nimfama i ponekad krenu za nekim emerdžerom ili ribicom. Takve primerke, ne treba podcenjivati, oprezne su i ako posumljaju bilo šta, odustaju od napada. Događalo mi se da prate strimera i samo mu čupkaju repić, po nekoliko puta, kao da ga probaju. Mušicu znaju da prate i po nekoliko metara i odustanu. U takvim trenucima svakom mušičaru srce zaigra, popne se u grlo od adrenalina. Borbene su kao i svaka pastrmka, ali retko iskaču iz vode, uglavnom vuku ka dnu, beže ka nekoj prepreci i sl… Nakon borbe i zamaranja riba se teško oporavlja, poput lipljena, tokom puštanja. Traje nekad i po nekoliko minuta. Mnogi ribolovci iz okolnih mesta je i ne puštaju, jer misle da će uginuti kad je puste. Verujem da je to većini samo opravdanje kako bi i sitnije primerke uzimali.

Nekada jedna od najbrojnijih riba, klen je dosta proređen, ali se i dalje love primerci čak i do 4kg, ali ne na muvu. Klen se najviše zadržava u mirnijim delovima ispod vrba, u lokvanju. Nekada su ga lovili na običan leskov štap i skakavca, brzi pec, iz drvenih čamaca lagano klizeći uz obalu. Ja sam pokušao samo jedan put da ga lovim slično tome, iz čamca na mušičarca. Lovili smo uglavnom sitnije komade, 20 – 30cm. Najviše smo koristili veće muve, a najbolje je bilo na bambulu. Bambula klena privlači na Zeti kao i na svim ostalim rekama na kojima sam lovio. Na Zeti je posebno dobra, jer klena ponekad treba privući i sa većih dubina ili iz granja, a njeno bućkanje je za njega dodatan podstrek. Ovde se klen bori neuporedivo bolje nego na ostalim rekama. Jak je i do zadnjeg daha nabija u dno. Nije nimalo naivan. Sledeći moj odlazak na Zetu će ceo biti posvećen mušičarenju. Naglasak će biti na klenu i lovu iz čamca, jer sam ga zapostavio loveći pastrmke.

Pribor

Univerzalan štap za Zetu bi bila neka petica, jer se teže nimfe i strimeri često koriste. Dužina štapa nije toliko bitna, jer je reka velika, pa prostor uglavnom nije problem. Pastrmke kilašice nisu tako retke, iako je reka po mom mišljenju, opustošena. Struna može bilo koja, DT ili WF, ja koristim DT, a predvezi (leader) duži sa tanjim tipetima (od 0.14mm do 0.20mm). Ribe sa veće dubine imaju prilično vremena da zagledaju ceo sistem i muvu dok dođe do nje. Prilikom nimfarenja često koristim olovne kuglice, da bi što pre spustio muvu, ponekad i preko dva metra duboko.

Ljudi sa Zete

Mušičareći pored Zete osećaćete se uglavnom kao da niste sa ove planete. Ljudi, ako ih bude u blizini, će stajati da vas gledaju, čude se, raspituju, šta je to, što taj maše i slično? Ribolovci će vas uglavnom savetovati da te sitne muve ne rade tu. One moraju da budu velike, čupave… Ponekad ih i vredi poslušati. Pojedini ribolovci, najčešće oni najneugledniji, u maskirnim uniformama, samotnjaci će vas dobro posavetovati, jer su takvi najčešće više na vodi nego kući. Oni znaju tačan kvadratni metar i vreme hranjenja pojedinih riba, čak i velikih pastrmki, ali i oni retko uspeju da ih prevare. Imao sam čast, kao klinac, da upoznam jednog od njih – Jogija. Čovek koji zna brojno stanje pastrmki u svom kraju, jedino što im imena nije dao, jer ga verovatno mrzi. Od njega sam dosta naučio. Na Zetu skoro nikada ne izlazim popodne na vodu. Jutro je najbolje, pa veče, Još ako kiša rominja, svašta može da vam stavi čekrk na slatke muke.

Dozvole ili crna hronika

Oko dozvola ljudi koji dolaze na Zetu ne treba da brinu, tačnije ne treba ni da ih kupuju. Ovo je ružno reći, ali tako je. Jedini deo koji čuvari posećuju je prvih par km nizvodno od Glave Zete i Glavu Zete, mada i to retko. Ja pecam na Zeti više od 10 godina i video sam ih poslednji i jedini put možda 2000. godine. Nadam se da će se i to uskoro promeniti. Ljudi koji tada naiđu na Zetu će moći da kupe dnevne dozvole u Danilovgradu. Ribolovačko udruženje nije teško naći, samo pitamo nekoga, jer ima par ulica u gradu. Lov ribe strujom i puškom je najrasprostranjeniji, samice nisu retkost kao i dinamit, mada se dinamit, čini mi se, sve ređe koristi. Minimalne mere i ograničenje u količini ribe koja se nosi skoro niko ne poštuje, ali se reka uvek nekako obnovi. Sam dolazak je jednostavan. U Podgorici pitamo nekoga da nas uputi na stari put za Danilovgrad. Idući tim putem prvo mesto koje je dostupno i kolima je gore pomenuto Vranjske njive, slede Spuž, Danilovgrad, Tunjevo i Glava Zete. Kad se skrene desno sa starog puta ka Danilovgradu, većina sporednih puteva će vas odvesti do Zete, ali mali broj mesta je pogodan za mušičarenje. Može samo iz čamca. Zato je moj predlog obići samo ona mesta koja sam pomenuo ili otići sa nekim ko je poznaje reku.

Most na Zeti nekada

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I za kraj, dođite i sami se uverite.

Priroda na Zeti nije netaknuta, ali je i dalje prelepa. Moć reke se vidi na svakom koraku, u njenim retkim, ali lepim bukovima, u oborenom drveću koje svedoči o njenoj snazi i naravno ribama koje u njoj lovimo. One su prepredene i bore se do kraja. Zeta je svakako reka koju preporučujem svima da posete, ne samo zbog ulova, već zbog celog ambijenta i lepote. Ona je od prvog puta kada sam je ugledao moja omiljena oaza.

U blizini mosta u Spužu

(POSEBAN OKVIR)

Zeta je desna pritoka reke Morače u Crnoj Gori. Izvire kao potok Surduk, koji se u Nikšićkom polju, nakon dve manje pritoke, jednu iz Vukova vrela, a drugu iz vira Kule, naziva Sušica. Pošto primi Rastovac (Brezovicu) i jednu bezimenu rečicu, zove se Zeta, u koju se uliva Moštanica. Pri niskom vodostaju gubi vodu u više ponora, a kad jače nadođe, propada na ivici polja u ponor Slivlje, zajedno sa svojom pritokom Gračanicom. Odatle teče podzemno u pravoj liniji, oko 5km i ponovo izbija iz pećine na južnoj padini Planinice na vrelu Perućice i Glave Zete, na visini od 100m, a oko 550m niže od ponora Slivlja. Kod sela Tvorila pravi vodopad Slap. Kroz Bjelopavlićku ravnicu teče mirno i meandrira. Sa obe strane prima po nekoliko manjih pritoka i ispod ruševina Duklje (nekadašnjeg grada kod Podgorice), uliva se u Moraču kao njena glavna pritoka. Do Slivlja se zove Gornja Zeta, a od vrela Perućica Donja Zeta. Njena dužina, s podzemnim tokom, iznosi 89km, a površina sliva 1.547 km². Zeta nosi znatnu količinu vode pa su na Glavi Zete i Slapu podignute hidrocentrale.

Muve za Zetu

Ovo su neke muvice koje rade na Zeti. Žuti, narandžasti i bordo tulari na većim udicama sa ili bez mesinganih glava su muve koje se moraju imati na Zeti, kao i crni wooly bugger. Takođe i suva verzija bordo tulara ili jednodnevki je muva koja se mora imati, i mora biti na velikim udicama, obično 10 ili 8 kao i za nimfe.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

tekst i foto: Vladimir Petrović – Oholi
foto: Ivan Knežević

Novije

Prvi put u Crnoj Gori: Fudbalska utakmica zatvorskih čuvara i bivših osuđenika

Ne propustite

Gest mljekare „Lazine“ za svaku pohvalu: Najmlađima obezbijedili više od 500 poklon paketića

Reklama

Ostavite komentar

You must be logged in to post a comment Login

Жао нам је, да би поставили коментар, морате бити пријављени.

Društvo

Čuda su moguća: Danas je Sveti Vasilije Ostroški

Srpska pravoslavna crkva i vjernici slave danas Svetog Vasilija Ostroškog – velikog čudotvorca, čije se mošti čuvaju u manastiru Ostrog, u Crnoj Gori.

Pravoslavni vjernici ovog svetitelja poštuju i svetkuju u svim zemljama, a njegova bezbrojna čuda prepričavaju se širom svijeta.

U manastir Ostrog dolaze ljudi i drugih vjeroispovesti među kojima ima i muslimana koji pred moštima Vasilija Ostroškog traže spas i iscjeljenje od teških bolesti i muka koje su ih zadesile.

Sveti Vasilije Ostroški (Jovanović) rođen je u selu Mrkonjići, Popovo Polje u Hercegovini, u Republici Srpskoj. Odatle je otišao u trebinjski manastir Uspenija Presvete Bogorodice gdje se zamonašio i započeo život podvižnika.

Kao episkop zahumsko-hercegovački i skenderijski živjeo je u manastiru Tvrdošu, služeći pravoslavnoj vjeri i ćuvajući svoje vjernike od turskih svireposti.

Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog, gdje je nastavio podvižnički život i gdje se upokojio 1671. godine u svojoj keliji.

Iz stijene pored koje se upokojio, kasnije je izrasla vinova loza, iako u stijeni nema zemlje.

Život Svetog Vasilija bio je u Bogu i sazdan po Hristu. Kada se Vasilije upokojio njegova kelija bila je obasjana svjetlošću. Tada je narod počeo da dolazi na njegov grob i moli se.

Prema predanju, sedam godina nakon smrti Svetog Vasilija, tadašnjem igumanu manastira u Župi kod Nikšića javljao se često u snu. Jedne noći rekao mu je da dođe u Ostrog i otvori njegov grob. Tako je i uradio, a tijelo Svetog Vasilija našli su očuvano i mirisalo je na bosiljak.

Bio je smatran za svetitelja i još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo posle njegove smrti sve više vjernika dolazilo je po utjehu i spas. Sada na Ostrog dolaze i ljudi drugih vjeroispovesti iz raznih krajeva sveta.

Manastir je dobio ime po brdu koje se uzdiže iznad njega i podeljen je na Gornji i Donji Ostrog, gdje vjernici dolaze na poklonenje svetitelju, posebno na paznik Duhova, 50 dana po Vaskrsenju.

Ovaj manastir samo tokom ljeta obiđe oko 300.000 vjernika što ga svrstava u najveće pravoslavno svetilište na području cijele Evrope.

U Gornjem manastiru nalaze se dijve crkvice. Gornja je posvećena Časnom krstu, a druga (donja) Vavedenju Presvete Bogorodice. Gornju je podigao 1605. godine jeromonah Isaija iz sela Popa kraj Nikšića, s blagoslovom mitropolita Vasilija, a živopisana je 1667. godine. Za donju se ne zna tačno kada je sagrađena. Po jednoj verziji narodnog predanja, podigli su je isposnici koji su tu živjeli prije Svetog Vasilija.

Po drugoj verziji, koju je još Vuk Karadžić zabilježio po riječima ostroškog arhimandrita Nikodima Raičevića, crkvu je sagradio mitropolit Vasilije.

I ova je crkvica živopisana, vjerovatno kad i gornja (1667. godine). U njoj počivaju mošti Svetog Vasilija.

Mjesto na kome se nalazi Donji manastir ranije se zvalo Kosjeradići ili Goseradići. Kad je mitropolit Vasilije kupio ovo i nešto od okolnog zemljišta, on je u blizini te crkve podigao ambar i kuću za mlađe, te od svega toga kasnije postade manastir – Donji manastir Ostrog.

U februaru 1942. godine, za vrijeme bombardovanja manastira Ostrog, jedna granata iz brdskog topa njemačkog udarila je u kameni zid iznad Gornjeg manastira, razbila vrata na crkvici Časnog krsta, ali nije eksplodirala.

Granata se od pada razbila na dva dijela. Stručnim ispitivanjem kasnije je utvrđeno da je granata bila sasvim ispravna. Očigledno je da Svetitelj to nije dopustio. Ova granata se i danas čuva u Gornjem manastiru.

Poštovanje našeg naroda prema ovom Božjem ugodniku ogleda se i u podizanju u njegovu čast mnogobrojnih hramova. Posebno je lijep hram podignut svetitelju u njegovom gradu Onogoštu – Nikšiću.

Godine 1935. otvorena je u Beogradu bolnica nazvana po Svetom Vasiliju Ostroškom, a u Crkvi Svetog cara Konstantina i Jelene na Voždovcu čuva se i danas njegov sveti omofor.

Srpska pravoslavna crkva slavi svetog Vasilija Ostroškog svake godine 12. maja (29. aprila, po julijanskom kalendaru).

NASTAVI SA ČITANJEM

Mjesta i znamenitosti

Sveti Vasilije Ostroški i Knez Raič

Starinci, Dukađinci i noviji doseljenici

Za vrijeme života Vasilija Ostroškog na Ostrogu bilo je mnogo problema sa unijaćenjem pravoslavnog stanovništva. Unijatski sveštenici iz Kotora i Dubrovnika su pokušavali na sve načine da slovensko pravoslavno stanovništvo pokatoliče i latiniziraju. Jedna od mjera koje su preduzimali je bilo huškanje lokalnih knezova i velikaša da zajedno sa seljacima i svojim vojnicima otimaju crkvena imanja i dobra Srpske pravoslavne crkve.

Ovo je jedna poznata epizoda i jedno čuveno pismo i crkvena kletva kada je Patrijarh Srpski Maksim prokleo pljačkaše i kneza Raiča koji su nasrtali na vlasništvo manastira Ostrog.

Nevolje Vasilija Ostroškog i kletva Patrijarha

Nasilništvo i otimačina ljetine i drugi dobara ostroških od strane pojedinih Bjelopavlića, predvođenih knezom Raičem, savrsnikom mitropolitovim, koji se ne obaziraše ni na zakone ljudske ni na zakone Božije, nastaviše se i postadoše toliki, da se oktobra 1667 mitropolit Vasilije sa gatačkim knezom Lukom Vladislavićem uputi da o svemu upozna Patrijarha Maksima i zaište njegov savjet šta mu je dalje činiti.

Patrijarh Maksim tada napisa i preko mitropolita Vasilija posla svoje čuveno pismo knezu Raiču, kojim se ovome izričito zabranjuje da dira u manastirska imanja i prijeti iznova teškim prokletstvima i svakom drugom ko udara na posjed Presvete Bogorodice u Ostrogu, ali i izražava sumnju da počinioci djela ove pakosti i štete ne čine sami od sebe, nego podsticani od strane tuđinaca, „tuđih kaluđera“ kojima isti milostinju daju i crkve pomažu dizati, radeći stvar unije:

„Maksim, Božijom milošću patrijarh Pećki i Srbima i Bugarima i ostalima. Pišem u bogočuvano pleme Vražegrmve, kir knezu Raiču i svima hristijanima mir i blagoslovenije; koji se povinujete zakonu Božijem i starijega pisanju, da znate da nam dolažaše vladika Vasilje i kaza nam da je kupio Velji Do u Save Lakovića za 12 i po groša. I ako neko od vas hristijana pokuša da otme taj Do od manastira, zvanoga Ostrog, hrama Vavedenija Presvete Vladičice naše Bogorodice u Svagdadjeve Marije, da oduzme njemu Gospod takvom razoritelju njegov dom i njega i njegove sinove i njegovu stoku i sve njegovo imanje da mu Gospod uništi i raspe nenadno, i da mu trag i korijen pogine u vjeke. Amin.

I za taj Do i za drugu zemlju koju je kupio vladika te je Crkvi ostavio, ili je koji hristijanin Crkvi prodao ili priložio za svoju dušu, pak je drugi nesputano pritiska, da ga pritisne svaka rđa, njega i njegov dom, ili Crkveno krade ili neputano troši, potro njega Gospod Bog.

I ako hoćete svojoj Crkvi i svojim kaludjerima krasti ili pakost tvoriti, a tudjim crkvama i kaludjerima milostinju davati, ako ćete tako činiti, nećete od Boga nijedno dobro imati. A koji ne posluša ovo pismo, da je proklet i da mu trag pogine, a on se razveže vavijek. Amin.

Mjeseca oktomvrija 5 … ljeta 7175. (1667) u Peći.

Po povratku mitropolita Vasilija Ostroškog iz Patrijašije, knez Raič mu dodje u posjetu i primi k znanju pismo Patrijarhovo. Pripoveda se da je knez Raič u gostima kod mitropolita bio nekoliko dana i da je sobom donio bogate poklone. Ipak, to kao da ne mogade uticati na sudbinu koju knez bijaše izabrao dotadašnjim svojim nepočinstvima.

Uskoro ga snadje strašna nesreća: izgiboše mu petorica sinova, a samo jedan, najmladji, koji bijaše u kolijevci prežive nesrećan napad hajduka Baje Pivljanina, koj namjeri da kazni obijesnog kneza.

Milostivi mitropolit Vasilije Ostroški potresen dogadjajem koji mu, pohitavši njemu ispriča sam knez, pomoli se Bogu i izmoli milost za starog kneza Raiča, a njega posavjetova da se kaje za svoje grehe i za grijehe svojih sinova, a kada dodje vrijeme, da se ponovo oženi i pobrine za novi porod, koji će mu Gospod poslati. Vjenčanje Raiča i njegove nove nevjeste svrši sam Mitropolit Vasilije Ostroški koji mu i krsti dva sina, koji se u tome braku rodiše, postavši dobar prijatelj sa cijelom porodicom.

NASTAVI SA ČITANJEM