Svetozar Popović – Dio istine o Matu Glušcu - Volim Danilovgrad
Connect with us

Mjesta i znamenitosti

Svetozar Popović – Dio istine o Matu Glušcu

Pratite portal Volim Danilovgrad na Instagramu Klikom ovdje

Mato Glušac, prorok,  živio je u devetnaestom vijeku. Prisutan je svuda  u  Crnoj Gori,  po pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio stvarnosti toga vremena Crne Gore i prorok mnogih događaja koji su se obistinili za vrijeme i nakon njegove smrti.

Po pričanju, došao je  nakon pogibije Smail Age Čengića, jer je prorekao njegovu smrt i dolazak njegove glave na njegovom zelenku* na Cetinju. Nakon ovog događaja sklonio se od zuluma Aginih naslednika i obreo se na ovim prostorima. No nećemo govoriti o tom vremenu o kome je mnogo ispričano, već o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šuja  Popovića u selo Zagreda nadomak Danilovgrada. Po pričanjima sinova Šujovih, naslednik jednog od njih,  unuk Milovana Popovića,  piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.

Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren, sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koje nikada nije obućom pokrivao. U svojim mislima i gledanjima u budućnost nikada ni sa kim nije pričao niti odgovarao na pitanja. Uvijek je pričao sam sa sobom ili za sebe, ali naglas, da ga svi okolo čuju. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje ničije pitanje ili razgovor, pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /čovjek koji ne čuje/ U vrijeme kada je duboko sam sa sobom ili nekim višim silama komunicirao, gugutao bi  tiho, više za sebe, držeći se za palčeve nogu  s obadvije ruke. U tom i takvom razmišljanju nastala su mnoga njegova proročanstva i desili se mnogi značajni događaji u Crnoj Gori koje je prorekao, govoreći više sebi nego drugima koji su ga mogli, ali nijesu morali čuti.

Svoje staračke dane  provodio je kod svog kuma Šuja Popovića u Zagredu. Bio je kum na krštenju njegove najstarije kćerke Sinđe kojoj je  dao ime. Na krštenju sjedio je na jednoj ponjavi * iza ognjišta  sam sa svojim mislima,  ne osvrćuci se na  prisutne, izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao  na sebi svojstven način: –“Sinđa, Sinđa….. Neće biti u ovu uru ali u potonju daće bog biće… biće”.

Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo koje se obistinilo. ”Neće biti…” značilo je  neće biti više djece i bilo je tako. Sinđina majka, a Šujova žena, umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete, kćerku Sinđu. Njegove riječi“… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije  obistinile su se i Šujo se ponovo oženio i imao veliki porod šest sinova i jednu kćerku.

Kako je Mato Glušac najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredi kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao, ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas zapamćenih.

Jednog dana sjedeći iza ognjišta, duboko utonuo  u svoju istinu, skočio je i više za sebe glasno rekao- “Uh… uh… teško tebi danas Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao, ali je bolje ovako”. Na pitanje Zagređana – “Što je Mato” kratko je odgovorio: “Čuće se… čuće se”, završio je svoju  priču. Sjutra dan je stigao glas da je Todor Kadić ubio knjaza Danila u Kotoru, to je bilo ono Matovo “Uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.

Kako se iz Zagrede ispred kuće Šuja Popovića vidi cijela bjelopavlićka ravnica od Pandurice do Veljega brda, Mato je sa pidžuna* koji i danas postoji, gledao bjelopavlićku ravnicu koja je tada  bila naseljena. Nije bilo  kuća osim nekolike plotnjače.* Mato je rekao: “Vidite li ovu ravnicu…? Doće vrijeme kad će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače, to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa*  polako početi da naseljava ove prostore. Na pitanje: Kako to misliš Mato? Kratko je odgovorio: “Ja rekoh, ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora” Na pitanje: “… kad će to biti”? Rekao je: “biće … biće. No biće i još ponešto. Ovom ravnicom proteće se crna zmija s kraja na kraj i ista opasati Garač. Biće muke ali i dobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.

Proročanstvo se danas obistinilo. Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija gledano iz Zagrede, a i Garač je opasan asfaltnim putem, pa eto istine u njegovom proročanstvu.

Osim ovih, pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi, ali o njima će  pisati neko drugi.

Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek  ijo iz istog vagana istom ožicom i nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu, pio je iz istog putiera i svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.

Jedne večeri u dubokoj starosti ustao je i počeo da se sprema. Na pitanje: ”Đe ćeš noćas Mato…”, kratko je odgovorio: “Đe i drugi ljudi, pa oću da budem bliži”. Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je zadnji put rekao zbogom, i dodao: ”Kad umrem, moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.

Otišao je i više se nije vratio. Umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen pred crkvom Sveta Tekla /Ćekla/, a na njegovom grobu iznikla je košćela, koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku i vremenu u kojem je živio.

*zelenko: konj

*ponjava- tkana prostirka na koju se sjeđeli

*pidžun – isklesani kamen na kojemu se sjeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.

*plotnjača – koliba opletena od pruća i oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše i nevremena

*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je i kako on mogao znati o postojanju žute rase

*Prisuti – dodati još hrane

*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru

*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće i Zagredu

Ostavite komentar

You must be logged in to post a comment Login

Mjesta i znamenitosti

Džamije u Spužu

Pratite portal Volim Danilovgrad na Instagramu Klikom ovdje

Prva džamija u Spužu izgrađena je 1704. godine i dobila je ime sultana Ahmeda III koji je tada upravljao Carstvom. Džamija je bila izgrađena ispod Spuške glavice u njenom podnožju.

Džamija je bila izgrađena ispod Spuške glavice u njenom podnožju, na lokalitetu koji se danas nalazi preko mosta na rijeci Zeti na udaljenosti od oko 50 m. Kako je vojna posada tvrđave Spuž bila mnogobrojna, a sudeći i prema činjenici da je džamija bila podignuta u okviru gradskih zidina, slobodno bi se moglo zaključiti da je ona u početku najviše služila članovima vojnog garnizona, kako bi uspješno mogli obavljati vjerske dužnosti. Kasnije, sa porastom broja civilnog stanovništva, namaze su u njoj mogli obavljati i ostali građani Spuža.

Izgradnja džamije podrazumijevala je da ona mora imati i svoje službenike – hatibe (visoko pobožne ljude koji su se starali o sprovođenju svih propisa koje je nalagao šerijat), mutavelije (starali su se oko utroška novca, održavali su objekat raznim opravkama i sl.), imama (vjerski obrazovani ljudi – službenici koji su bili vrlo ugledni i povjerljivi među džematlijama i koji su ih predvodili u vjerskim radnjama, molitvama), mujezina (službenik koji je predvodio vjernike
u namazu i koji se prvi oglašavao sa munare ezanom (pozivom) na molitvu), kajima (lice koje se staralo o higijeni u džamijskom zdanju) i druge službenike.

Prema raspoloživim podacima može se reći da su službenici Sultan Ahmedove džamije u Spužu primali platu iz državne blagajne, jer pomenuta džamija u početku nije imala svoj vakuf. Interesantno je dodati da se zdanje Sultan Ahmedove džamije dugo održalo u Spužu i negdje do 1938. godine bio je očuvan i džamijski krov, koga nije bilo 1939. godine, ali je uz džamiju bio još uvijek dobro očuvan minaret.

Husein-age Mećikukića džamija u Spužu podignuta je prije 1723. godine na mjestu zvanom Ada, zapadno od puta prema Martinićima.

Treća spuška džamija bila je podignuta na lijevoj obali Zete, na udaljenosti od oko 200 m zapadno od ulaza na most, ispod puta prema Martinićima, između mahale Derdemez i Bećirovića mahale… Na staroj fotografiji skroz lijevo vide se ostaci džamije i munare.

NASTAVI SA ČITANJEM

Društvo

Uređena staza do martinićke Gradine

Pratite portal Volim Danilovgrad na Instagramu Klikom ovdje

Uz veliku volju smo doveli teren da bude čist i prohodan, a unutrašnjost ostataka Crkve oslobodili rastinja kako bi zainteresovani mještani i ostali građani mogli doći u obilazak, saopštili su iz crkvenog odbora crkve Sv. Petra Cetinjskog.

Istorijat:

Gradina u Martinićima (Gornjim, Donjim i Gradini) istočno od Spuža u Crnoj Gori, predstavlja ruševine utvrđenja iz prednemanjićke epohe. Smještena je na jednom brežuljku, uz rub doline rijeke Zete.

Ne pominje se u istorijskim izvorima, a kao Gradina u Martinićima se javlja tek u novijoj literaturi. Nastala je najverovatnije u vrijeme seobe naroda odnosno dolaska Slovena na taj dio Balkana. U lokalnoj tradiciji pominje se kao mjesto u kome je rođen otac Stevana Nemanje, Zavida.

Martinićka gradina se vjerovatno može identifikovati sa gradom Lontodoklom, koju Konstantin Porfirogenit pominje kao jedan od tri naseljena grada u Duklji.

Moguće je da su ovo naselje, formirano samo na dva sata hoda od antičke Dokleje, osnovali njeni izbjegli stanovnici u vrijeme doseljavanja Slovena. Vrijeme napuštanja naselja se ne zna, ali se pretpostavlja da se to moglo dogoditi vrlo rano, već krajem XII vijeka.

Gradina je formirana na prostranom vrhu brda koje skoro sa svih strana ima nepristupačne litice. Unutar bedema nalaze se ostaci jedne četvorougaone građevine, kao i jedan manji objekat koji podsjeća na rimske vojne logore (kastrume). Ovi ostaci je moguće da su postojali i prije nego što su bili izgrađeni bedemi.

U sjevernom dijelu Gradine, nalaze se ostaci velike trobrodne bazilike. Tokom arheoloških istraživanja, kod nje je pronađen veliki broj predromaničke plitkoreljefne kamene plastike, čijom analizom se potvrđuje da se radi o reprezentativnom sakralnom objektu, nastalom u X ili XI vijeku. U njenom središtu, pronađeno je postolje episkopskog prestola, a na pronađenim fragmentima ikonostasa postoje ostaci natpisa. Na njima se, na latinskom jeziku, pominje arhangel Mihajlo (kome je crkva vjerovatno bila posvećena) odnosno, na grčkom jeziku, izvjesni Petar, koji je vjerovatno bio ktitor crkve, a koga pojedini autori izjednačavaju sa knezom Petrom Gojnikovićem (kraj IX—početak X vijeka).

MARTINIĆKA GRADINA

NASTAVI SA ČITANJEM

Sponzorisano

Sponzorisano

Seljak.me i VD

Danilovgrad
Делимично облачно
06:0319:24 CEST
Осећај: 5°C
Ветар: 18km/h N
Влажност: 62%
Притисак: 1018.96mbar
УВ индекс: 0
ЧетПетСуб
15/3°C
18/8°C
14/8°C

Facebook

Instagram

Najčitanije