Connect with us

Mjesta i znamenitosti

Svetozar Popović – Dio istine o Matu Glušcu

Published

on

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Mato Glušac, prorok,  živio je u devetnaestom vijeku. Prisutan je svuda  u  Crnoj Gori,  po pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio stvarnosti toga vremena Crne Gore i prorok mnogih događaja koji su se obistinili za vrijeme i nakon njegove smrti.

Po pričanju, došao je  nakon pogibije Smail Age Čengića, jer je prorekao njegovu smrt i dolazak njegove glave na njegovom zelenku* na Cetinju. Nakon ovog događaja sklonio se od zuluma Aginih naslednika i obreo se na ovim prostorima. No nećemo govoriti o tom vremenu o kome je mnogo ispričano, već o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šuja  Popovića u selo Zagreda nadomak Danilovgrada. Po pričanjima sinova Šujovih, naslednik jednog od njih,  unuk Milovana Popovića,  piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.

Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren, sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koje nikada nije obućom pokrivao. U svojim mislima i gledanjima u budućnost nikada ni sa kim nije pričao niti odgovarao na pitanja. Uvijek je pričao sam sa sobom ili za sebe, ali naglas, da ga svi okolo čuju. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje ničije pitanje ili razgovor, pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /čovjek koji ne čuje/ U vrijeme kada je duboko sam sa sobom ili nekim višim silama komunicirao, gugutao bi  tiho, više za sebe, držeći se za palčeve nogu  s obadvije ruke. U tom i takvom razmišljanju nastala su mnoga njegova proročanstva i desili se mnogi značajni događaji u Crnoj Gori koje je prorekao, govoreći više sebi nego drugima koji su ga mogli, ali nijesu morali čuti.

Svoje staračke dane  provodio je kod svog kuma Šuja Popovića u Zagredu. Bio je kum na krštenju njegove najstarije kćerke Sinđe kojoj je  dao ime. Na krštenju sjedio je na jednoj ponjavi * iza ognjišta  sam sa svojim mislima,  ne osvrćuci se na  prisutne, izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao  na sebi svojstven način: –“Sinđa, Sinđa….. Neće biti u ovu uru ali u potonju daće bog biće… biće”.

Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo koje se obistinilo. ”Neće biti…” značilo je  neće biti više djece i bilo je tako. Sinđina majka, a Šujova žena, umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete, kćerku Sinđu. Njegove riječi“… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije  obistinile su se i Šujo se ponovo oženio i imao veliki porod šest sinova i jednu kćerku.

Kako je Mato Glušac najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredi kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao, ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas zapamćenih.

Jednog dana sjedeći iza ognjišta, duboko utonuo  u svoju istinu, skočio je i više za sebe glasno rekao- “Uh… uh… teško tebi danas Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao, ali je bolje ovako”. Na pitanje Zagređana – “Što je Mato” kratko je odgovorio: “Čuće se… čuće se”, završio je svoju  priču. Sjutra dan je stigao glas da je Todor Kadić ubio knjaza Danila u Kotoru, to je bilo ono Matovo “Uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.

Kako se iz Zagrede ispred kuće Šuja Popovića vidi cijela bjelopavlićka ravnica od Pandurice do Veljega brda, Mato je sa pidžuna* koji i danas postoji, gledao bjelopavlićku ravnicu koja je tada  bila naseljena. Nije bilo  kuća osim nekolike plotnjače.* Mato je rekao: “Vidite li ovu ravnicu…? Doće vrijeme kad će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače, to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa*  polako početi da naseljava ove prostore. Na pitanje: Kako to misliš Mato? Kratko je odgovorio: “Ja rekoh, ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora” Na pitanje: “… kad će to biti”? Rekao je: “biće … biće. No biće i još ponešto. Ovom ravnicom proteće se crna zmija s kraja na kraj i ista opasati Garač. Biće muke ali i dobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.

Proročanstvo se danas obistinilo. Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija gledano iz Zagrede, a i Garač je opasan asfaltnim putem, pa eto istine u njegovom proročanstvu.

Osim ovih, pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi, ali o njima će  pisati neko drugi.

Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek  ijo iz istog vagana istom ožicom i nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu, pio je iz istog putiera i svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.

Jedne večeri u dubokoj starosti ustao je i počeo da se sprema. Na pitanje: ”Đe ćeš noćas Mato…”, kratko je odgovorio: “Đe i drugi ljudi, pa oću da budem bliži”. Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je zadnji put rekao zbogom, i dodao: ”Kad umrem, moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.

Otišao je i više se nije vratio. Umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen pred crkvom Sveta Tekla /Ćekla/, a na njegovom grobu iznikla je košćela, koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku i vremenu u kojem je živio.

*zelenko: konj

*ponjava- tkana prostirka na koju se sjeđeli

*pidžun – isklesani kamen na kojemu se sjeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.

*plotnjača – koliba opletena od pruća i oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše i nevremena

*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je i kako on mogao znati o postojanju žute rase

*Prisuti – dodati još hrane

*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru

*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće i Zagredu

Ostavite komentar

Leave a Reply

Društvo

Landža – park koji je poklonila priroda

Published

on

By

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Kod nas, s obzirom na klimatske uslove, ekološke performanse terena, te često neplanske urbane politike (usljed koje su stradale zelene površine pri izgradnji novih gradskih naselja) najčešće imamo parkove koje je čovjek podigao.

Pamtimo parkove koje je inicirao Kralj Nikola (Cetinje, Bar, Podgorica), te parkove na primorju koje su baštinili naši pomorci, ali i parkove i park šume koje su u tadašnjoj Jugoslaviji pošumljavali građani i inženjerijske jedinice JNA.

S druge strane, parkovi koje nam je priroda poklonila, mnogo su ređi. Parkovi, na primjer u Podgorici su parkovi nastali pošumljavanjem i brižnom kultivacijom površina. I na njihovom primjeru se vidi volja da se ozeleni novi urbani prostor, ali i potreba za zelenilom. S druge strane, postoje slučajevi kao u mnogim većim gradovima gdje su upravitelji poštedjeli šumu, projektujući je kao budući zeleni prostor velikog grada.

Tivoli, Ljubljana

Dakle, parkovi koje je priroda davno dala na dar, a čovjek samo malo intervenisao, prilagodivši nepristupačan šumski teren današnjem čovjeku čineći ga upotrebljivijim parkovskim prostorom. Takve parkove možemo sresti u državama nasledicama velikih imperija gdje su šume, odnosno lovišta carskih porodica prenamijenjene u gradske parkove.

This slideshow requires JavaScript.

London, Berlin, Beč samo su neki od prikaza poštovanja autentičnog ambijenta.

Prater park, Beč

 

Slučaj parka koje priroda nudi na dar imamo uz sami centar Danilovgrada, na prostoru Landža koji se nalazi na meandru rijeke Zete. Idealan prostor za park: zelene i vodene površine, višegodišnje drveće već prirodno podignuto među koje se mogu smjestiti infrastruktura za rekreaciju i slobodno vrijeme.

 

Prostor koji jednog dana može biti idealan model naučne labaratorije ili učionice na otvorenom u kojem đaci i studenti mogu sticati nova znanja o gradskim ekosistemima, u suživotu grada i prirodnog područja. Takođe, ovaj gradski raj bi lako uticao na transformaciju najbližih djelova grada, te omogućio adaptaciju obekata u nove poslovne prostore ili jednostavno podigao kvalitet življenja u neposrednoj blizini, što bi imalo i pozitivne ekonomske implikacije a Danilovgrad bi definitivno ostao “grad muzej prirode”.

NASTAVI SA ČITANJEM

Društvo

Parkovi – odraz kulture življenja u gradovima

Published

on

By

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Piše: Aleksandar Novović, politikolog

Istoriju nastanka i razvoja parkova možemo posmatrati kao istoriju u kojoj je čovjek stvarao životni prostor za sebe i svoju zajednicu. Stvarajući prostor po svojoj mjeri čovjek je itekako bio na ispitu svog odnosa sa prirodom, s jedne strane osvajajući je, s druge strane uvažavajući je.

Danas imamo velike gradove i metropole i izgleda da je čovjek više potčinjavao prirodu nego joj se povinovao, pa pomenuti džinovski urbani sistemi ni malo ili vrlo malo podsjećaju na nekadašnje životne prostore u kojima je čovjek izgrađivao ljudsku zajednicu. Međutim, jedno je ostalo i danas kao konstanta – potreba za prirodom. A urbana i razvojna politika gradova mora uvažiti taj sociološki i psihološki aspekt života u gradovima. Oduvijek, pa i danas priroda je izvor života za čovjeka i dobar odnos prema njoj danas nazivamo kulturom življenja.

Park prirode Rijeka Zeta, Landža

Parkovi koji su danas obilježja gradova, predstavljaju spomenike kulturi življenja i primjeri svjesnog odnosa čovjeka prema sebi i prirodi. Sačuvati i dizajnirati park u gradu znači podići živi spomenik urbanizmu i stvoriti dokaz umijeća življenja sa prirodom, ali i razumijevanja potreba građana.

Pri planskom razvoju urbanih cjelina, čovjek bi ostavljao vitalne djelove ekosistema na koje se novi grad naslanja. Oni djelovi koji su po sebi već bili karakteristični, bogati biodiverzitetom ili jednostavno lijepi ostavljani su kako zbog vrijednosti po sebi, tako i zbog vrijednosti koje će jednog dana imati za ljude u gabaritnom gradskom kompleksu. Ovakve primjere možemo pratiti u većim gradovima Evrope i svijeta. Za potrebe ovog teksta osvrnućemo se na dva grada centralne Evrope: Nama najbliža Ljubljana, nekad i dio zajedničke jugoslovenske države i grad Beč, jedan od najzelenijih gradova Evrope. Pod uticajem srednjeevropske kulture, arhitekture i urbanizma Ljubljana sačuvala je zelenu cjelinu, danas znanu kao park Tivoli koji decenijama predstavlja veliku rekreativnu i kulturnu zonu grada. U Beču, gradu sa preko 800 parkova, izdvajamo ogromni Prater park površine 6 miliona metara kvadratnih.

Tivoli, Ljubljana

Tivoli Park, Ljubljana Park

Tivoli danas je prepoznat ne samo kao gradski park nego i zaštićeno područje. 1984. godine uredbom je oblast proglašena kao prirodni predio od posebnog značaja. To je veliki ekosistemski kompleks koji obuhvata sami gradski park Tivoli i šumske oblasti Rožnika, brda Šiška i Koseze ukupne površine od 459 hektara. Na površini ovog parka osim sportske i rekreativne infrastrukture nalaze se i kulturni spomenici, ali zoološki vrt, ugostiteljski objekti itd.

Prater park u Beču

Neki podaci govore da u Beču na svakog stanovnika dođe čak 120 kvadratnih metara zelenila, čime se ovaj grad svrstava među najzelenije u Evropi.

Zabavni park Wurstelprater

Prater je velika zelena površina u Beču površine 6 miliona metara kvadratnih. Često, kada se govori o Prateru uglavnom se misli na zabavni park Wurstelprater, međutim ovaj park je fascinatna zelena urbana površina na kojoj se spajaju kultura i arhitektura, tradicija i inovacija.

Građani pored relaksacije, boravka u prirodi mogu svakodnevno i da se edukuju na sa mnogih edukativnih parkovskih tabli. Nekada je zemljište na kome se danas nalazi Prater bilo carsko lovište ali ga Jozef II otvara za javno korišćenje 1766. godine. Park postaje najatraktivniji lokalni prostor za rekreaciju u gradu i mesto na kome ubrzo niču restorani i kafei a zatim i razne druge atrakcije za zabavu poput ringišpila.

Prater, Beč

Veliki gradovi, ali i veliki parkovi

Naravno da veliki gradovi u svom razvoju moraju potčiniti ogromne zelene površine i prirodne ekosisteme i naravno da su se svi suočavali sa tzv racionalnim korištenjem resursa u ekonomski što povoljnijem razvoju. Ali danas možemo da vidimo da veliki gradovi su proporcionalno svojoj površini ostavljali i velike parkove.

U planskom urbanizmu, ako je već neminovno da se priroda sasječe, onda je isto tako nužno donijeti plan da se ostave zelene tačke na više lokacija u budućem gradu. Sjajan i blizak primjer je grad Beč koji ima preko 800 parkova. Ako se neko pita da li su ovi parkovi išli na štetu ekonomskog razvoja i da li su gradovi žrtvovali mogućnost izgradnji spektakularnih poslovnih prostora, hotela, stambenih zgrada, možemo reći da su parkovi investicija u kvalitet života; u zadovoljstvo i zdravlje građana; njihovo kvalitetnije slobodno vrijeme i potrebu za prirodom.

St James Park, London

Urbanističke i razvojne politike gradova su pokazale da ,,gubitak na ekonomskom polju“ znači dobitak na polju humanog življenja.

Danas isti ti parkovi na svojim obodima ili unutar zelenih površina imaju i ugostiteljske objekte, zoološke vrtove, luna parkove, turističke atrakcije. Na kraju, kao što je i Crna Gora u turističkom smislu brendirana kao Divlja ljepotica , tako i mogi veliki gradovi imaju svoje atraktivnosti i i turističke adute upravo u svojim parkovima.

NASTAVI SA ČITANJEM

Najčitanije