Zaboravljeni dan sudbine: Udes izmedju Djurdjevdana i Markovdana

Kako je 7. maj nekada smatran prelomnim trenutkom u crnogorskom i brdskom narodnom verovanju

Dok širom Balkana praznici Đurdjevdan i Markovdan i danas imaju veliku popularnost, malo ko pamti da je dan izmedju njih, 7. maj, u Crnoj Gori i Brdima nosio posebno ime i težinu — Udes. U narodnoj tradiciji Stare Crne Gore i Brda, naročito u krajevima Kuča, Pipera, Bjelopavlića i Donje Zete, ovaj dan bio je obavijen dubokim vjerovanjima i strahopoštovanjem.

Prema zapisima etnografa Jovana Erdeljanovića (Stara Crna Gora, 1926), vjerovalo se da se tog dana „prelama sudbina godine“ — šta god čovek učini toga dana, takva će mu biti sreća, zdravlje i uspjeh tokom cijele godine. Iz tog razloga, ljudi su izbjegavali teške poslove, putovanja, pa čak i uobičajene kućne obaveze poput pranja robe ili tkanja.

„Između Đurđevdana i Markovdana, na dan što ga narod zove Udes, smatra se da se prelama sudbina cijele godine. Taj dan ne valja činiti nikakve velike poslove, niti izgoniti stoku daleko, jer se vjeruje da bi onda u cijeloj godini čovjek imao nesreću ili da bi stoku snašlo kakvo zlo. Ženama je toga dana zabranjeno pranje, tkanje i svaki teži kućni posao. Narod kaže da ‘što čovek učini na Udes — takav će mu biti cio udio u godini’. Po nekim mjestima tog dana prskaju stoku i kuću vodom u kojoj je bilo uronjeno ljekovito bilje, za zdravlje i zaštitu od zla.“

„Što čovjek uradi na Udes — takav će mu biti cio udio u godini“, bilježi Sreten Vukosavljević u svom djelu o Zetskoj oblasti (1930). Domaćini su prskali vodu u kojoj je bilo potopljeno lekovito bilje po kući i stoci, verujući da će time obezbijediti zdravlje i zaštitu od bolesti i uroka.

Američki folklorista Milman Parry, tokom terenskog rada 1930-ih u Crmnici i Piperima, zabilježio je i vjerovanje da se na Udesu „duše mrtvih kreću među živima“. Paljenje bilja i kadjenje kuće smatrani su obaveznim za odbranu od zlih sila.

Osim praktičnih zabrana i rituala, Udes je bio i dan duboke unutrašnje refleksije. Stari su savjetovali mlađe da toga dana budu posebno obazrivi u govoru i ponašanju — da ne izgovaraju ružne riječi, da se ne svađaju i da ne pomišljaju loše o drugima, jer se verovalo da bi takve misli mogle „zacrtati“ tok čitave godine.

U nekim mjestima, posebno u Pipera i Kuča, organizovane su male porodične molitve i darivanja hrane siromašnima, kao vid čišćenja duše i sticanja blagoslova za naredni period.

Iako termin Udes danas gotovo da nije poznat široj javnosti, etnografski zapisi jasno svjedoče o njegovom dubokom značaju u tradicionalnom kalendaru crnogorskih i brdskih plemena. Na ovaj zaboravljeni dan vrijedno je podsjetiti se, ne samo zbog bogate istorije običaja, već i zbog razumijevanja načina na koji su naši preci doživljavali ritmove prirode, sudbine i zajednički život.