By 
Dobar dio prelijepih fotografija na Instagram profilu portala Volim Danilovgrad dolazi nam od našeg sugrađanina Zorana Milovića. Zoran je planinar, zaštitnik i ljubitelj prirode koji veći dio svog slobodnog vremena provodi na planinama širom Crne Gore. Od skora je sa svojim prijateljima osnovao i PD Lisac a sve a ciljem uživanja, predstavljanja i promocije ljepota naše Opštine i domovine.
Sa Zoranom smo razgovarali o ljubavi prema planini, potencijalima i budućim planovima. Uživajte u intervjuu koji je pred Vama i ne zaboravite da svi moramo doprinijeti očuvanju prirodnih ljepota Crne Gore.
Zoran Milović, Foto Privatna arhiva
Zorane prije svega hvala na vremenu. Da ugrabimo radne dane i kišovito vrijeme jer pretpostavljamo da si češće u planini nego u ravnici. Reci nam za početak reći nešto više o sebi, svom planinarskom iskustvu i ljubavi.
Hvala Vama na pozivu. Uvijek rado ističem da je portal Volim Danilovgrad, kao najobjektivniji medij, postao glavno sredstvo informisanja naših sugradjana.
Malo nas je pandemija korona virusa u proteklom periodu prizemljila i donekle ograničila u nekim planovima ali svakako ne i spriječila da uživamo u ljepotama u okviru naše opštine ali i da pravimo planove koji će se realizovati kada sve ovo prodje.
Sa jedne od tura, Foto Privatna arhiva
Da krenem od početka. Što se tiče ljubavi prema planinarenju, prirodi uopšte, svijesti o očuvanju životne sredine smatram da to nema datum nastanka bar ne kod mene, već da me to jednostavno prati tokom mog čitavog života. Kako sam rodjen na selu, u gradu kroz koji protiče rijeka sa najljepšim meandrima, planinama koje pružaju jedne od najljepših pogleda, nekako je bilo prirodno da budem u suživotu sa prirodom, da volim i poštujem istu.
Imam tu čast sto pripadam generaciji čiji je dobar dio djetinjstva protekao bez uticaja savremenih tehničkih uređaja (pametni telefoni, tableti i ostalo) pa sam svoje slobodno vrijeme provodio kao i većina djece tada, vozeći biciklo, družeći se sa vršnjacima, generalno, bili smo napolje.
U prirodi djeteta je da otkriva i istražuje tako da su moji prvi osvojeni vrhovi u djetinjstvu bili obližnja brda i uzvišenja iznad mog sela. Ozbiljnije sam se počeo da se bavim planinarenjem, samim tim i boravkom u prirodi, prije 7-8 godina kada sam u sopstvenoj režiji a kasnije i sa planinarskim društvima koja su imala te otvorene ture počeo da upoznajem našu domovinu. Nekako mi je boravak u prirodi omogućio da otkačim sve te loše stvari koje bi se nakupile tokom sedmice a u jednom trenutku sam izabrao da kažem ne ljekovima i da svoj problem sa diskusom koji me pratio, riješim tako što ću mirovanje i ležanje u krevetu zamijeniti sa boravkom na obali nekog planinskog jezera ili vrha. Uporedo sa tim počelo je i interesovanje prema fotografiji.
Dio si, ako se ne varamo, više planinarskih društava ali si ipak odlučio, da sa grupom prijatelja, osnuješ, za sada neformalno, udruženje planinara. Reci nam nešto o tome.
Tako je. Priča oko planinarskog društva je krenula sasvim spontano. Razgovarali smo medjusobno Biljana Vujović, Marija Bulajić i ja kako bi bilo lijepo da djelujemo kao planinarsko društvo, da okupimo ljude istog interesovanja, da imamo svoje neko obilježje a da sve to bude na dobrovoljnoj bazi. Jednostavno mislim da imam sreću što za prijatelje i za rodbinu imam ljude koji zajedno dijele iste vrijednosti, prije svega što vole i čuvaju prirodu i prija im boravak u njoj. Prvi zajednički uspon smo organizovali početkom prošle godine na Prutaš. Koliko god da je teško prilikom nekog uspona, pogled koji vas sačeka kada se popnete na vrh ne može dočarati ni jedna fotografija iako mi je ista hobi.
Doba korone iskoristili smo jako lijepo i za relativno kratko vrijeme osvojili i obišli mnoge vrhove i predjele. Nismo se ograničavali isključivo samo za osvajanje planinskih vrhova već smo naše ture birali tako da svako maksimalno uživa. U zavisnosti od obaveza broj i članovi su se smjenjivali, mogu reći da na našim turama imamo i djecu od 10 godina do ljudi od 60-tak godina. Ali u stalnom sastavu imamo oko desetak članova. Moram istaći da su pojedini naši članovi osvojili i neke poznate svjetske vrhove ili imaju dugogodišnji staž u planinarenju. A na kraju ture svi imaju isto pitanje: a gdje idemo sledeći put? 😊
Samo ime društva je kod nekih ljudi imalo dvostruko značenje. LISAC kao mudra divlja životinja koja je veoma lijepa i snalažljiva a druga asocijacija je bila na planinski vrh u našoj opštini, što je u neku ruku bilo i simpatično. Troškovi oko samih tura su isključivo organizacionog karaktera, svi članovi na neki način učestvuju u organizaciji i svi su ravnopravni.
Koje vrhove danilovgradske opštine bi izdvojio po ljepoti?
Danilovgradska opština sa svojim izuzetnim geografskim položajem pruža veliki potencijal za bavljenje planinarenjem i šetnjom u prirodi. Nažalost nemarom pojedinaca, požarima i neselektivnom sječom šuma, naše planine Garač i Prekornica su gotovo ogoljene i na njima skoro da nema ili je uništena vegetacija, što se direktno odražava na klimu u našem gradu, pogotovo ljeti.
Najaktuelnije a možda i najpoznatije je izletište Studeno gdje na nekih 20-ak kilometara vožnje od grada, možete uživati u planinskom vazduhu. Po meni, ništa manje atraktivno i jezero na Ponikvici (jedino jezero u opštini) sa okolnim katunima koje pružaju izuzetne uslove za bavljenje planinarenjem, šetačkim turizmom, koje je bogato sa raznovrsnim biljnim i životinjskom svijetom. Kada krenete prema Studenom a dođete na prevoj Krstac zasigurno ne možete a da ne bacite pogled ka Skadaraskom jezeru ili Lovćenu.
Da li u Crnoj Gori ima prirode i kutaka koji su stvarno netaknuti i gdje se ne poznaje negativan uticaj čovjeka?
Na žalost sve je manje takvih predjela. Često se neprijatno iznenadim kada šetajuci i prolazeći kroz neke misleći do tad neistražene sredine uočim omanju deponiju. Zato je jako važno da edukativno djelujemo ali i represivno jer izgleda kod nas važi pravilo „dok ga ne recne po džepu ništa od toga“.
Mi planinari ipak znamo za neka mjesta gdje još uvjek ljudska ruka nije stigla u toj mjeri da devastira prirodu tako da maksimalno uživamo u njima.
Kako promovisati ljepote naše Opštine? Da li ima prostora za unapređenje planinarskih i pješačkih staza? Šta treba uraditi da bi boravak u planini bio prijatniji?
Ja sam jako optimističan u tom pogledu i mislim da će ljepote naše opštine tek doći do izražaja. Potencijala i više nego ima. Godine koje dolaze će generalno biti godine povratka čovjeka sebi to jeste prirodi jer je čovjek sastavni dio prirode a nikako njen gospodar. Pandemija korone samo nas je uzdrmala da shvatimo da mi zavisimo od prirode i da je moramo čuvati po svaku cijenu. Svjedoci smo prošle godine kako su oživjele njive i bašte u Bjelopavlićkoj ravnici. Dakle vraćemo se svojim korijenima.
Čini mi se da nismo ni sami svjesni kakvim ljepotama raspolažemo. Jedno od glavnih poglavlja prilikom pregovora Crne Gore sa EU je zaštita životne sredine. Upravo fondove iz EU treba koristiti na pravi način a u sopstvenoj režiji raditi na promociji naših prirodnih potencijala. Prostora za unapredjenje planinarskih i pješačkih staza u našoj opštini ima, ali se ne radi dovoljno na tome.
Planinarske i pješačke staze mogu djelovati i edukativno ako na njima postavite i neke informativne table sa informacijama koje biljne i životinske vrste možete tu sresti, koje ljekovite biljke tu rastu, koje endemske vrste životinja tu borave, da možda opišemo i legende koje se vežu za taj kraj. Ako vam kažem podatak da na lokalitetu Moromiš raste endemska vrsta orhideje, a da za to zna mali broj ljudi dovoljan je podatak koliko prostora ima za unapredjenje promocije naše opštine.
Dakle ideja ima a potrebna je samo volja i minimalna novčana sredstva.
Da li je za planinarenje potrebna neka specijalna oprema i koja?
Generalno prema prirodi, samim tim i planini, moramo se odnositi sa poštovanjem. U zavisnosti u koje doba godine planinarimo opremićemo se i odgovarajućom opremom. Obično kada organizujemo ture, dan prije u našoj viber grupi dam detaljan opis ture sa propratnim informacijama koje uključuju i nošenje opreme u zavisnosti od težine ture. Kako naše ture u dobroj mjeri zavise od lijepog vremena to bude neka osnovna oprema koja uključuje gojzerice ili udobnije patike, zaštita od sunca, dovoljno robe za presvlaku, štapovi za planinarenje, hrana i voda dovoljna za jedan dan, komplet prve pomoci koju uvjek nosimo sa sobom, jer je zdravlje i zaštita od povreda su na prvom mjestu. To je neka osnovna oprema koju svaki planinar mora posjedovati.
Neki planovi za budućnost?
Planova ima dosta, mi smo mladi i perspektivni 😊
Svakako da je plan pohod na neke nove planinske vrhove i istraživanje skrivenih dragulja naše domovine kao i valorizacija naših prirodnih dobara i predstavljanje u drugom svijetlu ali da ne otkrivamo sve.
Moj lični plan je da svakodnevno upoznajem ljude sa pozitivnim efektima boravka u šumi, izučavajući japansku metodu forest bathing (SHINRIN YOKU). Termin forest bathing je samo način da se opiše šetnja kroz šumu ili uživanje u šumskom vazduhu u cilju relaksacije i rekreacije uz udisanje isparljivih supstanci iz šumskog drveća koje dokazano ljekovito djeluju na čovjeka.
Za kraj, ostavljamo prostora za poruku našim čitaocima.
Savjetujem da ukoliko su u prilici svoje slobodno vrijeme provode u prirodi neka to bude makar šetnja livadom, šumom, boravak pored rijeke, dato nam je toliko opcija na nama je samo da izaberemo…
Odvojite djecu od telefona, provodite što manje vremena ispred računara i televizora.
I što je najvažnije da čuvaju i vole prirodu ona će znati to da vam vrati kad se najmanje nadate.
Comments