By Počelo je sa gorkim suzama, a nakon spuštanja zavjese lice su kvasile samo radosnice.
Danilovgrađanin Milenko Jovanović, sada već nadaleko prepoznat po nadimku Bajo, višemjesečnu neplaniranu avanturu u muzičkom takmičenju veterana “Nikad nije kasno” okončao je u polufinalu.
Na prvi pogled je to rezultatski neuspjeh, jer je finale izmaklo za dlaku.
No, u stvarnosti je to ogroman uspjeh za iskusnog pjevača kome je ovaj format promijenio život iz korijena, i to nabolje.
Poziv portala CdM Baja je zatekao u Rafailovićima, u kojima će provesti cijelu ljetnju sezonu – u radnom ambijentu.
Finale mu je možda iskliznulo iz ruku, ali dobar posao nije – sa osmijehom nam priča da na moru nije zbog odmora, već će u jednom plažnom baru biti zadužen za dobar štimung.
“Pravi benefit je kada dobiješ lijep posao. Baš se nenadano sve desilo i eto isplatilo se učešće u takmičenju”, zadovoljno trlja ruke miljenik Danilovgrada, Crne Gore, cijele bivše Jugoslavije.
Odavno nije tajna da je Bajov životni put trnovit. Probleme je rješavao postepeno.
Velikom poroku (flaši) pokazao je da nije nesalomljiv, porodična tragedija i gubitak sina jesu mu ranije ostavili vječni ožiljak na duši, ali je opet smogao snage da se lati mikrofona.
Kao što smo i pisali početkom godine, rođak Goran Jovanović iz Švajcarske ga je prijavio za učešće u pomenutom takmičenju, a da Bajo o tome nije znao baš ništa.
Takve priče obično i budu najljepše, a narednih mjeseci Bajo je vokalnim umijećem pokazao šta znači biti roker u duši i čovjek iz naroda.
Smjenjivale su se pjesme, članovi žirija, gledaoci, a utisak je bio isti – “Šteta što niste napravili veću karijeru”, “Ovako se pjeva rokenrol”, “Ne može se ostati ravnodušan na ovu emociju i iskrenost”…
Rasplakao je Milicu Todorović, Sanju Vučić, mnoge kolege, voditelje…
I tako sve do polufinala u kom je sud žirija bio takav da Bajo nije dobio zeleno svijetlo.
Danilovgrađanin šmekerski prihvata odluku i tvrdi da ona nikako nije pokvarila cjelokupan utisak.
“Apsolutno sam zadovoljan. Moja krivica je ta eliminacija u polufinalu. Imao sam nekih zdravstvenih problema, nisam bio koncentrisan, čak sam i dio teksta pisao na ruku da bih se podsjetio. Apsolutno sam saglasan sa odlukom žirija i sve je to super. Trebalo je da forsiram Atomce (prim.aut. u polufinalu Bajo pjevao Bijelo dugme i – Pristao sam, biću sve što hoću) i vjerovatno bih prošao dalje, ali sad je to nebitno”, konstatuje Bajo.
Već nakon nekoliko uvodnih emisija pozivi za svirke su na Bajovu adresu stizali sa svih strana.
Danilovgrađanin kaže da nema bolje procjene uspjeha od te.
“Evo već tih benefita, uživam do kraja ljeta, mnogo sam više plaćen nego ranije. Božja volja, ništa ne bi bilo bez rođaka iz Švajcarske i te prijave. Ja da se prijavim? E to možemo okačiti mačku o rep (smijeh). Nisam očekivao da ću se vratiti muzici”, nastavlja Bajo, nekadašnji pulen danilovgradskog rok benda Ekipa za to.
Finansijski momenat jeste bitan, ali je, iskreno će Bajo, potpuno u drugom planu naspram onog ljudskog.
A gdje god da se prethodnih mjeseci Bajo pojavio, učinak je bio unaprijed poznat – rukovanje, poneka topla riječ, fotografisanje, a ni suze nisu bile rijetke.
Ta doza iskrenosti obilježila je i njegove nastupe. Bez ukrašavanja je govorio o teškim životnim trenucima, gubicima, borbi sa (ne)vidljivim neprijateljima.
“Mislim da sam bio iskren. I previše iskren. Narod je željan toga. Sit je šminke, ulagivanja. Nisam išao tamo zbog scenskog nastupa, da pokažem garderobu… Nisam imao novac za to. Pjevao sam iz duše, emotivno. Tako i dajem ovaj intervju”, niže Bajo rečenice.
Nije našeg sagovornika teško zaplakati.
To su one iskrene suze koje se “jave” nakon nekih razgovora i pohvala, a Bajo im ne može ništa.
E sad zamislite kako se tek bori sa emocijama kada naiđe na slučajne prolaznike tokom jutarnje šetnje po Rafailovićima, a koji mu pružaju ruku i kažu da su plakali tokom njegovih nastupa, da im je drag kao da im je rod rođeni.
A vide ga uživo prvi put u životu.
“To je nagrada višeg ranga, od Boga. Valjda sam je zaslužio na neki drugi način. Sreo me je nedavno čovjek od 70 i kusur godina, kaže – ‘Nemam običaj da se nekome udvaram, ali tebi moram da pružim ruku, navijali smo, uživali, dužni smo da čestitamo’. Onda Sarajlije neke traže sliku. Našalio sam se, rekoh – nisam ja Zdravko Čolić. A oni odgovaraju – ‘Ma briga nas za Čolića, mi smo navijali za tebe’. Pa bračni par, naši ljudi, inače žive u Austriji. Slikaju se sa mnom, pa šalju to nekoj baki koja živi u Austriji, gledala je i navijala za mene…”, prisjeća se Bajo samo nekih od susreta koje doživljava kao čast.
Finale ove sezone takmičenja “Nikad nije kasno” na programu je u nedjelju uveče.
Bajo neće biti pobjednik na papiru, ali ona nezvanična titula već mu je pripala.
“Sve ovo što sam pomenuo se ne može kupiti. Jače je od pobjede i plasmana u finale. Od naroda iz Crne Gore sam dobio najveći orden. Kad dođe do takvih susreta, bježim da se isplačem sa strane. Bože dragi, čime li sam ovo zaslužio”, zaključuje Bajo Jovanović, čovjek koji je potvrdio da nikad nije kasno!
Danilo Brajković
Comments