Connect with us

Mjesta i znamenitosti

Prilog kulturnoj istoriji Spuške kapetanije

Objavljeno

on

Najčešći oblik tadašnjih kuća bile su „tvrde kule“, građene od kamena, koje su korišćene i kao objekti za stanovanje, a istovremeno su služile i u vojne svrhe. Na njima su bile izgrađene puškarnice, a gornji dio je mogao biti sagrađen od drveta i u njemu se obično stanovalo.

Istorijski dokumenti pominju nekoliko „tvrdih kula“ u Spužu koje su bile izgrađene van bedema koji su opasivali gradsko utvrđenje. Tri jake kule podignute u Zagradu štitile su sjeverne strane Spuža, a bile su izgrađene na mjestu današnjih kuća Savovića, Jovovića i Saveljića.

Jedna usamljena kula bila je smještena usred polja, na udaljenosti oko 2 km od grada, istočno između Spuža i Gradine Martinićke.

Blizu obale Zete, prema granici plemena Pipera, takođe je postojala kula. Bogati spuški posjednici su na području Bjelopavlića imali više kula koje su služile kao ambari u kojima je smještan dohodak sa imanja.

U selu Kujava je postojala kula koju je podigao Ali-aga Burazerović. Zvali su je Burazerovića kula. Ali-aga je u njoj živio i sakupljao dohodak sa zemlje.

Po crtežu M. K. Gravira Camarkij: Tursko utvrđenje Spuž

Uspon naselja u građevinskom smislu praćen je i izgradnjom vjerskih objekata, a ne samo onih koji su bili namijenjeni vojnim potrebama. Među vjerskim objektima posebno mjesto pridavano je džamijama kao bogomoljama. Prva džamija izgrađena je u Spužu 1704. godine  i dobila je ime sultana Ahmeda III koji je tada upravljao Carstvom. Džamija je bila izgrađena ispod Spuške glavice u njenom podnožju, na lokalitetu koji se danas nalazi preko mosta na rijeci Zeti na udaljenosti od oko 50 m.8 Kako je vojna posada tvrđave Spuž bila mnogobrojna, a sudeći i prema činjenici da je džamija bila podignuta u okviru gradskih zidina, slobodno bi se moglo zaključiti da je ona u početku najviše služila članovima vojnog garnizona, kako bi uspješno mogli obavljati vjerske dužnosti. Kasnije, sa porastom broja civilnog stanovništva, namaze su u njoj mogli obavljati i ostali građani Spuža.

Izgradnja džamije podrazumijevala je da ona mora imati i svoje službenike – hatibe (visoko pobožne ljude koji su se starali o sprovođenju svih propisa koje je nalagao šerijat), mutavelije (starali su se oko utroška novca, održavali su objekat raznim opravkama i sl.), imama (vjerski obrazovani ljudi – službenici koji su bili vrlo ugledni i povjerljivi među džematlijama i koji su ih predvodili u vjerskim radnjama, molitvama), mujezina (službenik koji je predvodio vjernike
u namazu i koji se prvi oglašavao sa munare ezanom (pozivom) na molitvu), kajima (lice koje se staralo o higijeni u džamijskom zdanju) i druge službenike.

Prema raspoloživim podacima može se reći da su službenici Sultan Ahmedove džamije u Spužu primali platu iz državne blagajne, jer pomenuta džamija u početku nije imala svoj vakuf. Interesantno je dodati da se zdanje Sultan Ahmedove džamije dugo održalo u Spužu i negdje do 1938. godine bio je očuvan i džamijski krov, koga nije bilo 1939. godine, ali je uz džamiju bio još uvijek dobro očuvan minaret.

Snimak jedne od spuških džamija napravio je austro-ugarski vojnik Mlakar, 1917. godine. Snimak džamije objavio je i Đuro Laković u knjizi „Spuž na Glavici i oko nje“.

Autor pomenute monografije se u tekstu ispod fotografije ne izjašnjava o kojoj džamiji bi moglo biti riječi. Preostaje nam da sami ukažemo na nekoliko detalja. Naime, na snimku se jasno vidi da je džamija bila smještena neposredno ispod Glavice, i da 1917. godine nije imala krova, ali da je njen minaret još uvijek bio u dobrom stanju. Takođe se u pozadini mogu vidjeti i ostaci zidova spuške tvrđave. Alija Nametak je ukazao da je prema njegovim proučavanjima 1938. godine Sultan Ahmedova džamija imala krov koga nije bilo naredne, 1939. godine, ali da se minaret i poslije toga dugo održao. Da li je u periodu od 1917, kada je napravljen priloženi snimak, pa do 1938. godine dolazilo
do obnavljanja džamijskog krova, posebno je pitanje. Kažemo to iz razloga što je u međuratnom periodu u Spužu živjelo nekoliko muslimanskih porodica, koje su, moguće, obnovile krov i vodile računa o svojoj bogomolji.

Značajan sakralni objekat podignut u Spužu je Husein-agina džamija, koja je zadužbina Husein-age Mećikukića, po kome i nosi ime.

Ona je podignuta prije 1723. godine na mjestu zvanom Ada, zapadno od puta prema Martinićima. Prema pisanju Alije Nametka, na zidu džamije koja je 1939. godine bila bez krova, uz dobro očuvani minaret, mogla se još uvijek prepoznati uklesana „rub-tahta“ i natpis s imenom „Ahmed Muhtar Brusevi“ i godina 1286/1869-70.

Vjerovatno se radi o tome da je pomenuti „Brusevi“ moguće izvršio neke popravke ili dogradnju na samom objektu, o čemu je ostavio svjedočanstvo u vidu kratkog pomena u obliku imena i godinu kada je to uradio. Husein-agina džamija je kao vakuf imala neke stambene objekte, koji su se nalazili u samom Spužu.

Radi se zapravo o konacima čiji su vlasnici bili članovi kapetanske porodice Mećikukić, a koji su se nalazili neposredno naspram džamije.

Džamija je u toku Drugog svjetskog rata u potpunosti porušena, a na njenom mjestu podignut je privatni stambeni objekat.

Treća spuška džamija bila je podignuta na lijevoj obali Zete, na udaljenosti od oko 200 m zapadno od ulaza na most, ispod puta prema Martinićima, između mahale Derdemez i Bećirovića mahale. Za sada ne postoje pisani podaci koji bi ukazali na to ko je podigao ovaj objekat, da li je on imao svoj vakuf i druge nepokretnosti. Interesantno je pomenuti da mjesto na kome je bila podignuta ova džamija mještani Spuža i danas zovu „džamija“. Takođe je karakteristično istaći da taj dio zemljišta, na kome i danas postoje ostaci zidina ove džamije, nije ni u čijem vlasništvu.

Godine 1939. nije imala ni krova ni minareta.

U okolini Spuža, u selu Grliću u Kosovom Lugu, oko 1920. godine u koritu Zete, bio je vidan klačni zid neke stare zgrade koja se urušila usljed odronjavanja obale. Narod je to mjesto zvao (H)Odžina mahala, a za urušeni objekat se govorilo da je to ostatak džamije.

 Međutim, pisani izvori za sada ne pružaju pouzdane dokaze o navedenom, tako da se sa sigurnošću ne može konstatovati ko je bio graditelj ove džamije, ko su bili njeni službenici, što su bili njeni vakufi itd.

Prema pretpostavkama Bajra Agovića, s obzirom na to da je Grlić bio agaluk spuškog dizdara, moglo bi se pretpostaviti da je pomenuta džamija bila njegova zadužbina, prvjenstveno namijenjena vjerskim potrebama muslimanskog stanovništva nastanjenog u tom mjestu.

 

Nastaviće se…

Advertisement
Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Društvo

Čuda su moguća: Danas je Sveti Vasilije Ostroški

Objavljeno

on

By

Srpska pravoslavna crkva i vjernici slave danas Svetog Vasilija Ostroškog – velikog čudotvorca, čije se mošti čuvaju u manastiru Ostrog, u Crnoj Gori.

Pravoslavni vjernici ovog svetitelja poštuju i svetkuju u svim  zemljama, a njegova bezbrojna čuda prepričavaju se širom svijeta.

U manastir Ostrog dolaze ljudi i drugih vjeroispovesti među kojima ima i muslimana koji pred moštima Vasilija Ostroškog traže spas i iscjeljenje od teških bolesti i muka koje su ih zadesile.

Sveti Vasilije Ostroški (Jovanović) rođen je u selu Mrkonjići, Popovo Polje u Hercegovini, u Republici Srpskoj. Odatle je otišao u trebinjski manastir Uspenija Presvete Bogorodice gdje se zamonašio i započeo život podvižnika.

Kao episkop zahumsko-hercegovački i skenderijski živjeo je u manastiru Tvrdošu, služeći pravoslavnoj vjeri i ćuvajući svoje vjernike od turskih svireposti.

Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog, gdje je nastavio podvižnički život i gdje se upokojio 1671. godine u svojoj keliji.

Iz stijene pored koje se upokojio, kasnije je izrasla vinova loza, iako u stijeni nema zemlje.

Život Svetog Vasilija bio je u Bogu i sazdan po Hristu. Kada se Vasilije upokojio njegova kelija bila je obasjana svjetlošću. Tada je narod počeo da dolazi na njegov grob i moli se.

Prema predanju, sedam godina nakon smrti Svetog Vasilija, tadašnjem igumanu manastira u Župi kod Nikšića javljao se često u snu. Jedne noći rekao mu je da dođe u Ostrog i otvori njegov grob. Tako je i uradio, a tijelo Svetog Vasilija našli su očuvano i mirisalo je na bosiljak.

Bio je smatran za svetitelja i još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo posle njegove smrti sve više vjernika dolazilo je po utjehu i spas. Sada na Ostrog dolaze i ljudi drugih vjeroispovesti iz raznih krajeva sveta.

Manastir je dobio ime po brdu koje se uzdiže iznad njega i podeljen je na Gornji i Donji Ostrog, gdje vjernici dolaze na poklonenje svetitelju, posebno na paznik Duhova, 50 dana po Vaskrsenju.

Ovaj manastir samo tokom ljeta obiđe oko 300.000 vjernika što ga svrstava u najveće pravoslavno svetilište na području cijele Evrope.

U Gornjem manastiru nalaze se dijve crkvice. Gornja je posvećena Časnom krstu, a druga (donja) Vavedenju Presvete Bogorodice. Gornju je podigao 1605. godine jeromonah Isaija iz sela Popa kraj Nikšića, s blagoslovom mitropolita Vasilija, a živopisana je 1667. godine. Za donju se ne zna tačno kada je sagrađena. Po jednoj verziji narodnog predanja, podigli su je isposnici koji su tu živjeli prije Svetog Vasilija.

Po drugoj verziji, koju je još Vuk Karadžić zabilježio po riječima ostroškog arhimandrita Nikodima Raičevića, crkvu je sagradio mitropolit Vasilije.

I ova je crkvica živopisana, vjerovatno kad i gornja (1667. godine). U njoj počivaju mošti Svetog Vasilija.

Mjesto na kome se nalazi Donji manastir ranije se zvalo Kosjeradići ili Goseradići. Kad je mitropolit Vasilije kupio ovo i nešto od okolnog zemljišta, on je u blizini te crkve podigao ambar i kuću za mlađe, te od svega toga kasnije postade manastir – Donji manastir Ostrog.

U februaru 1942. godine, za vrijeme bombardovanja manastira Ostrog, jedna granata iz brdskog topa njemačkog udarila je u kameni zid iznad Gornjeg manastira, razbila vrata na crkvici Časnog krsta, ali nije eksplodirala.

Granata se od pada razbila na dva dijela. Stručnim ispitivanjem kasnije je utvrđeno da je granata bila sasvim ispravna. Očigledno je da Svetitelj to nije dopustio. Ova granata se i danas čuva u Gornjem manastiru.

Poštovanje našeg naroda prema ovom Božjem ugodniku ogleda se i u podizanju u njegovu čast mnogobrojnih hramova. Posebno je lijep hram podignut svetitelju u njegovom gradu Onogoštu – Nikšiću.

Godine 1935. otvorena je u Beogradu bolnica nazvana po Svetom Vasiliju Ostroškom, a u Crkvi Svetog cara Konstantina i Jelene na Voždovcu čuva se i danas njegov sveti omofor.

Srpska pravoslavna crkva slavi svetog Vasilija Ostroškog svake godine 12. maja (29. aprila, po julijanskom kalendaru).

Nastavite čitanje

Mjesta i znamenitosti

Njegoševa staza do Manastira Ostrog

Objavljeno

on

By

Iznad vražegrmačkog sela Mandići nalazi se ozidana staza koja vodi do najvećeg pravoslavnog svetilišta u Crnoj Gori, Manastira Ostrog.

Nje­go­šev put ka Ostro­gu ili „Nje­go­še­va sta­za”, ka­ko se po­ne­gdje i da­nas u na­ro­du na­zi­va, išla je sa Or­je Lu­ke na Dre­nov­šti­cu, za­tim pre­ko Ze­te iz­nad iz­vo­ri­šta Obo­šti­ce, po­tom br­di­ma kroz mje­sta Rib­njak, Man­di­ći, Ro­šca, Sre­ta, Do­lo­vi i Do­nji ma­na­stir.

Staza je na brojnim mjestima degradirana ili presvučena slojevima asfalta i betona.

Ipak u dijelu Vražegrmaca ostaje očuvana iako bi se trebalo poraditi na njenom uređenju.

“Njegoševa staza” predstavlja samo jedan od turističkih potencijala vražegrmačkog kraja.

Vražegrmački kraj godinama unazad bilježi uvećanu turističku ponudu uprkos lošoj putnoj infrastrukuri i nedostatku redovnog vodosnabdijevanja.

Sa unapređenjem putne i komunalne infrastrukture ovog kraja, Opština Danilovgrad može doprinijeti ubrzanom razvoju lokalnog preduzetništva.

Nastavite čitanje

Facebook

Najčitanije