Connect with us

Mjesta i znamenitosti

Prilog kulturnoj istoriji Spuške kapetanije

Objavljeno

dana

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Najčešći oblik tadašnjih kuća bile su „tvrde kule“, građene od kamena, koje su korišćene i kao objekti za stanovanje, a istovremeno su služile i u vojne svrhe. Na njima su bile izgrađene puškarnice, a gornji dio je mogao biti sagrađen od drveta i u njemu se obično stanovalo.

Istorijski dokumenti pominju nekoliko „tvrdih kula“ u Spužu koje su bile izgrađene van bedema koji su opasivali gradsko utvrđenje. Tri jake kule podignute u Zagradu štitile su sjeverne strane Spuža, a bile su izgrađene na mjestu današnjih kuća Savovića, Jovovića i Saveljića.

Jedna usamljena kula bila je smještena usred polja, na udaljenosti oko 2 km od grada, istočno između Spuža i Gradine Martinićke.

Blizu obale Zete, prema granici plemena Pipera, takođe je postojala kula. Bogati spuški posjednici su na području Bjelopavlića imali više kula koje su služile kao ambari u kojima je smještan dohodak sa imanja.

U selu Kujava je postojala kula koju je podigao Ali-aga Burazerović. Zvali su je Burazerovića kula. Ali-aga je u njoj živio i sakupljao dohodak sa zemlje.

Po crtežu M. K. Gravira Camarkij: Tursko utvrđenje Spuž

Uspon naselja u građevinskom smislu praćen je i izgradnjom vjerskih objekata, a ne samo onih koji su bili namijenjeni vojnim potrebama. Među vjerskim objektima posebno mjesto pridavano je džamijama kao bogomoljama. Prva džamija izgrađena je u Spužu 1704. godine  i dobila je ime sultana Ahmeda III koji je tada upravljao Carstvom. Džamija je bila izgrađena ispod Spuške glavice u njenom podnožju, na lokalitetu koji se danas nalazi preko mosta na rijeci Zeti na udaljenosti od oko 50 m.8 Kako je vojna posada tvrđave Spuž bila mnogobrojna, a sudeći i prema činjenici da je džamija bila podignuta u okviru gradskih zidina, slobodno bi se moglo zaključiti da je ona u početku najviše služila članovima vojnog garnizona, kako bi uspješno mogli obavljati vjerske dužnosti. Kasnije, sa porastom broja civilnog stanovništva, namaze su u njoj mogli obavljati i ostali građani Spuža.

Izgradnja džamije podrazumijevala je da ona mora imati i svoje službenike – hatibe (visoko pobožne ljude koji su se starali o sprovođenju svih propisa koje je nalagao šerijat), mutavelije (starali su se oko utroška novca, održavali su objekat raznim opravkama i sl.), imama (vjerski obrazovani ljudi – službenici koji su bili vrlo ugledni i povjerljivi među džematlijama i koji su ih predvodili u vjerskim radnjama, molitvama), mujezina (službenik koji je predvodio vjernike
u namazu i koji se prvi oglašavao sa munare ezanom (pozivom) na molitvu), kajima (lice koje se staralo o higijeni u džamijskom zdanju) i druge službenike.

Prema raspoloživim podacima može se reći da su službenici Sultan Ahmedove džamije u Spužu primali platu iz državne blagajne, jer pomenuta džamija u početku nije imala svoj vakuf. Interesantno je dodati da se zdanje Sultan Ahmedove džamije dugo održalo u Spužu i negdje do 1938. godine bio je očuvan i džamijski krov, koga nije bilo 1939. godine, ali je uz džamiju bio još uvijek dobro očuvan minaret.

Snimak jedne od spuških džamija napravio je austro-ugarski vojnik Mlakar, 1917. godine. Snimak džamije objavio je i Đuro Laković u knjizi „Spuž na Glavici i oko nje“.

Autor pomenute monografije se u tekstu ispod fotografije ne izjašnjava o kojoj džamiji bi moglo biti riječi. Preostaje nam da sami ukažemo na nekoliko detalja. Naime, na snimku se jasno vidi da je džamija bila smještena neposredno ispod Glavice, i da 1917. godine nije imala krova, ali da je njen minaret još uvijek bio u dobrom stanju. Takođe se u pozadini mogu vidjeti i ostaci zidova spuške tvrđave. Alija Nametak je ukazao da je prema njegovim proučavanjima 1938. godine Sultan Ahmedova džamija imala krov koga nije bilo naredne, 1939. godine, ali da se minaret i poslije toga dugo održao. Da li je u periodu od 1917, kada je napravljen priloženi snimak, pa do 1938. godine dolazilo
do obnavljanja džamijskog krova, posebno je pitanje. Kažemo to iz razloga što je u međuratnom periodu u Spužu živjelo nekoliko muslimanskih porodica, koje su, moguće, obnovile krov i vodile računa o svojoj bogomolji.

Značajan sakralni objekat podignut u Spužu je Husein-agina džamija, koja je zadužbina Husein-age Mećikukića, po kome i nosi ime.

Ona je podignuta prije 1723. godine na mjestu zvanom Ada, zapadno od puta prema Martinićima. Prema pisanju Alije Nametka, na zidu džamije koja je 1939. godine bila bez krova, uz dobro očuvani minaret, mogla se još uvijek prepoznati uklesana „rub-tahta“ i natpis s imenom „Ahmed Muhtar Brusevi“ i godina 1286/1869-70.

Vjerovatno se radi o tome da je pomenuti „Brusevi“ moguće izvršio neke popravke ili dogradnju na samom objektu, o čemu je ostavio svjedočanstvo u vidu kratkog pomena u obliku imena i godinu kada je to uradio. Husein-agina džamija je kao vakuf imala neke stambene objekte, koji su se nalazili u samom Spužu.

Radi se zapravo o konacima čiji su vlasnici bili članovi kapetanske porodice Mećikukić, a koji su se nalazili neposredno naspram džamije.

Džamija je u toku Drugog svjetskog rata u potpunosti porušena, a na njenom mjestu podignut je privatni stambeni objekat.

Treća spuška džamija bila je podignuta na lijevoj obali Zete, na udaljenosti od oko 200 m zapadno od ulaza na most, ispod puta prema Martinićima, između mahale Derdemez i Bećirovića mahale. Za sada ne postoje pisani podaci koji bi ukazali na to ko je podigao ovaj objekat, da li je on imao svoj vakuf i druge nepokretnosti. Interesantno je pomenuti da mjesto na kome je bila podignuta ova džamija mještani Spuža i danas zovu „džamija“. Takođe je karakteristično istaći da taj dio zemljišta, na kome i danas postoje ostaci zidina ove džamije, nije ni u čijem vlasništvu.

Godine 1939. nije imala ni krova ni minareta.

U okolini Spuža, u selu Grliću u Kosovom Lugu, oko 1920. godine u koritu Zete, bio je vidan klačni zid neke stare zgrade koja se urušila usljed odronjavanja obale. Narod je to mjesto zvao (H)Odžina mahala, a za urušeni objekat se govorilo da je to ostatak džamije.

 Međutim, pisani izvori za sada ne pružaju pouzdane dokaze o navedenom, tako da se sa sigurnošću ne može konstatovati ko je bio graditelj ove džamije, ko su bili njeni službenici, što su bili njeni vakufi itd.

Prema pretpostavkama Bajra Agovića, s obzirom na to da je Grlić bio agaluk spuškog dizdara, moglo bi se pretpostaviti da je pomenuta džamija bila njegova zadužbina, prvjenstveno namijenjena vjerskim potrebama muslimanskog stanovništva nastanjenog u tom mjestu.

 

Nastaviće se…

Ostavite komentar

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Required fields are marked *

Mjesta i znamenitosti

Pleme ZAGARAČ ili ZAGARAČE

Objavljeno

dana

By

Pleme ZAGARAČ ili ZAGARAČE

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Oba oblika imena ovoga plemena se podjednako upotrebljavaju. Ime su dali stanovnici Zetine doline, jer je njima glavno sjedište ovoga plemena iza planine Garča ili iza oba “Garača” (Veljeg i Malog). Ko hoće da označi, da je ono iza Veljega Garča, on kaže “Za Garač”, jer se obično pod imenom Garač razumije samo Velji Garač, dok se Mali Garač uvijek naziva tim cijelim svojim imenom za razliku od Veljeg Garča (a kod samih Zagarčana redovno se Velji Garač zove imenom Garač, a Mali Garač opet samo imenom Garčić). Ko pak hoće da označi, da je ovo pleme iza oba “Garača” on će reći: “Za-Garače”.

I jedan i drugi oblik imena imaju istu promjenu, samo što je ona dvojaka: Zagarača ili Zagarča, Zagaraču ili Zagarču itd. Stanovnici se zovu Zagarčani; pridjev glasi: zagarački.

Zagarač se velikom dužinom granici s Ozrinićima. Ona se završava na istoku kod Jame Oraške, prema ozrinićskom selu Orašju, pa zatim nastaje dalje zagaračka granica prema Bjelopavlićima (“Brdima”). Ona ide preko Tijesne Kamenice i silazi na rijeku Sušicu kod mosta prema mjestu Kovaču (koje je u Bjelopavlićima). Odatle ide sve Sušicom do Mosta na Međicu, a tu prelazi preko Sušice i skreće na istok. U tom pravcu dolazi do na vrh Debeloga Kopita, uzvišenja koje je iznad “brdskog” (bjelopavlićskog) sela Begovine, i nastavlja se još dalje “povrh Begovinah taman iznad kuća njihovijeh”. “Otolenaka prepriječi preko Sušice na Grobnicu, zemljište među selima Planom (“brdsko”) i Bilećom (zagaračko), pa otolenake na vrh sela Plane, pa na vrh Munjega Ždrijela, pa na Gašovu Pećinu, koja graniči sa Sukom (velikim brdom) i sastavlja se sa Kraljičinim Okom”. Prema Kraljičinu Oku dopire zagaračka granica najdalje na istok.


Od Kraljičina Oka na zapad nastaje zagaračka granica prema plemenu Komanima. Ona ide preko Ćepurske Glavice u velikom brdu Sađevcu (u njegovu sjevernom dijelu, tako da najveći dio Sađevca ostaje Komanima), pa više južnih ivica Bogojeva Dola i Šlijepčeva Groba, zatim preko uzvišenja Škrbine i Ostaša, pa više Ostaških Dolova. Potom se nastavlja više dolova Grope i Patanjskoga Dola i izlazi na vrh Magrivog Osoja, pa se penje još dalje do na vrh Skočke Strane. A odatle počinje, kao što smo viđeli, granica prema Ozrinićima (prema Barjamovici).

Prema razlici u zemljišnim osobinama oblast plemena Zagarača se dijeli na Gornji Zagarač i Donji Zagarač. Gornji Zagarač je visoki, sjeverozapadni dio plemenske oblasti, a Donji Zagarač je niže njega: obuhvata Jednoše ili Jednoško Polje i strane oko njega. Zato se sva tri imena za Donji Zagarač upotrebljavaju podjednako, a vrlo često se kaže i samo: “Polje” (U narodu se često označava Gornji Zagarač kao Gornje Selo a donji Zagarač kao Donje Selo).

GORNJE ZAGARAČE


U njega spadaju tri naseljena predjela, od kojih je najdalje na sjeverozapadu Mijogost; u sredini su Musterovići; a na jugoistoku Đuričkovići.

MIJOGOST


Za stanovnike se kaže:”Mijogoštani”; pridjev glasi: “mijogoški”.

Mijogost je između Veljega Garča na sjeveroistoku i granice zagaračko-komanske na jugozapadu. Glavno mu je naselje “selo” Mijogost, koje je u nekolikim dolovima po sredini ovoga predjela, a osim toga ima još nekoliko kuća na jugu od glavnog “sela”, na velikom, djelimično krševitom, zemljištu Rujištima, koje je manjim dijelom mijogoško i mustersko a većim dijelom pripada Đuričkovićima.

U ovom predjelu žive tri bratstva, koja su zajedničkog porijekla i ujedno blizak rod sa glavnim bratstvima susjednog predjela Musterovića. Jedno su mijogoško bratstvo Kekovići (28 kuća), drugo Rajičevići (22 kuće) i trece Đurišići (3 kuće). Često se ova tri bratstva obuhvataju opstim imenom “Mijogoštani”.

MUSTEROVIĆI


Stanovnici se zovu isto tako, a pridjev glasi: “musterski”.

Musterovići zauzimaju predio, koji ima najveću širinu na sjeveroistoku, između vrhova Veljega Garča i Garčića, pa se k jugozapadu postupno sužava, i to tako da samo malim dijelom upire u pomenuta Rujišta. Glavni je dio Musterovića dakle ispod obje imenovane planine i po stranama koje su između njihovih vrhova. U ovom predjelu ima samo jedno “selo”, Musterovići, čije su kuće po ivicama i stranama nekih šest dolova, što su poređani jedan do drugog, sve u supodini obeju Garčeva.

U Musterovićima ima četiri bratstva. Tri su od njih porijeklom “od jednoga” (pretka) i u bliskom srodstvu sa Mijogoštanima. To su: Stojanovići – Lulaši (25 kuća); s užim prezimenima: Grujičići, Markovići i “Stojanovići”, Todorovići (7 kuća) i Vasiljevići (7 kuća). Zasebnog su porijekla Đurovići (2 kuće).

ĐURIČKOVIĆI


Zahvataju sami skoro polovinu (jugoistočnu) Gornjeg Zagarača, od Malog Garča na sjeveroistoku pa do zagaračko-komanske međe na jugozapadu.

Osim glavnoga “sela” Đuričkovići, koje je pod samim Garčićem, oko crkve (Sv. Jovana) i glavnoga puta, ima u ovom predjelu još pet “sela” i “selaca”, dosta rasturenih i udaljenih od glavnog “sela” i jedno od drugoga. Najdalje je na zapadu “seoce” Patnje u Rujištima; istočno od njega Njegule a još dalje na istoku takođe “seoce” Miškovac. Na jugu je od “sela” Đuričkovića, prema granici sa Donjim Zagaračem, “selo” Potok, a nedaleko od njega, na sjeveroistoku, “selo” Popratine.

U predjelu Đuričkovićima živi bratstvo Đuričkovića sa glavnim užim prezimenima: Vuksanovići, Vučinići i Rasaovići (prezime skraćeno od prvobitnog Raslavovići) (ukupno 60 kuća; sa nekoliko još užih prezimena, koja ćemo navesti u naseljima Donjeg Zagarača) i osim toga malo bratstvo zasebnog porijekla, Filipovići, od 4 “ognjišta”.

DONJI ZAGARAČ ili JEDNOŠE ili JEDNOŠKO POLJE ili prosto “POLJE

Sva ova imena imaju isto značenje i gotovo se sva i podjednako često upotrebljavaju. U Jednoško Polje se računaju i visoke a široke strane, koje se na zapadu i na sjeverozapadu dižu više njega i po kojima se naselio dosta veliki broj Zagarčana. Osim toga i samo je polje nagnuto od zapada ka istoku. Usled tih razlika, koje je dala sama priroda zemljišta, narod je podijelio Donji Zagarač na Povrpoljinu i Podnopoljinu (ili, rjeđe, Povrpolje i Podnopolje).
Po Donjem Zagaraču bratstva su jako izmiješana, a to je posledica postupnog zauzimanja Jednoškog Polja i njegova dijeljenja među razna zagaračka bratstva.

POVRPOLJINA ili POVRPOLJE


zauzima pomenute široke strane Jednoškog Polja i najviši dio toga polja koji je pod njima. U njoj se razlikuju Osoje Prisoje.

OSOJE


Čine strane okrenute sjeveru i sjeveroistoku. U njemu je “selo” Crna Strana, koje se dijeli na Kuće Pešića, sa 12 kuća od bratstva Radmanovića – Dubravljana – Pešića, i na Kuće Miloševića, u kojima su 8 kuća Radmanovića – Đurića – Stamatovića (“Miloševića”) i 5 kuća Radmanovića – Dubravljana – Vujovića.

PRISOJE


Dijeli se na četiri “sela”, koja od juga k sjeveru idu ovim redom: Kuće Stamatovića sa 14 kuca sve Radmanovića – Đurica – Stamatovića; Kuće Vujovića, sa 12 kuća sve Radmanovića – Dubravljana – Vujovića; Kuće Živaljevića, u kojima osim 5 kuća Đuričkovića – Živaljevića ima i 1 kuća Radmanovića – Đurića – Šćepanovića; Kuće Purovića sa 11 kuća Đuričkovića – Purovića i 4 kuće Radmanovića – Đurića – Ćupića.

PODNOPOLJINA ili PODNOPOLJE


Zahvata sav ostali, mnogo veći, dio Jednoškoga Polja i zagaračko zemljište preko rijeke Sušice. U Podnopoljini se razlikuju: Osoje, “Polje” i Prisoje.

 

OSOJE


ima slijedeca “sela”, počevsi od sjeverozapada pa k jugoistoku: Ratkova Šuma ili Kuće Nikolića sa 5 kuća Radmanovića – Dubravljana – Nikolića; Rasaovića Ober sa 6 kuća Đuričkovića – Rasaovića; Malenza sa 16 kuća Radmanovića – Đurića – Velimirovića, 2 kuće Radmanovića – Đurića – Šćepanovića i 3 kuce Dubinića.

 

“POLJE”


Sastoji se, niže Osoja, od “sela”: Mijogoški Ober sa 10 kuća Mijogoštana i Dračice sa 2 kuce Radmanovića -Đurića – Ćupića. Dalje je na jugoistoku, “u dno Jednoškoga Polja selo Vrage” sa 4 kuće Mijogoštana, a na istoku od njih “pri Sađavcu”, Katunina sa 6 kuća Radmanovića – Đurića – Otaševića i 1 kućom Radmanovića – Dubravljana – Nikolića. Na sjeveru je od ovih “sela” seoce Ljubičići sa 1 kućom Mijogoštana, a još dalje na sjeveru oveće “selo”, Bileća, koje se dijeli na četiri “manja sela” ili “seoca”. Od jugoistoka pa k sjeverozapadu ona idu ovim redom: najprije dolazi “seoce” Grobnica sa 4 kuće Musterovića i 2 kuce Radmanovića – Dubravljana – Ičevića; zatim “seoce” Selimovina sa 3 kuće Radmanovića – Đurića, sa 1 kućom Mijogoštana i 4 kuće Radmanovića – Dubravljana; dalje je Bileća (u užem smislu) s 8 kuća Radmanovića – Đurića; i najzad, “pod stranom kod mosta na Sušicu selo Na Međicu” sa 6 kuća Radmanovića – Dubravljana i 1 kućom Radmanovića – Đurića.

 

PRISOJE


Od Mosta na Međicu pa ka sjeverozapadu nastaje Prisoje. Ono čini južnu i jugozapadnu stranu dugačkog uzvišenja, kojim je Jednoško Polje oivičeno prema rijeci Sušici. U Prisoju ima dvanajest “sela” i “selaca”, koja su u glavnom od juga k sjeveru poređana ovako: Jabuke sa 6 kuća Radmanovića – Dubravljana i 1 kućom Mijogoštana; Gaurin-do sa 1 kućom Radmanovića – Đurića; Sukeza sa 2 kuće Radmanovića – Đurića i 1 kućom Radmanovića – Dubravljana; Kuće Otaševića sa 7 kuća Radmanovića – Đurića – Otaševića; Boljeradski Ober sa 4 kuće Radmanovića – Đurića ; Lazarev Krst sa 20 kuća Radmanovića – Đurića ; Skale sa 4 kuće Radmanovića – Đurića ; Ćeret sa 1 kućom Radmanovića – Đurića ; Gropa sa 4 kuće Radmanovića – Đurića ; Krsti sa 3 kuće Radmanovića – Đurića ; Podškalje sa 1 kućom Radmanovića – Đurića ; Vuše sa 1 kucom Radmanovića – Đurića.

 

 

Izvor: Montengro.org.au

NASTAVI SA ČITANJEM

Mjesta i znamenitosti

Danilovgradski vremeplov: Bejzbol, ratovi, pošta… (Foto)

Objavljeno

dana

By

Pratite portal Volim Danilovgrad na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.


Vjerovali ili ne, u Crnoj Gori su, što se tiče teritorije Balkana, započele prve sportske aktivnosti poput skijanja, tenisa,  golfa, bagmintona, klizanja, a evo, u Danilovgradu je 1920. godine postojao i bejzbol klub!

Na sledećoj fotografiji vidimo danilovgradsku poštu za vrijeme okupacije u I svetskom ratu.

Mirkov most. Fotografija iz 1910. godine

U nastavku i jedna fotografija iz drugog svetskog rata

foto: montenegrokingdom

NASTAVI SA ČITANJEM

Danilovgrad
Магла
06:5516:11 CET
Осећај: 8°C
Ветар: 3km/h NNW
Влажност: 90%
Притисак: 1021.67mbar
УВ индекс: 0
НедПонУто
13/10°C
15/9°C
15/10°C

Facebook

Najčitanije

[wcepe_products recent=true order='desc' number='4' columns='4' hide='rating,onsale' button='Vidi artikal']