Vlada je prije gotovo dvije godine donijela Odluku o proglašenju rijeke Zete Parkom prirode, koja će doprinijeti daljem očuvanju rijeke kroz efikasno sprovođenje mjera zaštite i očuvanja bioloških resursa i unapređivanja biološke raznovrsnosti.
Iako do sada nije usvojen Plan upravljanja zaštićenim područjem ali ni formirana tijela koja bi isti sprovodila veliki broj pojedinaca i nevladinih organizacija putem aktivnosti na terenu, projekata, studija i dokumenata utire put ka području koje će u doglednoj budućnosti predstavljati zaštićenu i biodiverzitetsku oazu u centru Crne Gore. Makar je to što većina nas priželjkuje i očekuje.
Kako bismo građane Danilovgrada upoznali sa mogućim načinima upravljanja, unapređenja i daljeg razvoja Parka prirode rijeka Zeta razgovarali smo sa Anom Katnić, izvršnom direktoricom nevladine organizacije EnvPro, koja je između ostalog i autorka studije „Analiza opcija za upravljanje zaštićenim područjima u Crnoj Gori“.

Park prirode Rijeka Zeta, Landža
U kontekstu crnogorske prakse koliko je teško upravljati zaštićenim područjima? Koje su to najčešće greške sa kojima se susrećemo?
Studije pokazuju da se danas samo malim brojem, otprilike četvrtinom postojećih, zaštićenih područja u svijetu upravlja sa visokim stepenom djelotvornosti. Politike i analize zaštićenih područja često su svedene na procjene površina pod zaštitom, ali ne i na efikasnost i efektivnost zaštite.
Neki od važnih izazova sa kojima se suočavaju institucije za zaštićena područja u mnogim zemljama pa i u Crnoj Gori su:
– Nedostatak znanja i iskustva, posebno tehničkih i analitičkih kapaciteta, koji su i dalje na nivou ranih faza razvoja.
– Nedovoljna koordinacija aktera u različitim oblastima i na različitim nivoima: horizontalna koordinacija je nedovoljna za integrisanje politika za pojedinačne ali i za više oblasti zajedno:
šumarstvo, poljoprivreda, zaštita životne sredine, planiranje i finansije; vertikalna koordinacija, između centralnog i lokalnog nivoa, je veoma slabo razvijena i praktikovana; koordinacija između različitih subjekata takođe je nedovoljno praktikovana, tu se misli na javni, civilni i privatni sektor.
– Organi za zaštitu životne sredine ne raspolažu sa dovoljno resursa i odvojeni su od onih koji kontrolišu najveći dio investicija (npr. ekonomije, finansija, itd.), što rezultira manjom mogućnošću uticaja i preglašavanjem na listi prioriteta. Procenat budžeta izdvojen za zaštitu životne sredine upućje na slabo finansijsko opredeljenje za ovu oblast.
Što se tiče upravljačkih okvira, većinom zaštićenih područja u svijetu i u Crnoj Gori i dalje rukovode vladine agencije ili organi. Međutim, učešće javnosti je danas u modernim praksama postala sastavna komponenta upravljanja zaštićenim područjima. Vladini organi sve više uključuju zainteresovane strane da bi osigurali legitimne, djelotvorne i pravedne ishode upravljanja. Kao rezultat toga, podstiču se organi koji demonstriraju veću saradnju.
Štaviše, uključivanje javnosti u upravljanje zaštićenim područjem je sada standardna dobra praksa u svijetu. Studije pokazuju da taj instrument ima potencijal za situacije u kojima su svi dobitnici, a čiji je cilj održivi razvoj. Iako interesovanja za ovaj pristup postoje, trenutno u Crnoj Gori nedovoljno praktikujemo saradnju sa zainteresovanim stranama, a primjera zajedničkog upravljanja koje podrazumijeva dijeljenje kontrole, prava i obaveza sa zainteresovanim stranama gotovo da nema.
Šta možemo naučiti iz njih i kako da to implementiramo u lokalnu praksu?
Uspostavljanje otvorenog okvira za upravljanje u čijem je centralnom djelovanju učenje i povezivanje, može da podstiče promjene koje su neophodne. Iz diverziteta institucija i načina upravljanja, proizilazi stručna konkurencija, a time i rast kvaliteta. Diverzitet načina upravljanja omogučava pristup svim mogućim izvorima sredstava za stručne zadatke, od državnog i lokalnog budžeta do vršenja različitih usluga na tržištu. Međutim, bilo koji način upravljanja takođe zahtijeva postojanje različitih instrumenata politika koje regulišu, kontrolišu i prate radnje koje se preduzimaju, jer u suprotnom mogu da prevladaju interesi jednog sektora, lokalne ekonomije ili npr. lične dobiti. Naročito u kontekstu razvoja uspješnih zaštićenih područja u Crnoj Gori na lokalnom nivou, važno je povezivanje sa međunarodnim i nacionalnim stručnim akterima koji imaju znanja i koriste moderne i djelotvorne prakse za dugoročno uspješne procese.
Smatram da učenje i povezivanje treba da budu glavne komponente prevazilaženja problema. Ovo je neophodno i iz razloga što nema „najboljeg oblika/modela“ ili „idealnog upravljačkog uređenja“ za sva zaštićena područja, niti za posebne kategorije, već preporuke, prakse i vodiči. Upravljačke strukture i procesi moraju se staviti u konkretan i otvoreni kontekst i moraju da kombinuju nepouzdanost sa prelaznim i ostvarljivim ciljevima radi djelovanja u skladu sa politikama i dostižnim rezultatima, a koji zavise od društvenog, političkog, ekološkog i ekonomskog, lokalnog, nacionalnog i međunarodnog konteksta.

Zone zaštite Park prirode rijeka Zeta
Koliko su ekonomske aktivnosti važne u upravljanju zaštićenim područjima i kako doći do održivih privrednih aktivnosti?
Već neko vrijeme u Crnoj Gori imamo promjene u finansiranju koje su usmjerene od javnog finansiranja zašticenih područja kao tradicionalnog modela ka identifikaciji alternativnih vidova finansiranja, tržišno okrenutih, uvodjenja termina ekosistemskih usluga i razmatranja njihove naplate kroz dobrovoljna ili zakonska rešenja. Kao što je slučaj sa zaštitom životne sredine i održivim razvojem, tako i finansiranje u uslovima uspostavljanja i razvoja novih upravljača za zaštićena područja zahtijeva dugoročno strateško planiranje.
Ako nemamo opredijeljenu podršku biodiverzitetu u okviru posebne budžetske stavke onda se finansiranje obezbjeđuje u okviru različitih sektora relevantnih za biodiverzitet (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, klimatske promjene, turizam, itd.). Sektorska mobilizacija resursa može se postići korišćenjem niza različitih instrumenata i pristupa, kao što su: inovativni finansijski mehanizmi, uključujući plaćanje usluga ekosistema (npr. korišćenje vode za piće iz zaštićenog područja), kompenzacije za štetu biodiverzitetu (biodiversity offsetting), zeleno oporezivanje, tržišta za zelene proizvode, sertifikacija proizvoda i proizvodnih lokacija, integrisano finansiranje za biodiverzitet i adaptacije na klimatske promjene. Na osnovu raspoloživih informacija i procjena, čini se da će interesovanje i tržište ovih pristupa i instrumenata rasti u budućnosti. Postojeća tržišta ovog tipa se uglavnom nalaze u razvijenim zemljama.
Projekcije pokazuju da će razvoj preduzeća okrenutih biodiverzitetu zavisiti od stvaranja povoljnog okruženja, i to uspostavljanjem adekvatnog okvira propisa, tržišnih mjera (porezi i subvencije), društvenih normi i dobrovoljnih sporazuma u okviru kojeg funkcionišu. To će naročito biti slučaj sa zemljama u kojima je uloga preduzeća u očuvanju prirode ograničena zakonom ili gdje ekološki štetne subvencije kontinuirano nanose štetu ekosistemima. Da bi preduzeća cijenila bidiverzitet, očuvanje prirode mora postati profitabilnije od njenog ignorisanja ili uništavanja. Glavni izazov sa kojim se suočavaju sva preduzeća u oblasti biodiverziteta je nedostatak dogovorenih standarda, metoda i prihvaćenih pokazatelja za mjerenje negativnih uticaja i pozitivnih doprinosa očuvanju biodiverziteta.
Poslovni modeli preduzeća okrenutih biodiverzitetu su često pionirski i inovativni, što otežava pristup tradicionalnim izvorima finansiranja. Kao rezultat toga, pri osnivanju ovih preduzeća značajna se korist može ostvariti od finansiranja za otvaranje preduzeća (start-up) i/ili zajmova iz javnih izvora ili privatnih fondova za investiranje u biodiverzitet. U tom smislu, vrijeme je posebno važno pitanje, jer i sa najboljim politikama i instrumentima, koristi od biodiverziteta se neće materijalizovati ili biti održive ukoliko preduzeća u oblasti biodiverziteta ne izdrže dovoljno dugo da postanu komercijalno isplativa. Pristup „strpljivom“ kapitalu, koji je orijentisan prema biodiverzitetu, u cilju investicija i širenja je, dakle, suštinski važan faktor za razvoj poslovanja u sektoru biodiverziteta. Ovdje zapravo veliku ulogu ima lokalna zajednica, koja iznosi princip budućih generacija i strpljivog kapitala.
Sve ovo dalje produbljuje pristup za upravljanje zaštićenim područjima gdje se pažnja sa hijerarhijskog upravljanja više usmjerila ka zaštićenim područjima okrenutim tržištu. Kao posljedica toga, tržišno upravljanje je uvedeno u zaštićena područja centralne i istočne Evrope. Tržišno upravljanje pomaže da se stvori osjećaj partnerstva i podijeljene odgovornosti za promociju održivog razvoja. Međutim, prepoznato je da u slučaju tržišnog neuspjeha mora da interveniše država, kao i da dominacija ekonomskih aktivnosti može da preovlada. Zbog toga su uvedeni hibridni sistemi, mreže, kao način da se zadovolji oboje, potražnja za tržišnom orijentacijom i potreba za hijerarhijskim upravljanjem ciljevima očuvanja. Oni se obično sastoje od relativno autonomnih javnih i privatnih sistema koji mogu da funkcionišu zajedno.
Međutim, važno je napomenuti, da uprkos velikom gubitku ekosistema od čijih usluga svi zavisimo (jer od vazduha koji dišemo do hrane koju jedemo sve dolazi iz prirode) ukupni nivo zabrinutosti zbog gubitka biodiverziteta u investicionom sektoru je još uvijek nizak.
U proteklih godinu dana u Danilovgradu smo svjedoci velikog uključenja lokalnog stanovništva u aktivnostima koje će za posledicu imati značajno unapređenje stanja životne sredine. Da li je ovo dobar signal koji upućuje da se lokalno stanovništvo treba uključiti i u procese odlučivanja i upravljanja parkom?
Trend povećanja broja zaštićenih područja koji se iniciraju i proglašavaju na lokalnom nivou upućuju na potrebu za zajedničkim upravljanjem, jer kategorije spomenika prirode ili međunarodno prepoznata IUCN kategorija III i parkovi prirode, tj. IUCN kategorija V, čine naseljeni predjeli, ili predjeli sa uticajem čovjeka, ali sa visokim stepenom biološke raznolikosti. Ova područja trebaju da se fokusiraju na održivi razvoj. Njima se obično preporučuje upravljanje uz široko učešće, jer je vlasništvo i korišćenje u rukama velikog broja zainteresovanih subjekata. S obzirom na trendove koji upućuju upravljače na finansiranje iz više izvora, nedostatak sredstava na državnom nivou, shvatanja zaštićenih područja kao dobra zajednice, a ne kao državno/ nacionalno pitanje, neminovno treba da dovede do otvaranja sistema ka saradnji zainteresovanih strana.
Samim tim, veliko interesovanje lokalne zajednice i njihovih predstavnika, kao i lokalne samouprave u Danilovgradu dobre su pretpostavke upravljanju kroz saradnju. EnvPro, a i drugi akteri koji saradjuju sa brojnim lokalnim zainteresovanim stranama prepoznali su upravo dobar signal za rad, moguće šampione dobrih primjera praksi i područje sa velikom mogućnošću za uspješnost u sprovođenju održivih modela.

Lokalno stanovništvo sarađuje sa NVO sektorom, Inkubacija skadarskog duba Foto: CDE
Koji su modeli uključivanja lokalnog stanovništva? Kako se to radi u zapadnim zemljama i koliko uspješno?
Mislim da je u tom smislu jako je važno sagledati trenutnu situaciju, i šta je sve neophodno za građenje saradnje. Često su rad na opipljivim temama, kao što je turizam, zaštiti kroz angažovanje lokalnih aktera, ali i na manje opipljivim, građenje otvorenog konsultativnog procesa kroz povjerenje, zajedničko učenje i planiranje, prvi koraci, koji u krajnjem teže donošenju odluka na osnovu konsenzusa. Ovo su naravno veoma dugotrajni procesi. Međutim, ovo je i sasvim za očekivati, jer kod održivog razvoja i očuvanja prirode, klimatskih promjena koje su sada česta tema, postoji izražen međugeneracijski elemenat. Kao rezultat toga, potrebno je dugoročno odlučivanje, što predstavlja poseban problem za upravljanje, a dodatno povećava i neizvjesnost. To znači da procesi izrade politika moraju da nađu načine da stave buduće probleme na dnevni red danas i da sada na njima rade. Pored toga, upravljanje sa dugoročnim ciljevima zahtijeva institucionalnu fleksibilnost, kako bi se institucijama omogućilo da predvide i da riješe stare i nove probleme ili da iskoriste prilike. Međutim, države često imaju samo ograničene motive da steknu ove nove vještine, jer budući problemi nijesu popularni kod političara, imaju ograničen značaj i ne donose nove glasove na izborima. To je trenutak u kojem se sve više prepoznaje značaj uloge regionalnih i lokalnih vlasti u promovisanju održivog razvoja. Za to je potrebna upravljačka aktivnost koja prevazilazi administrativne nadležnosti. Ove složene strukture i procesi upravljanja na više nivoa sve češće nailaze na ekonomske aktere, kao i na organizacije civilnog društva, poput NVO iz oblasti zaštite životne sredine, a koje takođe djeluju na više nivoa.

Park prirode dolina Soče, primjer koji treba pratiti
Šta nam govore prakse drugih zemalja, koliko vremena je potrebno da se postigne uspješno upravljanje?
Ne samo prakse drugih zemalja, već cijela istorija zaštićenih područja govori u prilog tome da su ovo dugoročni procesi. U većini evropskih zemalja zaštita prirode proistekla je iz želje da se zaštite najčudesnija područja kao simbol nacija i država krajem 19. vijeka. U to vrijeme proglašeni su prvi nacionalni parkovi čije ime proizilazi iz pomenute ideje. Veliki udio prvih nacionalnih parkova u Evropi nastao je na osnovu predjela koja su bila kraljevska lovišta, proglašavana kao takva već i u srednjem vijeku. Iako često čujemo da Crna Gora prednjači u tom dijelu, jedan takav primjer, kraljev zabran Biogradska gora, bio je proglašen od strane kralja Nikole tek 1878. godine. U to vrijeme moderna Evropa i svijet su već otpočinjali novu eru zaštite životne sredine: prvi nacionalni park u svijetu proglašen je 1872. godine u Americi, a prvi u Evropi 1909. godine u Švedskoj (proslavljajući sto godina od postojanja nacionalnih parkova u Evropi, Europarc federacija izdala je sjajnu knjigu “Living Parks 100 years of National Parks in Europe “).
U vrijeme brze industrializacije i jakog zagađenja, glavna ideja zaštićenih područja je bila da se u njima izbjegne ljudska aktivnost. Kako je shvaćeno da ljudska prava ne mogu da se žrtvuju za zaštitu prirode i da zaštita prirode protiv interesa lokalnog stanovništva nije efektivna, ova vizija uskoro je ustupila mjesto pristupu „približavanja“, kojim se uvažava da je očuvanje potrebno sprovoditi istovremeno sa ekonomskim aktivnostima i blagostanjem ljudi. To je dovelo do promjene načina na koji se zaštićena područja pozicioniraju, planiraju i vode, kako bi se uveli pristupi sa više saradnje između onih koji upravljaju i zainteresovanih strana. Danas imamo dobre primjere prakse ovakvih modela, od kojih se neki smatraju područjima izvrsnosti, ali kao sto vidite ovaj proces pomirenja i stvaranja uspješnih praksi ima svoju dugu istoriju.
Šta mi kao pojedinci možemo uraditi?
Ponovo, učenje i povezivanje. Uspješni upravljači čiji su konstituenti lokalne zainteresovane strane svoj uspjeh grade na kvalitetnom radu, postizanju ciljeva i traženju zajedničkih interesa sa ostalim akterima, čime osiguravaju podršku i adekvatan prihod iz budžeta ali i na tržištu. Zakonskim ovlaštenjima pribjegavaju samo u najnužnijim slučajevima.

EnvPro na sastanku sa lokalnom samoupravom
Sa EnvPro započinjete realizaciju projekta ”Vode Balkana: biomonitoring za Park prirode rijeka Zeta”, recite nam nešto više o ovom projektu.
Projekat koji EnvPro sprovodi sa međunarodnom organizacijom The Nature Conservancy (TNC) ima za cilj kreiranje bioindikatora za park prirode rijeka Zeta kao pokazni-pilot postupak koji treba da se replicira u susjednim zemljama na Balkanu. Aktivnosti se izvode uključujući lokalnu zajednicu, opštinu Danilovgrad i druge važne zainteresovane strane, u cilju podizanja svijesti i izgradnje kapaciteta za dalje samostalno praćenje stanja životne sredine. Za sada, EnvPro je napravila analizu u svrhe procjene vrsta pogodnih za bio-indikatore, usklađeno sa nacionalnim i EU politikama i odabrala 6 vrsti za testiranje: 2 vrste školji, 1 vrstu raka i 3 vrste vilinih konjića; sastala se sa brojim zainteresovanim stranama lokalnog i nacionalnog nivoa, a za svrhe predstavljanja projekta, razmjene podataka relevantnih za rijeku Zetu, istraživanja mogućnosti saradnje i uključivanja u projekat. Dalje aktivnosti na projektu su terenske posjete sa ekspertom za odabrane vrste, u cilju okupljanja mladih istraživača i lokalne zajednice za prepoznavanje vrsta na terenu, i uspostavljanje nultnog/osnovnog stanja odabranog bio-indikatora ekološkog zdravlja rijeke.
Šta sve možemo očekivati u budućnosti s obzirom da se Vaša organiizacija planira zadržati duži period na prostoru parka prirode?
Nadamo se nastavku rada i saradnji sa opštinom Danilovgrad i ostalim lokalnim akterima, na modernim pristupima u upravljanju zaštićenim područjima u segmentima biomonitoringa i građanske nauke, konsultovanja i uključivanja lokalne zajednice u upravljačke strukture i planiranje upravljanja, kao i uvođenju edukativnih programa u ciljeve zaštite životne sredine.
Comments