Mjesta i znamenitosti
Vinski podrum Ivan-bega Crnojevića u Brijestovu: Nepoznata blizina

Gospodar Zete i Crne Gore, osnivač Cetinja Ivan Crnojević, poznat u narodu kao Ivan-beg, po svemu sudeći, imao je svoj vinski podrum u Brijestovu, udaljenom osam kilometara od Danilovgrada. O tome se malo zna, a svjedoče kameni ostaci i zapisi istoričara “plemenske“ istorije
Brijestovo, na sjeveru središnjeg dijela Bjelopavlićke ravnice, na nadmorskoj visini između 350 i 400 metara, u stvari je prisojno i stepenasto kraško polje. Privlačno je za izletnike, tim prije što ima više živih izvora, koji nikada ne presušuju: Frba, Stubica, Đemez i Ledinak. Pored bistre, zdrave vode, točilo se ovdje i rujno vino, čiji je vlasnik u srednjem vijeku bio niko drugi nego gospodar Zete i Crne Gore Ivan-beg. U Gornjem Brijestovu imao je podrume od kojih su ostali stari kameni zidovi.

Foto Milivoje-Miško Kalezić, Privatna arhiva
Blažo Kalezić u knjizi “Kalezići kroz vjekove“ piše o tome kako je vojvoda Kaleta, rodonačelnik ovog bratstva, upravljao Ivanovim posjedima. Pisci “zavičajne“ istorije Risto Bošković, Petar Šobajić, Blažo Vuletić i Blažo Kalezić u svojim knjigama tvrde da je vojvoda Kaleta bio upravnik feuda gospodara Crnojevića u Brijestovu, a da li je bio vojvoda ili ne, o tome postoje različita mišljenja.
U zapadnom dijelu Gornjeg Brijestova, u mjestu Komardi, nalaze se ostaci starog naselja: ruševine kamenih kula zidanih gromadama i neobrađenim kamenom. Kada dođete na to mjesto desno od puta “ona u sredini“ bila je prema zapisima Kaletina kula. Do nje je bio vinski podrum, ili kako u zapisima stoji, Ivanova vinštica.

Brijestovo dana, Foto Milivoje-Miško Kalezić, Privatna arhiva
Pored toga, vinogradi kojih je i poslije II svjetskog rata bilo na čitavoj teritoriji Brijestova sve do oboda brda, a od kojih je do danas ostala tek poneka loza u šipražju, takođe su momenat koji upućuje na zaključak da se ovdje nekad prozvodilo vino u velikim količinama. U rukopisu “Naši preci i njihove postojbine“ inž. Svetozar Kalezić upućuje na podatke iz zemljišnih knjiga iz kojih se vidi da su vlasnici potomci vojvode Kalete, a bunar na katunu Borov, s okolnim zemljištem, i sada nosi ime Ivana Crnojevića.
Vino je u srednjem vijeku, zajedno s medovinom, bilo omiljeno piće. Ono se čuvalo u drvenim posudama koje su u ovim krajevima pravljene od hrastovog i borovog drveta s Prekornice. Mjesto na kojem su se po zapisima i predanju nalazili podrumi u velikoj je hladovini, što je pogodovalo vinu koje se čuvalo.
– Kada je jutro prozračno i čisto, iz Brijestova se može vidjeti Skadarsko jezero a ponekad u ranu zoru i obrisi samog Skadra – priča slikar Božidar Pavićević Zodijak.
To znači da je feudalni gospodar Crne Gore mogao odavde da vidi pola svoje države, a drugu polovinu s Ivanovih korita, koja su takođe bila njegov posjed. Zodijak kaže da su se imanja Ivan–bega Crnojevića protezala od Budoša do Pipera, te da su ljudi na posjedima slobodno proizvodili za svoje potrebe i, naravno, za gospodara.
– Slikao sam Brijestovo na više od stotinu radova, a uradio sam i nekolika crteža Komarda, gdje je bila Ivanova vinštica. To je moje djetinjstvo, kuća moga oca Mitra, tu i sad živi moja majka, to su moja sjećanja, korijeni – pričao je za života Zodijak.
Škola koja je nekada imala blizu stotinu đaka razrušenog je krova s dvorištem obraslim u šipražje. Dolazi ovdje samo rodbina ovo troje ljudi.
Osamdesetsedmogodišnja Bosa Pavićević svjedoči da je saznala za Ivan–begovu vinšticu čim se udala. Njen muž je, kaže, vodio je dnevnike, u kojima bilo nekoliko zapisa o tragovima Ivan–bega u ovim krajevima. Međutim, kada su jula 1948. došli da ga uhapse zbog rezolucije Informbiroa, uzeli su i njegove dnevnike i otada im se gubi svaki trag. Biblioteku su zapalili ovdje u dvorištu, kaže Bosa, pokazujući mjesto ispod velikog kamena na kojem su smještene tri stare hrastove bačve.
Posjed Ivan–bega Crnojevića u Brijestovu danas je zanimljiv vidikovac. Odavde je prekrasan pogled na dolinu rijeke Zete. Međutim, čak i oni koji žive u danilovgradskom kraju, o svemu što je bilo i što je danas ovdje malo znaju, o ljudima u ostalim krajevima Crne Gore da se i ne govori.
Košnice od mermera
Jedna od feudalnih dažbina, koja je iz Brijestova stizala na dvor Ivana Crnojevića, bila je med. Ovaj proizvod je još kod starih Slovena bio na cijeni, jer je pored ishrane tretiran i kao lijek. A vosak je bio veoma tražen.
Nekada je upotrebljavan za gradnju brodova, služio je i za rasvjetu, a hrišćanima za vjerske obrede.
Od napitaka medovina je praktično bila jedino piće. Petar Kalezić jedini u Gornjem Brijestovu nastavlja tradiciju gajenja pčela. U njegovom ulištu ima i trideset košnica od mermera, u kojima se one, kako je kazao, udobno osjećaju. On kaže da je zahvaljujući ispaši ovdašnji med visokog kvaliteta: “Ako koji bude bolji od ovoga, ja ću moj da prospem.“
Gospodareva zdrava voda
Istočno od Topolova, na putu od Brijestova k Studenom, nalaze se Ivanj ublovi Gornji i Donji. I oni su dobili ime po Ivanu Crnojeviću. Ovi bunari su ručno kopani, a duboki su od deset do dvanaest metara. Nikada ne presušuju, a voda iz njih je hladna, pitka i zdrava. Okolo bunara su stoljetne bukve u čijoj su hladovini nekad bila plandišta ovaca, a sada su to mjesta za odmor.
Milorad Bošković
Vino se u vinštici čuvalo u drvenim posudama koje su u Bjelopavlićima pravljene od hrastovog i borovog drveta sa Prekornice, prema Topolovu i Brijestovu, mjestu na kojem su se po predanju nalazili podrumi.
Piće je od vinštice do dvora Ivana Crnojevića transportovano u jarećim mješinama. Prema kazivanju starijih mje- štana na lokalitetu Gornje Brijestovo najviše se gajila „crna“ kratošija i „krsta“ briješka (krstač).
Takođe je, prema navedenom kazivanju, postojala i vinštica na današnjim rudimentiranim tragovima kamenih temelja. Na tom lokalitetu došlo je do sukoba turske vojske i radnika zapošljenih u „vinštici“, koji su iśečeni (iskomatani), pa je taj lokalitet dobio naziv – Komatina.
Nakon što su Turci pobili Ivan-begovu poslugu, uništili su i sudove pune vina u vinštici. Kako govori predanje, vina je bilo toliko da je nastao potok od podruma do Skale na Stubici u dužini od pet stotina metara. Danas preostala domaćinstva u Brijestovu u vinogradima pretežno gaje kratošiju.
Društvo
Čuda su moguća: Danas je Sveti Vasilije Ostroški

Srpska pravoslavna crkva i vjernici slave danas Svetog Vasilija Ostroškog – velikog čudotvorca, čije se mošti čuvaju u manastiru Ostrog, u Crnoj Gori.
Pravoslavni vjernici ovog svetitelja poštuju i svetkuju u svim zemljama, a njegova bezbrojna čuda prepričavaju se širom svijeta.
U manastir Ostrog dolaze ljudi i drugih vjeroispovesti među kojima ima i muslimana koji pred moštima Vasilija Ostroškog traže spas i iscjeljenje od teških bolesti i muka koje su ih zadesile.
Sveti Vasilije Ostroški (Jovanović) rođen je u selu Mrkonjići, Popovo Polje u Hercegovini, u Republici Srpskoj. Odatle je otišao u trebinjski manastir Uspenija Presvete Bogorodice gdje se zamonašio i započeo život podvižnika.
Kao episkop zahumsko-hercegovački i skenderijski živjeo je u manastiru Tvrdošu, služeći pravoslavnoj vjeri i ćuvajući svoje vjernike od turskih svireposti.
Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog, gdje je nastavio podvižnički život i gdje se upokojio 1671. godine u svojoj keliji.
Iz stijene pored koje se upokojio, kasnije je izrasla vinova loza, iako u stijeni nema zemlje.
Život Svetog Vasilija bio je u Bogu i sazdan po Hristu. Kada se Vasilije upokojio njegova kelija bila je obasjana svjetlošću. Tada je narod počeo da dolazi na njegov grob i moli se.
Prema predanju, sedam godina nakon smrti Svetog Vasilija, tadašnjem igumanu manastira u Župi kod Nikšića javljao se često u snu. Jedne noći rekao mu je da dođe u Ostrog i otvori njegov grob. Tako je i uradio, a tijelo Svetog Vasilija našli su očuvano i mirisalo je na bosiljak.
Bio je smatran za svetitelja i još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo posle njegove smrti sve više vjernika dolazilo je po utjehu i spas. Sada na Ostrog dolaze i ljudi drugih vjeroispovesti iz raznih krajeva sveta.
Manastir je dobio ime po brdu koje se uzdiže iznad njega i podeljen je na Gornji i Donji Ostrog, gdje vjernici dolaze na poklonenje svetitelju, posebno na paznik Duhova, 50 dana po Vaskrsenju.
Ovaj manastir samo tokom ljeta obiđe oko 300.000 vjernika što ga svrstava u najveće pravoslavno svetilište na području cijele Evrope.
U Gornjem manastiru nalaze se dijve crkvice. Gornja je posvećena Časnom krstu, a druga (donja) Vavedenju Presvete Bogorodice. Gornju je podigao 1605. godine jeromonah Isaija iz sela Popa kraj Nikšića, s blagoslovom mitropolita Vasilija, a živopisana je 1667. godine. Za donju se ne zna tačno kada je sagrađena. Po jednoj verziji narodnog predanja, podigli su je isposnici koji su tu živjeli prije Svetog Vasilija.
Po drugoj verziji, koju je još Vuk Karadžić zabilježio po riječima ostroškog arhimandrita Nikodima Raičevića, crkvu je sagradio mitropolit Vasilije.
I ova je crkvica živopisana, vjerovatno kad i gornja (1667. godine). U njoj počivaju mošti Svetog Vasilija.
Mjesto na kome se nalazi Donji manastir ranije se zvalo Kosjeradići ili Goseradići. Kad je mitropolit Vasilije kupio ovo i nešto od okolnog zemljišta, on je u blizini te crkve podigao ambar i kuću za mlađe, te od svega toga kasnije postade manastir – Donji manastir Ostrog.
U februaru 1942. godine, za vrijeme bombardovanja manastira Ostrog, jedna granata iz brdskog topa njemačkog udarila je u kameni zid iznad Gornjeg manastira, razbila vrata na crkvici Časnog krsta, ali nije eksplodirala.
Granata se od pada razbila na dva dijela. Stručnim ispitivanjem kasnije je utvrđeno da je granata bila sasvim ispravna. Očigledno je da Svetitelj to nije dopustio. Ova granata se i danas čuva u Gornjem manastiru.
Poštovanje našeg naroda prema ovom Božjem ugodniku ogleda se i u podizanju u njegovu čast mnogobrojnih hramova. Posebno je lijep hram podignut svetitelju u njegovom gradu Onogoštu – Nikšiću.
Godine 1935. otvorena je u Beogradu bolnica nazvana po Svetom Vasiliju Ostroškom, a u Crkvi Svetog cara Konstantina i Jelene na Voždovcu čuva se i danas njegov sveti omofor.
Srpska pravoslavna crkva slavi svetog Vasilija Ostroškog svake godine 12. maja (29. aprila, po julijanskom kalendaru).
Mjesta i znamenitosti
Sveti Vasilije Ostroški i Knez Raič

Za vrijeme života Vasilija Ostroškog na Ostrogu bilo je mnogo problema sa unijaćenjem pravoslavnog stanovništva. Unijatski sveštenici iz Kotora i Dubrovnika su pokušavali na sve načine da slovensko pravoslavno stanovništvo pokatoliče i latiniziraju. Jedna od mjera koje su preduzimali je bilo huškanje lokalnih knezova i velikaša da zajedno sa seljacima i svojim vojnicima otimaju crkvena imanja i dobra Srpske pravoslavne crkve.
Ovo je jedna poznata epizoda i jedno čuveno pismo i crkvena kletva kada je Patrijarh Srpski Maksim prokleo pljačkaše i kneza Raiča koji su nasrtali na vlasništvo manastira Ostrog.
Nevolje Vasilija Ostroškog i kletva Patrijarha
Nasilništvo i otimačina ljetine i drugi dobara ostroških od strane pojedinih Bjelopavlića, predvođenih knezom Raičem, savrsnikom mitropolitovim, koji se ne obaziraše ni na zakone ljudske ni na zakone Božije, nastaviše se i postadoše toliki, da se oktobra 1667 mitropolit Vasilije sa gatačkim knezom Lukom Vladislavićem uputi da o svemu upozna Patrijarha Maksima i zaište njegov savjet šta mu je dalje činiti.
Patrijarh Maksim tada napisa i preko mitropolita Vasilija posla svoje čuveno pismo knezu Raiču, kojim se ovome izričito zabranjuje da dira u manastirska imanja i prijeti iznova teškim prokletstvima i svakom drugom ko udara na posjed Presvete Bogorodice u Ostrogu, ali i izražava sumnju da počinioci djela ove pakosti i štete ne čine sami od sebe, nego podsticani od strane tuđinaca, „tuđih kaluđera“ kojima isti milostinju daju i crkve pomažu dizati, radeći stvar unije:
„Maksim, Božijom milošću patrijarh Pećki i Srbima i Bugarima i ostalima. Pišem u bogočuvano pleme Vražegrmve, kir knezu Raiču i svima hristijanima mir i blagoslovenije; koji se povinujete zakonu Božijem i starijega pisanju, da znate da nam dolažaše vladika Vasilje i kaza nam da je kupio Velji Do u Save Lakovića za 12 i po groša. I ako neko od vas hristijana pokuša da otme taj Do od manastira, zvanoga Ostrog, hrama Vavedenija Presvete Vladičice naše Bogorodice u Svagdadjeve Marije, da oduzme njemu Gospod takvom razoritelju njegov dom i njega i njegove sinove i njegovu stoku i sve njegovo imanje da mu Gospod uništi i raspe nenadno, i da mu trag i korijen pogine u vjeke. Amin.
I za taj Do i za drugu zemlju koju je kupio vladika te je Crkvi ostavio, ili je koji hristijanin Crkvi prodao ili priložio za svoju dušu, pak je drugi nesputano pritiska, da ga pritisne svaka rđa, njega i njegov dom, ili Crkveno krade ili neputano troši, potro njega Gospod Bog.
I ako hoćete svojoj Crkvi i svojim kaludjerima krasti ili pakost tvoriti, a tudjim crkvama i kaludjerima milostinju davati, ako ćete tako činiti, nećete od Boga nijedno dobro imati. A koji ne posluša ovo pismo, da je proklet i da mu trag pogine, a on se razveže vavijek. Amin.
Mjeseca oktomvrija 5 … ljeta 7175. (1667) u Peći.
Po povratku mitropolita Vasilija Ostroškog iz Patrijašije, knez Raič mu dodje u posjetu i primi k znanju pismo Patrijarhovo. Pripoveda se da je knez Raič u gostima kod mitropolita bio nekoliko dana i da je sobom donio bogate poklone. Ipak, to kao da ne mogade uticati na sudbinu koju knez bijaše izabrao dotadašnjim svojim nepočinstvima.
Uskoro ga snadje strašna nesreća: izgiboše mu petorica sinova, a samo jedan, najmladji, koji bijaše u kolijevci prežive nesrećan napad hajduka Baje Pivljanina, koj namjeri da kazni obijesnog kneza.
Milostivi mitropolit Vasilije Ostroški potresen dogadjajem koji mu, pohitavši njemu ispriča sam knez, pomoli se Bogu i izmoli milost za starog kneza Raiča, a njega posavjetova da se kaje za svoje grehe i za grijehe svojih sinova, a kada dodje vrijeme, da se ponovo oženi i pobrine za novi porod, koji će mu Gospod poslati. Vjenčanje Raiča i njegove nove nevjeste svrši sam Mitropolit Vasilije Ostroški koji mu i krsti dva sina, koji se u tome braku rodiše, postavši dobar prijatelj sa cijelom porodicom.
You must be logged in to post a comment Login