Matica srpska – društvo članova u Crnoj Gori, ogranak u Danilovgradu, organizuje predstavljanje najnovije knjige poezije “ Otkup“ Andrije Radulovića u petak 29.septembra u 19 časova

O Radulovicevoj knjizi govoriće knjizevnik Budimir Dubak i pisac i književni kritičar mr Aleksandar Ćuković, a danilovgradskoj publici obratiće se i autor.

Vece će se održati u petak 29.septembra u 19 časova u prostorijama Matice srpske u Danilovgradu.

Promocija najnovije knjige poezije „Otkup“ Andrije Radulovica, do sada su održane u Herceg Novom, Tivtu, Budvi, Podgorici i Beogradu.

Andrija Radulović je najprevodjeniji autor sa naše knjizevne scene i dobitnik je niza visokih domaćih i međunarodnih nagrada za svoje pjesništvo, izmedju ostalih: „Marko Miljanov „, „Radoje Domanović „, “ Simo Matavulj“, Balkanika (Rumunija), Noside (Unesco, Italija), „Boris Kornilov“ (Sankt Peterburg), Kočićevo pero, „Božidar Vuković Podgoričanin „, Pečat varoši sremskokarlovačke, Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Gramata Literarnog muzeja Bugarske (Sofija), Vukova povelja…

Njegova poezija je zastupljena u brojnim evropskim i domaćim antologijama, izborima i atlasima poezije.

O Radulovićevoj poeziji do sada objavljeno je više od sto pedeset tekstova iz pera vodećih autora, književnih kritičara, univerzitetskih profesora i akademika.

Bibliografiju Andrije Radulovića uradila je Lidija Kaluđerovic i ona iznosi preko hiljadu i devetstotina jedinica.

Nakon što je prije dvije godine uključena u antologiju „Savremena crnogorska fantastika“ koju sačinjava dvadeset osam priča crnogorskih autora, ove godine priča „Mit o prstenu“, Vasa Vukovića,  našla se u antologiji „Savremena balkanska fantastika“.

Ovu antologiju sačinjava sedamdeset priča, iz pera isto toliko autora sa prostora nekadašnje SFRJ ali i šire, iz žanra fantastike, izabranih među gotovo hiljadu priča koje su prethodnih deset godina „prodefilovale“ bjelopoljskim „Refestikonom“.

MIT O PRSTENU

Nikola Petrović, poznati istoričar, tačnije je reći arheolog, u svom izvještaju o najnovijem nalazištu upisao je i sledeće riječi: „…asketska grobnica, najvjerovatnije iz predhrišćanskog perioda. Na skeletu žene sam pronašao jedan čelični prsten koji ću detaljnije opisati naknadno. Ovdje ću samo naglasiti da se, neobično, cijelom njegovom vanjskom stranom proteže tanan žlijeb ispunjen crvenom bojom…nepoznatog sastava i porijekla. Inače, sami prsten je neobične, tamne boje…“
. . . . . . .
Planine u daljini su poprimale purpurnu boju u dolazećem sutonu. Nebo se prelivalo u divnim bojama. Baka je nekako halapljivo prigrlila Vuka nastavljajući započetu priču:
„U ta davna vremena, kada je svijet bio mlad i nevin, ljudi i bogovi su živjeli jedni pored drugih, bliski i složni. Bilo je patnje i mržnje ali i sreće i radosti u sunčanim danima, pjesme i igre u toplim noćima…
Bogovi su ljudima dali mnoge poklone…razne tajne…znanja. Tek kasnije je došla čovjekova izdaja i nevoljko povlačenje uvrijeđenih bogova. Ali, to je druga jedna priča…
Živio je tada jedan čovjek. Toliko je volio znanje, toliko je naučio od bogova, a i oni njemu bijahu skloni… Možeš i ne povjerovati ali kazano je da je živio skoro tri stotine godina, mnogostruko u odnosu na obične ljude…tolika bijaše njegova ljubav prema znanju i životu. Kažu da njemu dugujemo mnogo od ovoga što imamo u potonjim vremenima. Sjeverna plemena su ga nazivala jednim imenom, južna drugim…svaki narod je za njega imao ime. Grci su govorili da je od bogova oteo tajnu vatre i poklonio je ljudima…drugi da je otkrio tajnu kovanja metala… O njemu su ispredane legende koje se graniče sa vjerovatnim. O njemu bih da ti pričam.“
Baka štapom protrese drvo u ognju, koje posla pregršt blistavih varnica u nebo. Vuk se još tješnje priljubi uz staričine uvele grudi isprativši ples varnica pogledom krupnih očiju.
„ Taj čovjek je volio ljude. I žalio ih je. Uviđao je njihovu prirodu. A ljudi već bijahu počeli da se kvare, da budu zavidni, pohlepni, nezasiti, sve češće ih je vodila mržnja negoli plemenitost…
Daleko je u budućnost vidio taj čovjek. Toliko druženje s bogovima bijaše ga skoro načinilo polubogom i on bijaše Jasnovid. Vrijeme nije stavljalo zastor pred njegove oči. Mnoge je dane i noći proveo razmišljajući što da uradi. I najzad, dugo traženo rješenje je bilo otkriveno. Kad je shvatio što treba da radi počeo je da djela, brzo, sigurno i zaneseno, kao što je uvijek radio, što god namjeran bio.
U njegovoj radnjici vatra nije gašena. Iz dana u dan, do kasno u noć, čula bi se jeka teškog čekića i zvonki kikot malog batića…iskivao je prstenje.“
Baka odjednom neobično brzim pokretom ruke ispod haljetka izvuče mali zamotuljak koji, gle čuda, kad bi razmotan, otkri mali, taman prsten, neugledan ali sjajan. Čitavom dužinom bijaše na njegovoj površini jedna crvena linija. Vuk, zadivljen, nije odvajao oka od sićušnog predmeta koji je blistao na bakinom dlanu.
„ Ali bako, ja sam mislio da je to što mi pričaš samo još jedna legenda…“
„ I jeste, sine moj. Ali, zar zaboravljaš da su sve legende stvarne priče koje je vrijeme iskrivilo u našem sjećanju? Da, Majstor je kovao prstenje.
Mnoštvo prstenova, na stotine, sve istih, stvorile su njegove vješte ruke.
Putovao je Majstor i bio je Putnik, i kovao je prstenje i bio je Kovač. I prošao je svijetom, sve strane, sva plemena, narode, pregazio i preplovio mnoge vode, prešao preko mnogih planina… Svuda su ga znali, rado ga dočekivali i prihvatali, jer svi su znali ko je on. A on je među ljudima svih plemena pronalazio neke koje je samo on, nekim njemu znanim okom, prepoznavao, i takvim „izabranim“ darivao to prstenje.
Niko nije znao što im je u tom trenutku govorio. A „izabrani“ su to čuvali kao najsvetiju tajnu. I tako je prolazilo vrijeme i dođe trenutak kada će Majstor da napušti ovaj svijet. Posljednji put su vidjeli da lagano hoda tamo gdje sunce odlazi da odmara. Starost i umor ne bijahu ga nagnali da se poguri i njegova uspravna figura se na tren ukazala na prevoju brda a potom zauvijek nestala iz ljudskih života. Ali ne i priča.“
Baka nježno uze dječakovu ručicu u svoju koščatu ruku, poput kandže neke grabljivice, a opet toplu i blisku dječaku. Na kažiprst mu navuče prsten.
„ Ovaj prsten sad pripada tebi, dijete moje. Vjekovima je on prelazio sa djeda na unuka. Djed bi ga poklonio svojoj nevjesti obavezavši je da ga ona pokloni najstarijem unuku pred smrt. Ne, ne plaši se, nije mi ništa, još ću ja da živim. Ali ja osjećam da je vrijeme da ti ga predam i da ti ispričam priču o ovim prstenovima.
Dijete moje, na svijetu je nekad bilo mnogo divnih, čudnovatih stvari. Postojala su znanja koja su nazivana magijom. Oni koji bi ovladali tim znanjima mogli su ukrotiti sile prirode i koristiti ih za opšte dobro. Ili protiv zla. Ali postojali su i oni koji su magiju koristili u slavu zla, za ispunjenje sebičnih, pohlepnih želja.
Bogovi su se naljutili i oteli od ljudi magijska znanja i otada svijet postade jedno sumornije i dosadno mjesto. Ali, tome smo sami krivi.
Oduvijek bijaše najlakše koristiti prstenove za čuvanje tih magijskih moći. Prsten je lijep, čist oblik, beskrajan kao i život sam, uvijek isti a uvijek nov… Da, nekad je bilo mnoštvo magičnih prstenova. Neki su imali jednu svrhu, neki opet drugu… Majstorovo prstenje je takvo, magično. Svi njegovi prstenovi imaju jednaku moć: oni prepoznaju čisto srce. Vlasnik takvog jednog prstena prepoznaće ženu čistog srca, svoju Voljenu i sa njom će biti zauvijek srećan.
Jer, upamti dijete moje, najveća nesreća je živjeti život prazan, život bez ljubavi. Mnoge sile su se upregle da čovjeku zamagle vid, da ga spriječe da vidi. Mnogi se zaljubljuju, vođeni životinjskim čulom, instinktom a ne pravom ljubavlju. Te životinjske ljubavi plamte kao požar ali brzo zgasnu i poslije njih ostane samo pepeo tuge i prezira, dosade… Prava, vječita ljubav je drugačija. Ona boli, tiha je i nježna…ali beskrajna. Vlasnik ovakvog prstena će prepoznati ženu s kojom će zauvijek biti srećan, voljeće se tiho, nježno, kao bujanje mlade trave vedro kao sunce poslije kišnog dana… Ovi prstenovi će dozvoliti ljudima da prežive uprkos onom zlu koje su na sebe navukli svojim nerazumom…
Ja sam bila Voljena tvog djede. I sad ovaj prsten prelazi tebi. Jednom ćeš sresti ženu za koju ćeš biti spreman da umreš, osjetićeš da je poznaješ oduvijek…to je tvoja srodna duša. Svaki trenutak proveden bez nje boljeće te i činiće se kao vječnost dug, svaki tren proveden sa njom biće pjesma čistog veselja i sreće. Nećeš primijetiti težinu života, starost te neće rastužiti jer imaćeš iza sebe život ispunjen i bogat… A onda jednog dana ona će predati prsten vašem unuku i sve će početi ispočetka. Život će se nastaviti. Tuga rastanka biće blaga ljetnja kiša koja neće zagorčati uspomenu na život ispunjen ljubavlju.
U svim plemenima na ovom svijetu ima ovakvog prstenja. I među oholim Vizantincima. I među divljim sjevernjacima obučenim u krzna velikih životinja. I među Agarjanima koji pogubiše našeg gospodara i skršiše njegovu moć na ovom polju… Potomci Izabranih žive svuda. Ne daj da te zaslijepi mržnja prema tuđinu. Upamti, tvoje je da voliš. Ljudi mržnje ima dovoljno, nažalost.“
Baka nježno odiže Vuka na noge, poljubi ga tiho u čelo. „ Kreni sad dijete moje. Ovdje više ne možeš ostati. Nijesi siguran. Dušmani su blizu. Prati onu zvijezdu, putuj preko brda, noću. Danju odmaraj a noću prati tu zvijezdu. Stići ćeš do gradova na sjeveru. U sigurnost. Bogovi neka te čuvaju. I upamti, mi smo pleme Azra, mi samo za ljubav gubimo glavu, nipošto za manju cijenu.“
Vuk je na trenutak nijemo buljio u baku a onda mu se prestrašeni pogled okrenu prema brvnarama u selu koje počeše da plamte u sumraku. Začaran dosad bakinom pričom, kao da se probudi iz sna i začu krikove. Mir noći bijaše prekinut jaucima ranjenih, topotom i njiskom konja, kuknjavom i plačom nejakih i vriskom obijesnih. Prestrašeni Vuk još jednom pogleda baku koja se smiješila ne videći ga više, gledajući neki davni dan svoje sreće, okrenu se i pojuri u šumu. Zastao je poslije desetak minuta, na vrhu brda, da povrati dah. Suznim očima je gledao ono što je nekad bilo njegovo selo. Dolina je sablasno blistala u tami osvijetljena desetinama zapaljenih koliba. Okrenuo se potraživši u visini sjevernu zvijezdu i krenu u njenom pravcu. U daljini za njegovim leđima je zamirala buka…
. . . . . . .
Vuk se prenuo na zvuk interfona.
„ Vaša nova savjetnica se javila na posao, došla je da se upoznate šefe. Da uđe?“
„ Da, neka uđe.“ – odgovori Vuk. Pogled mu je nervozno kliznuo sa monitora kompjutera na bistru vodu Morače ispod Milenijum bridža. Koga li su sad poslali da prati njegov rad i da mu „pomaže“? Direktor je , vjerovatno, bio „uviđavan“ kao i uvijek. „Sigurno neka tatina kćerka“ pomisli Vuk, postidivši se odjednom svoje misli. Kažiprstom najednom prostruja talas topline, neobičan usljed neočekivanosti, kao odaslan od tamnog prstena ukrašenog tananom crvenom linijom. Vrata se otvoriše i Vukov pogled bi zarobljen vitkom, visokom figurom koja u tri-četiri talasava koračaja priđe i pruži mu čvrsto ruku. Tamne oči ispod crvenog, nemirnog pramena i prijatan, malo iskrivljen osmijeh:
„Zdravo, ja sam Vila.“
Širok osmijeh preplavi kancelariju: „ Ja sam Vuk…Vilo.“