U razgovoru sa muzičarem Igorom Mitrovićem otkrivamo kako je njegova ljubav prema muzici počela još u osnovnoj školi, kada je svoju prvu gitaru dobio kao poklon od porodice i drugova, kao i kako su ga ulični performansi inspirisali za dalju karijeru. Igor priča o svojim nastupima širom Crne Gore, kao i o nezaboravnim iskustvima sa svirki u Americi. Saznajte kako vidi položaj muzičara u Crnoj Gori, kakve planove ima za autorski rad, te šta za njega znači rodni Danilovgrad.

Da li nam možeš reći nešto više o svojim muzičkim počecima, kada si prvi put osjetio želju da se baviš muzikom?

Naravno, uvijek se rado sjetim toga. Osjetio sam želju tokom osnovne škole, 6. razred mislim da je bio, tada sam imao kući bratovu električnu gitaru, a i nedugo nakon toga sam dobio na poklon od bratovog druga klasičnu gitaru. Tada sam “kao“ krenuo da sviram, ali ništa od toga… Svakako od toga perioda se probudila prevelika želja za muzikom i zvanično sam krenuo da sviram u 9. razredu, a SVOJU prvu gitaru sam dobio od svojih drugara iz osnovne škole i svoje porodice. Tako da oni su zaslužni za sve do danas.

Igor Mitrović, Foto Privatna arhiva

Ulični performansi koje si izvodio privukli su veliku pažnju. Šta te inspirisalo da se predstaviš na taj način i kako je to iskustvo uticalo na tvoj muzički put?

Iskreno to je nešto sto obilježava moj život i moj “zvaničan“ početak sviranja na sceni. Inspirisala su me putovanja, putovao sam dosta sa folklornim ansamblom “Oro“ iz Danilovgrada i primijetio sam da svuda u svijetu postoje ulični izvođači “busker-i i performer-i“ tako da sam uz pomoć toga i ja krenuo da sviram na ulici, iliti da se bavim busking-om. Jedno od najljepših životnih iskustava, upoznao sam mnogo ljudi, stekao mnogo prijateljstava, mnogo biznis prilika, itd,…

Kako si zadovoljan nastupima u Crnoj Gori i kakav je tvoj doživljaj domaće publike?

Zadovoljan sam, potrebno je malo vremena da se naši ljudi pokrenu, da počnu da pjevaju i igraju.. Zavisno od mjesta do mjesta, od grada do grada. Svaki grad i svako mjesto ima neku posebnu čar, i neke svoje momente.

Nastupao si širom Crne Gore. Koji gradovi i publika su na tebe ostavili najjači utisak?

Uhhh, interesantno pitanje. Pa kao što sam gore naveo svaki grad ima neku svoju posebnu čar, ali postoje neke svirke koje ćemo zasigurno pamtiti ja i ekipa koja svira sa mnom. Danilovgrad – (koncert sa Perperom) i generalno naši počeci. Podgorica – od busking-a do svih lokala u kojima smo svirali, pogotovo Marienplatz đe smo rezidenti vec 3 godine.. Ulcinj – (Ada Bojana) naše poznate svirke na plaži Tortuga Nikšić – (od Barda, preko Montenegro pub-a, room-a 56 i ostalih lokala) Gusinje – svirka na trgu, pa i svirka u Colosseum-u, nevjerovatno iskustvo Pljevlja – River pub, predivno iskustvo, predivni ljudi. Kolašin – koncert na trgu. Ne smijem da zaboravim da pomenem Berane, i njihovu rock&roll publiku, Nikšić i Berane tu dominiraju… Tu je i Kotor, Budva, Perast, Bar, Petrovac.

Igor Mitrović, Foto Privatna arhiva

Kakvi su utisci s nastupa u Americi i šta bi izdvojio kao najzanimljivije iskustvo?

Mnogo naših ljudi se nalazi trenutno u Americi, ja sam baziran u Njujorku, na Astoriji, đe je najviše naseljeno Balkanaca. Prelijepo iskustvo, naši ljudi koji su ođe, jednostavno uživaju u muzici i to je ono što mene ispunjava. Moja prva USA svirka se organizovala u lokalu MIMOZA na Astoriji, spontano je došlo do iste, ali ću uvijek pamtiti taj trenutak i biti zahvalan Mike-u Kolenoviću na prilici.

Kako se nastupi u Americi razlikuju od onih u Crnoj Gori u smislu publike i atmosfere?

Zavisno od toga koje svirke posmatramo, ako govorimo o “našim“ svirkama, đe se izvodi muzika iz našeg okruženja, ponovo zavisi od mjesta do mjesta, postoje veći lokali, postoje manji lokali, zavisi da li je restoran ili klub… U svakom slučaju dosta slično kao i kod nas, samo da je veselo! A što se tiče američkih svirki na engleskom jeziku u američkim lokalima, imao sam prilike da otpjevam nekolike pjesme sa jednom ekipom, i mnogo je drugačije. Ljudi dođu da slušaju, tu može biti i cover-a i autorskog rada, svirke traju dosta kraće, potpuno drugačiji koncept istih. Svakako interesantno.

Igor Mitrović, Foto Privatna arhiva

Kako vidiš položaj muzičara u Crnoj Gori – koje su najveće prednosti i izazovi s kojima se suočavate?

Sa moje tačke gledišta, meni je najvažnija stvar da muzičari u Crnoj Gori podržavaju jedni druge, i da imamo lijepe odnose jedni sa drugima kako bi napredovali svi. To bih naveo kao prednost, a što se tiče mana, mislim da bi moglo mnogo više prostora da se ustupi i posveti autorskim bendovima, i ljudima koji rade na autorskom planu, jer muzika koja se danas sluša u lokalima đe mi nastupamo, je nastalo prije 40-ak godina pa ka ovamo… Trebalo bi da se sa prostora kao što sam već rekao, da naučimo neku novu pjesmu, da jednostavno ljudima koji zaslužuju i imaju kvaliteta i koji rade na sebi i svojoj muzici da se da šansa da ne nastupaju samo po Crnoj Gori, već da im Crna Gora bude odskočna daska za čitav svijet.

Da li planiraš da se oprobaš u autorskom radu i predstaviš publici svoje pjesme?

Naravno. To je jedina stvar kako može čovjek da ostavi svoj pečat u muzičkoj oblasti i da pokaže sebe. Postojao je bend 2019. godine koji se zvao Bajpas, ostale su 2 autorske pjesme iza nas, koje nažalost nijesu snimljene u studijskoj verziji, ali se nadam da će jednog dana ugledati svjetlost.

Koja je tvoja prva asocijacija na Danilovgrad i da li možeš izdvojiti jedno mjesto u njemu kao svoj najdraži kutak?

Danilovgrad kao grad mnogo volim, odrastao sam tu, čitav svoj život sam proveo u njemu. Asocijacija –  ljubav, a mjesto koje bih uvijek izabrao jeste moja kuća, moj dom u Veljoj Paprati.

Da li svoju budućnost vidiš u Crnoj Gori ili tvoji planovi ipak bivaju orjentisani ka inostranstvu?

Osoba sam koja ostaje dosledna muzici, vidim sebe i u Crnoj Gori i u inostranstvu, ali sad za sad ostajem kući.