Zorska crkva

“Zuri”, Zurska crkva ili Zorska crkva,  Crkva posvećena Roždestvu Bogorodice, južno od krvava Spuža ostavlja za sobom, sa svojim postankom svijetlu uspomenu i čudnovatu legendu mlađim pokoljenjima. Predanje o njenom podizanju priča:

“U vremenu turske sile i moći, kada su turske kule i tvrđave nicale kao pečurke pored crnogorske granice; najviše ih je podignuto u predgrađu, u blizini krvavoga Spuža.

Odnosne tvrđave – većinom podizane u XVII i do druge polovine XIX vijeka – bile su sigurna  predstraža i spona Spuža i Podgorice, isturene kao pioni na šahovskoj tabli. Pored ogromne spuške tvrđave do tri kilometra spram crnogorske granice bilo je podignuto deset kula – karaula i tvrđava, kao i veći broj šančeva, a kojih ruševina i sada postoje i to: kula na Stologlavu, prema Novom Selu, na ploči od Grba, u Daljmu (kolovozu), Serdar Grad i Abzikula, u Lužnici dvije “Kula Kitića” i Kemal pašina kula i tvrđava – kasnije nazvana “Kula Živkovića”, zatim kula na Crvenoj Stijeni u Trešnici itd.

Sve ove kule jasno objašnjavaju život raje na ovom području i pjesnikovu zamisao: “Teško li je nekad bilo…” Najteži dio rada na odnosnim kulama snosila je sirotinja raja koja je bila prinuđena živjeti na odnosnom tlu sa Turcima. U svojim tvrđavama Turci su imali i svoje bogomolje dok su bili vjerski fanatici. U sredini Serdar kule – Serdar grada – bila je turska bogomolja sa minaretom od 30 metara visine.

Pa kako jadna raja nije imala ni sklonište ni utočišta, niti svoga molitvenog doma –  od kada su Turci srušili zadužbinu kraljice Jelene na Kraljičinom Ku – to je na turskim kulama, kao i privatno  pojedinim agama, begovima, kadijama i pašama, radila više no što je mogla samo da bi im se  što bolje udobrila i da bi kod njih dobila što jače povjerenje za svoje potrebe a naročito za podizanje jedne male crkve u kojoj bi se Bogu molili i pri sahrani mrtvaca od vremenskih nepogoda sklanjali. Koristeći svoju prinudnu privrženost, predstavnici raje iz Spuža, Klikovača, Grba i Daljma izmolili kod turskih vlasti – Spuškog paše podizanje male crkve pod nevjerovatno teškim uslovima – dozvoljava se podizanje male crkve ako je može ozidati za 12 časa – crkvu može jedino podići pored turske kaldrme i karaule – da se izgradi isključivo pod kontrolom i prisustvom Turske vlasti.

Za ovakve teške uslove paša je unaprijed vjerovao da raja na njih neće pristati i ako pak pristane i prihvati onda se možda biti u mogućnosti da podigne neku malu brvnaru  koju bi Turci u svakoj za njih pogodnoj prilici mogli lako srušiti ili spaliti. Međutim pokazalo se suprotno te je paša kasnije bio iznenađen i razočaran ranijim djelom i požrtvovanjem.

Овај приказ слајдова захтева јаваскрипт.

Svi pravoslavni koji su živjeli pod turcima na označenoj teritoriji potajno donesu kolektivnu odluku. da pristupe građenju crkve i da za njeno podizanje daju sve od sebe, sve što mogu i što ne mogu, da na određenom mjestu ozidaju malu crkvu od kamena, kreča i pržine  sa sedam puta četiri i do četiri metra visine, zatim da je odrve domaćom drvenarijom i pokriju pločom ili slamom – jer za raju tigle nije bilo – i sve ovo da bude urađeno za 12 časa. Za ovaj rad su potajno i noćno pripremali i prenijeli: kamen, kreč, pržinu i drvenariju koji su im se obavezali da će crvku podići za 12 sati ako im sve na ruke bude gotovo. Kada su sve ovo pripremili u najvećoj tajnosti ponovo preko svojih prestavnika zamole pašu – vjerovatno – Parmakovića koji je u službi bio oko 1750. godine da bi im se produžio rok za podizanje pri čemu im paša drsko odgovori i ponovi: “Samo ako je možete ograditi za 12 ura.”

Sa velikim rizikom najzad pristanu i prihvate taj čudnovati i neprihvatljivi uslov, o čemu izvjeste turske vlasti radi kontrole. Na smrt i život, za krst i vjeru, za čast i obraz, bez predaha i odmora jadna raja uspije potpuno podići – ozidati i pokriti malu crkvu u određenom roku; kad “Zora zuri majka sina budi”. – i po tome dobije ime “ZURI” ili Zorska crkva. Na veliko iznenađenje turaka i svega dotičnog naroda. “

Nastaviće se…

Zapis prote Rada Radulovica iz Komana,napisan prije oko 40 godina


Hvala porodici Dragović iz Grba na ustupljenom zapisu prote Rada Radulovića