Zorska crkva: „Ako je sagradite do zore, tu će stajati“ (I Dio)

„Zuri“, Zurska crkva ili Zorska crkva,  Crkva posvećena Roždestvu Bogorodice, južno od krvava Spuža ostavlja za sobom, sa svojim postankom svijetlu uspomenu i čudnovatu legendu mlađim pokoljenjima. Predanje o njenom podizanju priča:

„U vremenu turske sile i moći, kada su turske kule i tvrđave nicale kao pečurke pored crnogorske granice; najviše ih je podignuto u predgrađu, u blizini krvavoga Spuža.

Odnosne tvrđave – većinom podizane u XVII i do druge polovine XIX vijeka – bile su sigurna  predstraža i spona Spuža i Podgorice, isturene kao pioni na šahovskoj tabli. Pored ogromne spuške tvrđave do tri kilometra spram crnogorske granice bilo je podignuto deset kula – karaula i tvrđava, kao i veći broj šančeva, a kojih ruševina i sada postoje i to: kula na Stologlavu, prema Novom Selu, na ploči od Grba, u Daljmu (kolovozu), Serdar Grad i Abzikula, u Lužnici dvije „Kula Kitića“ i Kemal pašina kula i tvrđava – kasnije nazvana „Kula Živkovića“, zatim kula na Crvenoj Stijeni u Trešnici itd.

Sve ove kule jasno objašnjavaju život raje na ovom području i pjesnikovu zamisao: „Teško li je nekad bilo…“ Najteži dio rada na odnosnim kulama snosila je sirotinja raja koja je bila prinuđena živjeti na odnosnom tlu sa Turcima. U svojim tvrđavama Turci su imali i svoje bogomolje dok su bili vjerski fanatici. U sredini Serdar kule – Serdar grada – bila je turska bogomolja sa minaretom od 30 metara visine.

Pa kako jadna raja nije imala ni sklonište ni utočišta, niti svoga molitvenog doma –  od kada su Turci srušili zadužbinu kraljice Jelene na Kraljičinom Ku – to je na turskim kulama, kao i privatno  pojedinim agama, begovima, kadijama i pašama, radila više no što je mogla samo da bi im se  što bolje udobrila i da bi kod njih dobila što jače povjerenje za svoje potrebe a naročito za podizanje jedne male crkve u kojoj bi se Bogu molili i pri sahrani mrtvaca od vremenskih nepogoda sklanjali. Koristeći svoju prinudnu privrženost, predstavnici raje iz Spuža, Klikovača, Grba i Daljma izmolili kod turskih vlasti – Spuškog paše podizanje male crkve pod nevjerovatno teškim uslovima – dozvoljava se podizanje male crkve ako je može ozidati za 12 časa – crkvu može jedino podići pored turske kaldrme i karaule – da se izgradi isključivo pod kontrolom i prisustvom Turske vlasti.

Za ovakve teške uslove paša je unaprijed vjerovao da raja na njih neće pristati i ako pak pristane i prihvati onda se možda biti u mogućnosti da podigne neku malu brvnaru  koju bi Turci u svakoj za njih pogodnoj prilici mogli lako srušiti ili spaliti. Međutim pokazalo se suprotno te je paša kasnije bio iznenađen i razočaran ranijim djelom i požrtvovanjem.

Svi pravoslavni koji su živjeli pod turcima na označenoj teritoriji potajno donesu kolektivnu odluku. da pristupe građenju crkve i da za njeno podizanje daju sve od sebe, sve što mogu i što ne mogu, da na određenom mjestu ozidaju malu crkvu od kamena, kreča i pržine  sa sedam puta četiri i do četiri metra visine, zatim da je odrve domaćom drvenarijom i pokriju pločom ili slamom – jer za raju tigle nije bilo – i sve ovo da bude urađeno za 12 časa. Za ovaj rad su potajno i noćno pripremali i prenijeli: kamen, kreč, pržinu i drvenariju koji su im se obavezali da će crvku podići za 12 sati ako im sve na ruke bude gotovo. Kada su sve ovo pripremili u najvećoj tajnosti ponovo preko svojih prestavnika zamole pašu – vjerovatno – Parmakovića koji je u službi bio oko 1750. godine da bi im se produžio rok za podizanje pri čemu im paša drsko odgovori i ponovi: „Samo ako je možete ograditi za 12 ura.“

Sa velikim rizikom najzad pristanu i prihvate taj čudnovati i neprihvatljivi uslov, o čemu izvjeste turske vlasti radi kontrole. Na smrt i život, za krst i vjeru, za čast i obraz, bez predaha i odmora jadna raja uspije potpuno podići – ozidati i pokriti malu crkvu u određenom roku; kad „Zora zuri majka sina budi“. – i po tome dobije ime „ZURI“ ili Zorska crkva. Na veliko iznenađenje turaka i svega dotičnog naroda. „

Nastaviće se…

Zapis prote Rada Radulovica iz Komana,napisan prije oko 40 godina

Hvala porodici Dragović iz Grba na ustupljenom zapisu prote Rada Radulovića