Program “uhvati, steriliši i pusti” – NVO Prijatelji životinja

Zbog sve češćeg nerazumijevanja lokalnih samouprava, kao i dijela građana i javnosti za program “uhvati, steriliši i pusti” , za koji se naša NVO od starta zalaže, pojasnićemo u najkraćim crtama šta on zapravo predstavlja. Riječ je o humanom načinu smanjenja broja pasa i mačaka lutalica, koji je do sada uspješno primijenjen u većini evropskih gradova. Ovaj program je preporučen je od strane Svjetske zdravstvene organizacije. Napravljen je tako da je lako i jeftino primjenjiv, da održava pod kontrolom broj lutalica na ulicama, a da pri tom ne dolazi do nehumanih načina uklanjanja lutalica sa ulica, čemu se sve češće pribjegava u Crnoj Gori.

Svakodnevno smo svjedoci masovnih trovanja pasa i mačaka, kako lutalica, tako i vlasničkih u skoro svim crnogorskim gradovima. Takav način uklanjanja životinja sa ulica, kao i zatvaranje, u većini slučajeva u veoma nehumanim azilima i eutanazije nisu doprinijeli smanjenju broja lutalica na ulicama. Naprotiv, svjedoci smo da iz dana u dan taj broj raste. Česta su i negodovanja jednog dijela javnosti, što je i razumljivo donekle, jer ima ljudi kojima nije prijatno vidjeti nekada čopor pasa na ulici. Kroz program “uhvati, steriliši i pusti” bi se u roku od 3-5 godina, u zavisnosti od sredine u kojoj se sprovodi, broj lutalica sveo na minimum, pri čemu bismo imali samo one o kojima brinu ljudi, takozvane “miljenike komšiluka”. Na žalost ovaj program, zbog trajanja oo 3-5 godina nije privlačan za većinu lokalnih samouprava koje su sklonije beskorisnim ali vidljivim sklanjanjem uličnih životinja tokom predizbornih kampanja ili onda kad žalbe građana postanu nepodnošljive.

Po ovom programu bi se životinje sa ulice odvodile u azile ili veterinarske ambulante, gdje bi bile sterilisane/kastrirane, vakcinisane i čipovane nakon čega bi određeni vremenski period oporavka provele provodile na oporavku u uslovnom karantinu. Tu bi se pokušao naći udomitelj za tu životinju, a nakon stručne procjene da životinja nije agresivna, bila bi vraćana na prvobitno stanište. Kada je riječ o psima lutalicama, svaki od njih bi bila obilježena takozvanom naušnicom, kako bi građani znali da ta jedinka ne predstavlja nikakvu opasnost po okolinu. Izrada baze podataka i obavezno čipovanje vlasničkih pasa, te stroga kontrola odgajivačnica, takođe bi u mnogome doprinijeli smanjenju broja napuštenih životinja. Naravno, preduslov za sve ovo je da se ispoštuje odredba Zakona o dobrobiti i zaštiti životinja, koja predviđa da najkasnije do 2010. godine svaka opština mora imati azil za napuštene životinje. Do dana današnjeg azil imaju samo neke opštine, a većina njih ne ispunjavaju ni najosnovnije uslove predviđene ovim Zakonom.

Veliki doprinos sprovođenju ovog programa dale bi i Nevladine organizacije za zaštitu životinja, koje bi kroz razne projekte, u saradnji sa državnim i inostranim organizacijama finansirale dobar dio ovog programa. Naravno, za to su nam potrebne i određene garancije države, kako bismo mogli da apliciramo sa projektima kod inostranih organizacija.Takođe od velike pomoći bi bili i građani, volonteri koji bi zajedno sa nama na terenu učestvovali u realizaciji programa. Postoji način kako bi se i kroz primjenu ovoga programa obezbjeđivala određena novčana sredstva za njegovo finansiranje. Dakle, kada bi se sva sredstva, ljudstvo i energija usmjerili ka jednom cilju, sigurno je da bi se lako došlo do realizacije. Jedno je sigurno, sa ili bez saradnje sa nadležnim organima, naša organizacija, a vjerujemo i većina nama srodnih NVO, kao i pojedinaca će se i dalje boriti za realizaciju ovoga programa.