By 
Kako prenosi Agroklub.com, stajski gnoj pripada u najstarije gnojivo, sadrži sva biljna hraniva, dobar je regulator fizičkih svojstava tla i izvor bezbrojnih aktivnih mikroorganizama.
Smjesa je čvrstih i tečnih izmetina domaćih životinja i stelje prerađenih radom mikroorganizama. Hemijski sastav dosta varira, a zavisi od mnogih faktora, o vrsti i uzrastu domaće životinje, količini i kvalitetu krme, načinu iskorištavanja stoke, polu i dobi, vrsti i količini stelje, klimi i načinu spremanja gnoja. Prosječan sastav stajskog gnoja zavisi od vrste stoke, a najvažnija biljna hraniva su azot, fosfor i kalijum koji su najčešće u tlu deficitarni.
Specifičnosti domaćih gnojiva
Uopšteno, stajski gnoj u prosjeku sadrži 20% organske supstancei, azota 0,5%, fosfora 0,2% i kalijuma 0,6%. Najmanje sadrži fosfora pa se taj manjak mora nadoknađivati dodavanjem fosfornog mineralnog gnojiva. Dodatkom kiselih fosfornih gnojiva (superfosfat) veže se dio amonijaka (azotnih jedinjenja) u stajskom gnoju pa se tako smanjuju gubici azota. Superfosfat se može dodavati u staji ili na gnojištu. Njegovim dodavanjem gnoj sporije dozrijeva, ali se na 100 t stajskog gnoja dobija oko 30 kg više azota. U staji se dodaje oko 0,7 kg superfosfata dnevno po jednom odraslom grlu. Na gnojištu se na 1 t gnoja doda oko 20 do 25 kg superfosfata. S obzirom na vezanje amonijaka, bolje je fosforno gnojivo dodavati odmah u staji nego na gnojištu.
I ako je u stajskom gnoju dobar odnos osnovnih hraniva, smatra se pretežno azotnim gnojivom, jer azot koji se u njemu nalazi najjače i najočitije djeluje na biljke. Sastav stajskog gnoja u prvom redu zavisi od vrste životinje od koje potiče, jer svaka vrsta životinja ne vari hranu jednako i ne prima s hranom jednake količine vode.
Goveđi gnoj ima mnogo vode i teško se zagrijava te sadrži sluzave tvari koje povećavaju koheziju čestica. Mikrobiološka svojstva nisu mu intenzivna, djeluje sporo i naziva se „hladnim gnojem“ za razliku od konjskog i ovčjeg.
Konjski gnoj je znatno siromašniji vodom i ima veliki kapacitet za zrak. Brzo djeluje i prikladan je za hladna i teška tla. Konj ne usitnjava tako dobro hranu kao govedo pa u konjskoj balegi ima više nerastvorene organske tvari koja dobro dođe bakterijama za hranu. Procesi rastvaranja intenzivni su, sadrži više aktivne mikroflore i više nerastvorene organske tvari, jače se i zagrijava.
Ovčji gnoj ima povoljna fizikalna svojstva, bogat je azotom, a sadrži malo vode u odnosu na gnoj drugih domaćih životinja. Vrijedniji je od ostalih vrsta, jer je bogat mikroflorom.
Svinjski gnoj ima povoljnu strukturu koja zavisi od ishrane. Kod pretežne ishrane voluminoznom krmom, struktura mu je loša. To je „hladan gnoj“, teško se mineralizuje i male je mikrobiološke aktivnosti pa se preporučuje za lagana tla. Gnoj peradi bogatiji je hranivima nego gnoj stoke i smatra se koncentrisanim gnojem. Najbogatiji hranivima je gnoj kokoši.
Što sve utiče na sastav i kvalitetu gnoja?
Na sastav gnoja takođe djeluje i starost životinja. Stare i potpuno odrasle životinje trebaju hranu samo za nadoknadu energije i toplote, dok mlade životinje troše hranu i za svoj rast, pa je stoga njihov gnoj siromašniji mineralnim tvarima. Smjer proizvodnje takođe utiče na kakvoću gnoja. Npr. gnoj krava muzara siromašniji je rudnim tvarima nego gnoj tovne i radne stoke, jer veliki dio mineralnih tvari odlazi u mlijeko. Hrana takođe djeluje na sastav stajskog gnoja pa je gnoj životinja koje se hrane koncentrisanom hranom bogatiji mineralnim sastojcima nego gnoj životinja koje se pretežno hrane voluminoznom i slabom hranom.
Uopšteno se računa da kod životinja oko 50% hrane odlazi u izmetine kao neprobavljiv ostatak. Na kakvoću stajskog gnoja jako utječe i prostirka, stelja, jer upija mokraću i vlagu. Prema svojim fizikalnim i kemijskim svojstvima, prostirka može biti različita pa zato i različito utječe na sastav stajskog gnoja. Svojstva stelje su to bolja što se lakše rastvara i što je bogatija hranivim tvarima. Kod izbora prostirke odlučujuča je njena prikladnost za ležaj, a ne njezin hemijski sastav. Najbolje odgovara prostirka od slame ozimih žitarica, dok se slama jarih žitarica može upotrijebiti za krmu pa se manje upotrebljava za prostirku. Prostirka treba imati veliku sorptivnu sposobnost za tekuće izmetine i za amonijak, a u tlu se treba lako razdvajati. Treset ja kao komponenta gnoja povoljna prostirka, ali kao ležaj. Lišće bjelogorice sadrži više azota, a manje kalijuma i fosfora nego sama žitarica. Kao prostirka može poslužiti i šumska mahovina.
Za kakvoću stajskog gnoja važan je i odnos izmetina i slame. Previše slamnat, nezreo gnoj, može izazvati dušičnu depresiju, posebno ako je vrijeme jako toplo i vlažno. Kakvoća stajskog gnoja zavisi i o njegovoj starosti te načinu spremanja. Za vrijeme dozrijevanja u stajskom gnoju dolazi do velikih hemijskih promjena koje dovode i do promjene njegove kakvoće. Najbrže se u stajskom gnoju rastvara celuloza, a najteže lignin. U zrelom stajskom gnoju nalaze se veće količine bjelančevinastih tvari i rudni sastojci. Azotni spojevi u gnoju djelimično prelaze u neorganska jedinjenja, a dio azota (amonijak) isparava u atmosferu. Promjena azotnih jedinjenja spojeva u gnoju zavisi od aeracije, količine i vrste prostirke, toplote, vlažnosti, kontakta s gnojnicom. Što je površina gnoja veća i što je rahlije razbacan, to se više azota gubi. Mineralne tvari gube se iz gnoja samo ako ih ispiraju padavnie. Isušivanjem gnoja smanjuju se gubici organske neazotne tvari, a povećavaju se gubici azota koji se mogu smanjiti nalivanjem i gaženjem gnoja. Što je stajski gnoj stariji, to je siromašniji azota. Domaće životinje iskoriste samo oko pola suhe tvari krme, a druga polovina izluči se u izmetinama. U stajski gnoj prelazi cijela količina prostirke.
Vrijeme sazrijevanja stajskog gnoja zavisi od više faktora – klimi, količini vode u gnoju, načinu spremanja, temperaturi. Da bi se dobio posve humificirani gnoj, potrebno je godinu dana. U ljeti sazrijevanje gnoja traje oko 2-3 mjeseca, a zimi 3-4 mjeseca. Zreli gnoj je poluhumificirana masa. Prosječna težina stajskog gnoja zavisi o stepenu zrelosti. Djelovanje stajskog gnoja u tlu je različito. Veći dio biljnih hraniva u gnoju nalazi se u oragnskim jedinjenjima pa se većina sporo mobilizuje i dolazi do produženog djelovanja stajskog gnoja u tlu, koje traje dulje ili kraće vrijeme (jednu do četiri ili više godina), z zavisnosti od više činilaca. Azot iz stajskog gnoja iskoristi se slabije nego azot iz mineralnog gnoja, a fosfor i kalijum nešto bolje, odnosno podjednako.
Potrebna količina stajskog gnoja po jedinici površine ovisi o teksturi tla, dubini obrade, plodoredu, vrsti usjeva, tipu tla i zalihama hraniva u tlu. Kao normativ gnojidbe stajskim gnojem smatra se količina od 30 t/ha. Djelovanje stajskog gnoja pojačava se ako se miješa s mineralnim gnojem, što se naziva organsko-mineralna gnojidba. Dozrijevanje stajskog gnoja sastoji se u različitim hemijskim promjenama koje nastaju rastvaranjem organske tvari radom mikroorganizama koji su sa životinjskim izmetinama došli u stajski gnoj. Rastvaranje stajskog gnoja je biokemijski proces rastvaranja neazotnih i azotnih sastojaka. Neazotne materije sastoje se od neprobavljivih ostataka biljnih stanica, celuloze, lignina i pektina.
Foto: discoverhorses.com
Izvor https://www.agroklub.com/ratarstvo/vaznost-upotrebe-domacih-gnojiva/
Comments