By 
Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi od strane medija, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom. Kad mediji radi spektakla gurnu istinu u stranu, onda sve može postati opskurno kao rijaliti Miloša Medenice koji nas forsiraju da živimo.
Odavno je jasno da profesionalizam, novinarski kodeks i slične ,,trivije“ više nisu imperativ funkcionisanja medija, a isti su doprinijeli da novinarstvo izumire naspram potreba medijske industrije (koja koketira sa krupnim kapitalom) i da pomenuti kodeksi i pravila postaju puka bižuterija upotrebljiva samo za razne godišnje izveštaje, saopštenja, istraživanja itd.
Međutim, kako stvari stoje, u poslednje vrijeme možemo posvjedočiti kako ni sama istina više nije relevantna za medije i javnu riječ, generalno.
Poslednji primjer je upravo objavljivanje ,,kontroverznog“ snimka bjegunca od pravde i zakona države Crne Gore – Miloša Medenice. Mediji mahom, bez ikakve zadrške, mediji objavljuju snimke, analize snimaka, reakcije na snimke, dodatne polemike, pa čak i projekcije potencijalnih daljih dešavanja i reperkusija… bez i jednog ,,izvinite“. S tim u vezi, treba obratiti pažnju koliko se samo sadržaja produkovalo na teme inicirane snimcima, iako i dalje ne znamo jesu li AI ili autentični. Kada je sve počelo, mediji su objavili snimak sa konstatacijom ,,možda je AI…“ ali vi ipak pogledajte.
Kao što je nekada znak pitanja u naslovu mogao da prođe ispod radara i posluži za prikrivenu sugestiju i nametanje utisaka i zaključaka javnom mnjenju, danas se u slučaju Medeničinih snimaka drsko koristi poštapalica „navodno“ koja polako gubi svoje izvorno značenje, a mi, kroz (zlo)upotrebu semantike, javne riječi, sve dublje ulazimo u jedan bizarni Matrix ili u ono što Bodrijar nazva Simulakrumom.
I taj simulakrum nam kuca na vrata vrlo jezivo. Mediji uporno objavljuju snimke, iako je konsenzus u javnosti jasan — ne znamo šta su, bez obzira na to šta želimo da predstavljaju ili izazovu. A izgleda da više nikoga nije ni briga šta su, niti je to uopšte relevantno. Istina očigledno više nije ni relevantna ni presudna, već samo slika koju kreiraju mediji i akteri iz javnog života.
Živimo u simulaciji u kojoj je bitan isključivo sadržaj: puko produženje fabule i neprekidni nastavak dešavanja u konstantnoj simbiozi akcije (medija i političara) i reakcije (medija, političara i građana). Sve to služi samo da ljudi ostanu prikovani za medij koji čitaju, prežderavajući se sadržajem koji nikuda ne vodi, osim što održava status quo simulakruma: stanje svojevrsne hipnoze koje se lako može preusmjeriti u pravcu koji najmoćniji medij odredi. Simulakrum, pritom, nije imitacija realnosti, već njena zamjena: mehur u koji nas uvlače da bi nas oblikovali. Interesantno je da u tome opet ,,pionirsku ulogu“ imaju ND i portal Vijesti. Najviše emisija su uradili tim povodom, a poslednje što se moglo vidjeti društvenim na mrežama je da se virtuelni Miloš Medenica pozvao u emisiju Načisto kod Petra Komnenića.
Prisjetimo se da su upravo Vijesti prve lansirale tekst o navodnoj „prvoj AI influenserki“ Tei Mandić, i to kao sponzorisani sadržaj. Javnost nikada nije saznala ko je taj tekst platio, a kasnije se ispostavilo da je Tea zapravo estetska marketinška udica za reklamiranje, između ostalog, kladionica, kockarnica i butika. Podmetati ovakav sadržaj medijski slabo pismenoj javnosti, bez jasnog naglašavanja da je riječ o vještački generisanoj osobi, predstavlja oblik dezinformisanja.
Etički ili profesionalni sud neću davati. Naravno da niko neće reći da ne želi da prisustvuje tom ,,spektaklu“ od intervjua preko ,,žice“ sa potencijalno virtuelnom osobom (a izvjesno kriminalcem), pa neću ni ja. Ako se desi, svako će sa svojom motivacijom i svojim očekivanjem pratiti emisiju. Za nekoga će ovo biti dokaz za ovo ili ono, a za mene samo potvrda da smo i de facto ušli u simuliranu stvarnost gdje je bitan samo sadržaj i nadraženost koju dobijamo iz istog; Da je samo bitan politički efekat, bez obzira da li se time daje legitimitet virtuelnom kriminalcu, na primjer.
Izabrali smo da istina nije bitna, ili kako ona stara parafrazirano može glasiti – ,,da nas istina ne sprječava da ispričamo dobru priču ili učestvujemo u njoj.
Comments