Analiza vode za piće u mjestu Vukotički do, na Vukotici, pokazala je da je u uzorku bila prisutna bakterija  ešerihija koli.

Uzorak vode sa vukotičkog bunara primljen je 22.06.2021. godine dok je analiza završena 28.06.2021.

Iz rezultata analize vidi se da je u uzorku utvrđena povećana koncetracija bakterije ešerihija koli, Koliformne bakterije i enterokoke (Nalaze se u crijevima i u fekalijama čovjeka i toplokrvnih životinja pa se koriste kao indikatori fekalne kontaminacije vode i namirnica. Enterococcus je rod u kojemu poznajemo najmanje 12 vrsta ali u čovjeka infekciju uzrokuju samo dvije. To su E. faecalis i E. faecium.)

Salmonela i protozoe nisu pronađene u uzorku.

Na osnovu navedenih mikrobioloških ispitivanja, ispitivani uzorak NE ODGOVORA uslovima Pravilnika o parametrima, provjeri usaglašenosti, metodama, načinu, obimu analiza i sprovođenja monitoringa zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku upotrebu. VODA NIJE ZA PIĆE!

U dijelu fizičke, fizićko-hemijske i hemijske analize kvalitet vode je, kako se navodi u nalazu, usaglašen sa uslovima Pravilnika o parametrima, provjeri usaglašenosti, metodama, načinu, obimu analiza i sprovođenja monitoringa zdravstvene ispravnosti vode za ljudsku upotrebu. Ipak, zbog mikrobiološkog kvaliteta VODA NIJE ZA PIĆE!

Dejan Iković, koji dobar dio svog vremena provodi na Vukotici i koristi bunarsku vodu za piće i navodnjavanje revoltiran je nebrigom nekih mještana.

Čitavog života koristimo ovu vodu za piće, kao što su i naši stari. Sve je bilo u redu sa vodom dok poljoprivrednici nisu počeli koristiti kokošje đubrivo. Zamislite apsurda da se na 90 metara od bunara zaorava kokošje đubrivo. Bunar je najniža tačka i sva voda, nakon padavina, završava u bunaru. Nije ni čudo što su pronađene bakterije, kaže Iković navodeći da se i poljoprivredne kulture često prskaju hemijskim supstancama što, kako kaže, ponovo završava u bunaru.

Iković nije zadovoljan ni odnosom nadležnih jer, kako kaže, jedino što su dobili je obavještenje da voda nije za piće.

Dejan Iković je saglasan da vodu treba ponovno testirati jer se ista troši putem pumpi za potrebe nalivanja bašti i dalje navodi da zasigurno postoji način da voda ponovo bude za ljudsku upotrebu.

Opština, koja ima izdašne izvore pitke vode, od usvajanja Prostorno urbanističkog plana, nije donijela tj. usvojila Zone sanitarne zaštite svojih vodoizvorišta. Za ove potrebe je za 2021. godinu izdvojeno 55000€.

Zakon o vodama  uređuje pravni status i način integralnog upravljanja vodama, vodnim i priobalnim zemljištem i vodnim objektima, uslovi i način obavljanja vodne djelatnosti i druga pitanja od značaja za upravljanje vodama i vodnim dobrom.

Određivanje granica vodnog zemljišta definisano je  Pravilnikom o određivanju i održavanju zona i pojaseva sanitarne zaštite izvorišta i ograničenja u tim zonama. Prema ovom pravilniku zone zaštite se određuju prema broju stanovnika koji koristi vodu sa vodoizvorišta, protoku u litrima po sekundi, tipu terena na kojem se nalaze vodoizvorišta i vodozahvati. U odnosu na prethodno se definišu zone koje zauzimaju prostor oko izvorišta na različitim udaljenostima, I, II i III zona respektivno. 

U zavisnosti od tipa terena na kojem se nalazi vodoizvorište dozvoljena odnosno zabranjena je gradnja određenih objekata i sprovođenje radnji koje mogu ugroziti vodoizvorište  (Sjećate se groblja? Ono nikako nije smjelo biti ni razmatrano na planiranoj lokaciji ali ovo nije prvi put da Opština donosi dva dokumenta koja su u suprotnosti jedan sa drugim  – ili se dešava još veća zbrka, isti dokument predviđa dvije suprotne stvari na istom mjestu: istovremeno se štiti izvorište od urbanizacije i dozvoljava gradnja u slivu izvora sa koga se grad napaja pitkom vodom.).

 Zaštitne zone i mjere zaštite su davno trebale biti propisane i isto tako primijenjene ali to se još nije desilo. Tipični primjer nedogovornosti zbog koje građani već dvije godine troše svoje vrijeme na odbranu svog dvorišta je izgradnja prečistača za otpadne vode u Landži. Umjesto da Opština za kredit, koji treba da vrate građani, riješi zagađenje rijeke Zete, ona pravi još veće zagađenje.

Sistem vodosnadbijevanja treba da doprinese zaštiti zdravlja ljudi tako što će, stanovništvu datog područja, obezbijediti snabdijevanje zdravstveno ispravnom vodom za piće i u dovoljnoj količini. Ograničenja u obezbjeđivanju dovoljne količine zdravstveno bezbjedne vode za piće dostupne svima su: nedovoljan broj izvorišta, velika udaljenost izvorišta, teška pristupačnost izvorištima i/ili nedovoljna izdašnost izvorišta; ograničeni ili nedovoljni izvori finansiranja; tehnološki problemi (neobučenost osoba zaposlenih u procesima proizvodnje zdravstveno bezbjedne vode za piće, nedostatak opreme i zastarelost opreme); nedovoljna obrazovanost stanovništva i nepravilno rukovanje vodom za piće.

Pod zdravstvenom bezbijednošću vode za piće podrazumijeva se mikrobiološka i fizičko – hemijska ispravnost vode za piće uz obezbijeđenu zaštitu izvorišta, zdravstveno bezbjedno snabdijevanje i rukovanje vodom za piće.

Zdravstvena bezbijednost vode za piće se primarno ostvaruje odsustvom mikrobioloških štetnosti u vodi za piće, odnosno mikrobiološkom ispravnošću vode za piće. Mikrobiološka ispravnost vode za piće se mora stalno i neprekidno kontrolisati, posebno u urbanim sistemima vodosnabdijevanja. Dezinfekcija vode za piće je od neprocjenjivog značaja za obezbjeđivanje mikrobiološke ispravnosti.

Voda može biti put prenošenja bakterijskih, virusnih i parazitarnih oboljenja (kolera, tifus, dizenterija, hepatitis, gastroenteritis, askarijaze, leptospiroze itd.) ili pogoduje širenju oboljenja u koliko je nema u količinama dovoljnim za održavanje higijene (šuga, vašljivost i sl.).

U vodi za piće se mogu naći mnoge hemijske materije čije je dejstvo na čovjeka zavisno od vrste, koncentracije i načina djelovanja. Za razliku od mikroorganizama koji pretežno izazivaju akutna oboljenja kod čovjeka, uticaj štetnih materija iz vode za piće na zdravlje je uglavnom hroničan.