Nova svjetska kriza je sve izglednija. Recesija će nastupiti gotovo sigurno, a svi se nadaju da će se izbjeći stagflacija

Recesija je usporavanje privredne aktivnosti u dužem periodu, najčešće se tehnički uzimaju dva uzastopna kvartala (pola godine), ali se može već proglasiti nakon nekoliko mjeseci. Raste nezaposlenost, bruto društveni proizvod (BDP) pada, smanjuje se industrijska proizvodnja i prodaje se manje u trgovinama. Ne moraju svi uslovi biti istodobno ispunjeni, ali često dolaze jedan za drugim, podsjeća zagrebački portal.

Stagflacija je puno teža situacija, u kojoj se uz recesiju paralelno događa visoki rast cijena tj. inflacija. Problem se pojavljuje da politike kojima se bori protiv visoke inflacije istovremeno pogoršavaju recesiju, uključujući nezaposlenost, a politike kojima se ublažava recesija pogoršavaju problem inflacije. Bezizlazna situacija u kojoj se srećom svijet nije našao još od 70-ih godina prošlog vijeka.

U posljednje vrijeme se sve više priča o tome da je recesija izgledna, a postoje i naznake da će se pojaviti stagflacija. Nekoliko je makroekonomskih problema koji to daju naslutiti.

Istorijski rast cijena, sve veća inflacija

Iako su centralne banke, američke Federalne rezerve (FED), Evropska centralna banka (ECB) i britanska Engleska banka (BOE), većinu 2021. uvjeravale političare, ekonomiste i građane da neće biti inflacije, ipak se u 2022. bilježe istorijski nivoi, neviđene decenijama.

U maju je inflacija u SAD-u iznosila 8.6 odsto u odnosu na isti mjesec prethodne godine. U odnosu na april su cijene rasle za 1 odsto, puno više od očekivanja. Najveća je to stopa inflacije u zadnjih 40 godina, od 1981.

Ujedinjeno Kraljevstvo bilježi stopu inflacije od 9 odsto, takođe najvišu u posljednjih 40 godina. U Njemačkoj iznosi 7.9 odsto, najviše od ranih 70-ih godina prošlog vijeka. Francuska bilježi najveću inflaciju od sredine 80-ih, Italija najveću od 1990. itd.

U EU su posebno pogođene baltičke države Estonija, Litvanija i Letonija sa stopama inflacije od 16 do 20 odsto. Dvanaest država članica EU je u maju imalo stopu inflacije veću od 10 odsto, a među njima je i Hrvatska, ali i Crna Gora, koja slovi za prvu narednu članicu Unije.

6.8 odsto u Kanadi, 7.65 odsto u Meksiku, 11.73 odsto u Brazilu, 11.5 odsto Čile, 58 posto Argentina – inflacija je problem Sjeverne i Južne Amerike. Ekstremno visoku inflaciju Argentine se može zanemariti jer se ne radi toliko o inflaciji kao dijelu globalnog trenda nego inflaciji zbog specifično loših ekonomskih politika s kakvima se ta zemlja “bori” već decenijama.

I ostatak svijeta ima problem s rastom cijena: Indija (7 posto), Australija (7 posto), Južna Koreja (5.4 posto), Južna Afrika (5.9 posto), Egipat (13.5 posto), Rusija (17 posto) itd. Iz mjeseca u mjesec visoka inflacija se širi po svijetu.

Najviše je gura rast cijena energenata (nafte, gasa i električne energije), ali i hrane. Iako mnogi smatraju da je za rast cijene kriv rat u Ukrajini, činjenica je da su cijene počele rasti puno prije njegovog izbijanja. Rat u Ukrajini je samo dolio “ulje na vatru”.

Usporavanje svjetske ekonomije

Procjena Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u junu 2021. je bila da će svjetski BDP rasti 4.9 posto u 2022. Već u januaru 2022. je revidirano za 0.5 postotnih bodova niže, na 4.4 posto. Zadnja procjena, s početka juna, govori da će svjetski rast BDP-a u 2022. iznositi svega 2.9 posto.

Procjena rasta BDP-a se smanjivala uporedo s rastom stope inflacije, a u posljednjem izvještaju MMF-a se spominje i opasnost od stagflacije.

“Rat u Ukrajini, lockdown u Kini, poremećaji u svjetskoj trgovini i rizik od stagflacije koče rast. Mnogim zemljama će biti teško izbjeći recesiju”, rekao je predsjednik Svjetske banke David Malpass.

Rastu kamatne stope centralnih banaka, to nužno usporava ekonomiju

Iako se već sredinom prošle godine primijetilo da inflacija raste, sve do novembra se negirala. Prvo se govorilo da neće biti velikog rasta inflacije, što se pokazalo krivo, pa se tvrdilo da je inflacija samo prolazna, i to se pokazalo pogrešno, pa je postala “uglavnom prolazna”, no i to je bilo pogrešno.

ECB je najkasnije od svih velikih centralnih banaka priznala postojanje visoke inflacije i debelo kasni u borbi protiv nje. Američki FED je već nekoliko puta ove godine podizao referentne kamatne stope, kao i britanska BOE.

ECB je tek najavila dizanje u julu ove godine, prvi put u 11 godina, i to tek 25 baznih bodova (0.25 posto). Američki FED je već dva puta ove godine podizao referentnu kamatnu stopu, na trenutnih 1.75 posto, a do kraja godine bi mogla biti i veća od 3 posto.

Centralne banke podižu referentne kamatne stope da bi se borilo protiv inflacije. Nakon podizanja kamatnih stopa centralnih banaka, rastu i kamatne stope kod banaka i drugih finansijskih institucija za građane i kompanije, zaduživanje postaje skuplje i na kraju se manje troši.

Zbog skupljeg zaduživanja kompanije manje investiraju, a građani manje troše na dugoročna dobra poput automobila i nekretnina. Ukupna ekonomska aktivnost pada, što smanjuje rast BDP-a i povećava nezaposlenost, ali smanjuje inflaciju.

Poanta je u tome da kompanije i građani manje troše, što smanjuje cijene. Stvara se “umjetna” recesija da bi se borilo protiv inflacije. Rast nezaposlenosti je prihvatljiva žrtva za suzbijanje rasta cijena.

Šta ako država krene dijeliti novac?

Ono što se pokušava izbjeći je stvaranje uslova stagflacije, istodobnog usporavanja ekonomije (rasta nezaposlenosti) i velikog rasta cijena. Podizanje referentnih kamatnih stopa je način na koji centalne banke postižu taj cilj.

Ali ako istovremeno država tj. fiskalna politika počne dijeliti “helikopterski novac” raznim subvencijama troškova inflacije prema građanima i kompanijama, onda su fiskalna i monetarna ekonomija u koliziji. Prva kroz dijeljenje novaca zbog “podmirivanja troškova inflacije” održava inflaciju u budućnosti, a druga je pokušava smanjiti.

Upravo se tako dolazi u situaciju stagflacije, da ekonomija pada zbog podizanja kamatnih stopa, a istovremeno cijene nastavljaju da rastu jer su građani nastavili trošiti kao i prije zbog toga što im je država praktički subvencionirala inflaciju.

Države se sve skuplje zadužuju, javni dug je jako visok

Prinosi na države obveznice rastu od početka godine. To znači da države plaćaju sve veću cijenu duga. Do kraja godine su prinosi obveznica većine država Sjeverne Amerike i EU bile blizu nula, ali već se neke penju i na iznad 3 posto.

U dvije pandemijske godine ja javni dug država jako narastao. Njemačka, poslovično fiskalno konzervativna, je imala dug manji od 60 posto BDP-a 2019., a 2021. je narastao na gotovo 70 posto. Dio rasta se odnosi na pad BDP-a, ali je dug rastao i u apsolutnom iznosu.

Dug SAD-a je takođe narastao na istorijski nivo iako se dio toga duga odnosi na dugove različitih državnih institucija i grana vlasti jedne prema drugoj pa je realno manji od proklamiranih 120 posto.

Rast javnog duga – jedan od izvora inflacije

Nekada nisko zadužena Kina se popela do gotovo 70 posto javnog duga u odnosu na BDP, dok je još 2010. iznosio samo 34 posto BDP-a. Ukupni dug Kine, koji uključuje osim javnog duga i dug kompanija te stanovništva, došao je na isti nivo kao dug SAD-a i eurozone, mjereno udjelom u BDP-u.

Rast javnog duga na svjetskom nivou je jedan od izvora trenutne visoke inflacije, ali je eventualno dobra vijest što visoke razine javnog duga ozbiljno ograničavaju mogućnosti država da nastave s ekspanzivnim fiskalnim stimulansima, tj. dijeljenjem novca kompanijama i građanima, što neki predlažu radi ublažavanja udara inflacije, a ustvari bi je samo produžilo i povećalo.

Izvor: Index.hr